DEIKTIČKE ČESTICE ili partikule većinom su nesamostalni, fakultativni dodatci, kao neka vrst sufiksa (v.), zamjenicama i prilozima, rjeđe imenicama u padežu. Taj lingvistički naziv dolazi od grčkog pridjeva δειϰτιϰός, »koji« ili »što služi pokazivanju«, a upotrebljavao se već u grčkoj gramatičkoj terminologiji. Apstraktna imenica od iste osnove δετξις, »pokazivanje« služi također u današnjoj lingvistici kao izraz u sintaksi (t. zv. deiksa). Najvažnije hrvatske deiktičke čestice jesu ove: a) suglasne i konsonantske: -r (takođe pored također, nude pored nuder i t. d.); -m(ele pored elem); -n (ondje pored ondjen); -z (hrvatsko ja lat. »ego« pored slovenskoga jaz, bugarskoga az); -j (kao pored dijalektičkog kaj, njem. »wie«, togaj kod dubrovačkih pisaca pored toga); b) samoglasne ili vokalske: -a (onuda pored dijalektičkog onud, genitiv plurala volova pored dijalektičkog volov, po jednom mišljenju); -e (tome pored tom); -o (ovako pored kajkavskog ovak); c) složene od vokalskih i konsonantskih ili čak od više slogova (menika u narječjima pored meni); -zi (njojzi pored njoj); -karce (menikarce u Bosni pored meni); -no (kojino, štono); -ti (iliti, slov. kajti); -to (češki tento); -va (bug. tová), i t. d. Deiktičke čestice služe za isticanje mogućnosti pokazivanja u značenju zamjenice ili priloga. Od grčkih ovakvih partikula najpoznatija je - γε (ἐγώγε) pored ἐγώ, a od latinskih -c ili -ce (ecce nominativ hic haec hoc pored genitiva huius i t. d., kad se ne javlja). Deiktičke čestice variraju od narječja do narječja u istom jeziku kao i od jezika u istoj jezičnoj porodici (hrv. tu, u narječjima túte, töte, tōtȅka = bug. tuk — slov. tukaj).

LIT.: Đ. Škarić, Deiktične čestice zi i si u slavenskim jezicima, Rad knj. 229; Skok, RES III (1923); Isti ZsSIPh VIII (1931).P. S.