DEGAS, Edgar Hilaire Germain, * Pariz 19. VI. 1834, Pariz 26. IX. 1927, francuski slikar, grafičar i kipar. D. je učenik klasicista Lamothe-a iz Flandrinove škole, proučavao je Ingresa i talijanske majstore 15. st. u Louvru. G. 1856—7 boravi u Rimu, a poslije 1860 u Parizu. U prvo vrijeme slika povijesne slike i obrađuje klasične teme, 1865 dolazi u vezu s Manetom i upoznaje se s plein-airom. G. 1866 nastaje prva slika s trkališta, a 1872 prvi prizori iz baleta. Nekoliko mjeseci boravi u Sjev. Americi (1873), naročito u New Orleansu. Izlagao je 1874 i 1877 s impresionistima i u službenom Salonu. Kasnije je radio pretežno pastelima i u toj tehnici postigao zamjerne rezultate. Radio je grafike i modelirao sitnu plastiku.
Iako je D. izlagao s impresionistima, on je samo prolazno pripadao Manetovu krugu. Impresionizam ga je zanimao samo u tehničkom pogledu, a ne kao nov slikarski nazor na svijet. Tehnika impresionističkog slikanja bila mu je tek jedno od sredstava, da dođe do umjetničkog cilja — pred njim je uvijek kao indirektnim Ingresovim učenikom lebdjela klasična linija, kao jedan od najvažnijih elemenata umjetnosti. Iako je proizašao iz klasične škole Lamothove i cijenio nadasve klasičnu liniju i kompoziciju, u osnovima je bio realist. Rane njegove, iako klasične kompozicije, dostojne su realizma jednog Courbeta (Rimska prosjakinja, 1857; Mladi Spartanci, 1860; i nedovršena Semiramida). Oko 1860 prekida s povijesnim temama i klasičnom kompozicijom, pa bira teme iz velegradskog života.
Površno upoznavanje s Manetovim plošnim slikarstvom i s pleinairom izmjenjuje potpuno i teme i tehniku D-ova slikarstva (»Place de la Concorde, Grof Lepic sa kćerima, i Ekvipaža na trkalištu). Utjecaj je japanskog drvoreza osjetljiv, naročito u smionim presjecima likova u prvom planu i na obostranim rubovima slike, ali nije taj dekorativni momenat jedino, što D. zahvaljuje japanskoj umjetnosti. On je našao na drvorezima Utamara i Hokusaia pokret, gibanje, izraz momentanog i trenutnog, što ga je odsad posve zaokupilo. Sada D. otkriva živo trkalište i kazališni prizor s plesačicama, koje teme postaju značajne za njegovu umjetnost. D. postaje impresionst linije, a plošna koncepcija slike usklađuje se cjelovito s bojom i svijetlom. On se počinje služiti pastelima, a prizori iz baleta postaju samo blistanje i ljeskanje najsuptilnijih boja i tonova kao na krilima kojeg eksotičnog leptira. Do kraj D-ova života slijedi niz prizora iz baleta i baletne škole, na kojima je prikazao lepršava, trepetljiva ženska stvorenja u sjajnim odrazima kazališne rasvjete, uhvativši ih genijalno u momentanim pokretima, kako se lako i lelujavo kreću u živom šarenilu kulisa. Rani baletni prizori još iznenađuju smionim kompozicijama, gdje je baletna scena prerezana glavom dirigenta, pužem kontrabasa i sl., ali kasnije postaje kompozicija manje prisiljena, jednostavna, a broj se plesačica smanjuje sve do jedne (Prima balerina, Musée du Luxembourg, Pariz). Međutim građa slike, unatoč jednostavnosti, ostaje osebujna kao i perspektiva. — Realist D. dao je slike Pri absinthu 1874 (Louvre) i Glačalice, 1884 (Drezden), onda niz slika, u kojima kao da je krišom promatrao žene pri toaleti i kupanju, ali samo sa slikarskog gledišta, bez truna fascivnosti (Femme à sa toilette, Louvre).
D. je bio rođeni crtač, kao unaprijed određen za grafiku, strastveno je izrađivao bakropise, mnogo tehnički eksperimentirao, a izradio je i nekoliko litografija. Bo je rođen i za kipara, o čemu nam govore genijalno modelirani mali likovi konja i plesačica iz voska, gline i bronce, kojih je imao nebrojeno u svome ateljeru i prema kojima je slikao. Imao ih je potkraj života na pretek, a čuvao je ljubomorno svaku pojedinu kao naročitu dragocjenost. — D. je imao direktnih nasljednika, kao Jean F. Raffaellija i Henri Toulouse Lautreca, a kasnije posredno nastavljaju njegov rad J. E. Blanche, Paul Helleu i Mason, D., London 1927.V. H-n.
LIT.: J. Meier-Graefe, D., 1920; A. Vollard, D., Pariz 1924; J. B. Mason, D., London 1927.V. H-n.