DEKABRISTI (od rus. dekabr »prosinac«), učesnici neuspjelog ustanka, koji su ruska revolucionarna društva podigla 26. XII. 1825 u Petrogradu i 11. I. 1826 (po starom 30. XII. 1825) u kijevskoj oblasti protiv tadašnjega političkog i društvenog reda. Imenom d. nazivaju se i pripadnici spomenutih društava uopće.

Mladi časnici-plemići, nadahnuti rodoljubnim zanosom, koji je u njima probudila borba s Napoleonom, upoznali su 1813-15 napredniji Zapad i prihvatili njegove liberalne ideje. U tom pravcu je na njih, kao i na druge mlade časnike i činovnike, utjecalo i držanje cara Aleksandra I., naročito ustav, koji je on dao poljskom kraljevstvu (1818) i ukinuće kmetstva u baltičkim pokrajinama (1861-18). Budući urotnici okupljali su se isprva u slobodno-zidarskim ložama, a 1815 osnovali su tajni Sojuz spasertija ili Istinnyh i vjernyh synov otečestva. Društvo nije imalo pravog ustrojstva, niti su se članovi mogli složiti u cilju i zadaćama. Zbog toga je 1818, prema uzoru njemačkog Tugendbunda (1808-09), osnovan novi Sojuz blagodenstvija, ali je i on uspio da bude »tek vrstom škole javnoga mnijenja« (Prelog). Već iz početka pojavila se među članovima misao o carevu ubijstvu, ali je njihova neodređena težnja za moralnim usavršivanjem pojedinca i društva još dugo prevladala nad političkim nastojanjima. Nemiri u vojničkim kolonijama i napose u semenovskom gardijskom puku (1820), pa liberalni pokreti na Zapadu, prije svega vojnički prevrat u Španjolskoj 1820, radikalizirali su članstvo. Posljedica je toga u prvi mah bio 1821 razlaz društva i podjela u dvije samostalne skupine: Južnoje obščestvo u Tulčinu oko I. I. Pestela i Sjevernoje obščestvo u Petrogradu oko Nikite Muravjeva, od 1823 oko pjesnika K. F. Riljejeva. Jak ogranak južnjaka nalazio se u Vasiljkovu pod vodstvom S. Muravjeva-Apostola; 1825 priključilo im se i Obščestvo Sojedinjennyh Slavjan, koje su osnovali Petar i Andrej Borisovi (vjerojatno 1823).

Obje skupine razilazile su se u osnovnim nazorima. U svom nacrtu ustava N. Muravjev je za ustavnu monarhiju s visokim izbornim cenzusom i širokom upravnom decentralizacijom. Pestel se u spisu Russkaja pravda, uputama privremenoj vladi, zalaže za demokratsku republiku s oslobođenjem seljaka i donekle socijalističkim obilježjem, ali i krutom centralizacijom, koja je — izuzimajući Poljake — išla za potpunom rusifikacijom. Nazori Muravjeva-Apostola izvirali su napose iz dubokoga vjerskog uvjerenja i težili za teokratskim idealom svoje vrsti. Obje skupine računale su gotovo isključivo sa suradnjom liberalnih plemića, a svoj cilj namjeravale su postići vojničkim prevratom. »Sojedinjeni Slavjani«, naprotiv, smatrali su, da revolucija može biti samo djelo svega naroda, i nastojali prije svega uvjeriti široke slojeve o njezinoj potrebi. Konačni cilj bio je federacija slavenskih naroda s demokratskim uređenjem.

Od polovice 1823 pokušavale su obje stranke uskladiti svoju djelatnost, pri čem je Pestelov utjecaj postojao sve jači. S vremenom je prevladalo mišljenje, da se ustanak pokrene u času careve prirodne ili nasilne smrti. Car je doduše bio upućen u sastav i rad tajnih društava, ali iz nepoznatih razloga nije dopustio, da se protiv njih nešto učini. Njegova nagla smrt potkraj 1825 pružila je napokon urotnicima željenu priliku, a izgled na uspjeh povećala je i pometnja u pitanju nasljeđa; vojska se najprije zaklela na vjernost velikom vojvodi Konstantinu, a kad se on javno odrekao prijestolja u korist mlađeg brata, trebala je položiti prisegu Nikoli. U posljednji čas stvorena je u petrogradskom krugu odluka, da se ta promjena iskoristi za ustanak i da se novi car ubije. Pripreme su, međutim, bile nedostatne, nacrt djelovanja potpuno manjkav, a u većine urotnika nije bilo vjere u uspjeh. U odlučnom času određeni diktator, knez Trubeckoj, nije se ni pojavio, a još 23. XII. uhvaćen je Pestel s drugovima. Uza sve to mogao je ustanak od 26. XII. doista uspjeti; i sam car bio je neodlučan, zbog čega se cijelog dana nije pristupilo odrješitijim mjerama, a narod, koji se skupljao oko buntovnih pukovnija na Senatskom trgu očito je uz njih pristajao. Ali urotnici nisu znali, što da rade, tako propustiše dragocjenu zgodu. Pod večer je trg očišćen topovima; na njemu je ostalo 56 mrtvih i mnogo ranjenih vojnika, ali časnika nije među njima bilo ni jednoga. Vijest o tome stigla je u Vasiljkov devet dana kasnije; u jednom selu uhapšen je Muravjev-Apostol, a kad su ga 10. I. oslobodili, bukne i tu ustanak, koji je 15. I. svladan nedaleko Bjele Cerkve.

Pošto je završena istraga, koju je u početku osobno vodio car i za vrijeme koje su najistaknutiji d. doživjeli duševni i moralni slom, posebno je sudište u srpnju 1826 osudilo 121 osobu: od toga petoricu na kaznu smrti raščetvorenjem, 31 na smaknuće, a ostale na doživotni ili dugogodišnji prisilni rad i na progonstvo u Sibiriju. Kako je car ove kazne ublažio, obješeni su 25. VII. 1826: Pestel, Riljejev, Muravjev-Apostol, Bestužev-Rjumin i P. G. Kadovskij. Pomilovanje 1856 zateklo je u životu oko trideset d-a.

Kao prvi predstavnici ruskoga revolucionarnog pokreta u njegovu djetinjskom razdoblju d. su dali snažan poticaj dalnjem razvoju. Njihova pojava, u mnogome značajna, ušla je i u rusku književnost kroz neke pjesme Nekrasova (osobito Knjaginja Volkonskaja, 1872) i romane Merežkovskoga Aleksandar I. (1913, hrv. prijevod J. Horvatha u »Obzoru« 1916-17 i posebno 1918) i 14. dekabrja (1917, hrv. prijevod J. Horvatha u »Obzoru« 1922); na romanu o njima radio je i Tolstoj, ali ga nije završio.

LIT.: M. M. Klevenskij, Dekabristi. Hrestomatija, Moskva-Lenjingrad 1926; G. Čullov, Mjatežniki 1825 goda, Moskva 1925; M. Prelog, D., Jug. Njiva, X., knj. 1., Zagreb 1926 (i u knjizi Historijski portreti i članci, Beograd 1926).J. Š-k.