DEGEN, 1. Arpad, * Bratislava 3. III. 1866, † Budimpešta 31. III. 1934. Učio je medicinu u Pešti i postao liječnik, ali je liječničko zvanje doskora napustio i posvetio se posve botanici. G. 1896 povjeren mu je peštanski zavod za ispitivanje sjemenja, i on ga je digao do zamjerne visine. Već se 1897 habilitirao, ali je istom 1927 postao profesor u Budimpešti. Napisao je mnogo radnja iz poljodjelske botanike (u Kisérletügyi Közlemenyek i Kötztelek). Nadalje je izdao veliko herbarsko djelo Gramina Hungarica (Budimpešta 1930) u 12 svez., koje obuhvata trave Madžarske. Glavni D-ov rad leži u istraživanju flore jugoistočne Evrope i bliskog Istoka. Kroz niz godina objelodanio je mnoštvo priloga pod naslovom Bemerkungen über einige orientalische Pflanzenarten, i to od 1891—1900 u Österreichische Botanische Zeitschrift, a od 1902 u Magyar botanikai lapok. Ovaj potonji časopis koji je osnovao sam D. donosi u svoja 33 godišta mnoštvo i za Hrvatsku važnih florističkih radnja osobito: Über das spontane Vorkommen eines Vertreters der Gattung Sibiraea in Südkroatien und in der Hercegovina (g. IV. 1905) i Über die Entdeckung eines Vertreters der Gattung Lesquerella im Velebitgebirge (g. VIII. 1909). A. Hayek je kasnije u ovoj navodnoj lekereli opisao novi rod, okrstivši ga Degenia. Kroz više od dva decenija dolazio je D. u Hrvatsku i posvetio mnogo vremena iztraživanju flore Plješivice, Kapele, a u prvom redu Velebita. Rezultati Degenovih istraživanja u Velebitu izašli su tek iza D-ove smrti u monumentalnom i reprezentativnom djelu: Flora Velebitica, Aufzählung der auf dem Velebitgebirge, auf dem Senjsko Bilo und dem Plješivica Bergzuge bisher beobachteten Pflanzen ..., Budimpešta (Madž. Akademija) sv. I. 1936, sv. II. 1937, sv. III. 1938 i sv. IV. 1938. Degenov herbarij (oko 1200 snopova) nalazi se u Madžarskom nar. muzeju.

LIT.: G. Lengyel u Flora Velebitica I., str. VII.—XI. i Botanikai közlemények, Budimpešta 1936.I. P.

2. Henrik, * Lübeck (Njemačka), † Molve 1861, ljevač zvonova u Zagrebu. Od 1833 radi u ljevaonici Antuna Šiffrera u Zagrebu, a po Šiffrerovoj smrti (1834) D. se oženi njegovom udovicom i preuzme u svoje ruke ljevaonicu. Izlio je mnoga zvona za crkve u Hrvatskoj i Slavoniji, no kako nije ostavio popis svojih radova, nisu nam svi poznati. Najveće i najznačajnije zvono, što ga je D. izlio, jest zvono Sv. Trojstva u zvoniku zagrebačke katedrale. Inače se zna, da je izlio zvono Sv. Ladislava također za katedralu te zvona za franjevačku crkvu u Krapini, za župne crkve u Kupčini i Lovincu, za crkvu Sv. Petra u Zagrebu i t. d., u svemu preko 260 zvona u Hrvatskoj i Slavoniji. Namještajući novo zvono na župnoj crkvi u Molvama (Đurđevački kotar) nesretnim slučajem padne i ubije se.

LIT.: I. Kukuljević, Zvonoljevstvo u Zagrebu, Vienac, Zagreb 1880; V. Hoffiller, Zagrebački zvonoljevci. Sveta Cecilija, Zagreb, XIII. 1919, sv. II-III.; K. Dočkal, Naša zvona i njihovi lijevaoci, Katolički list, Zagreb, 1924.F. B.