DEFINICIJA je logički postupak, kojim se objašnjava sadržaj pojma (v.) tako, da bude točno i jednosmisleno određeno, što se pod njim razumijeva, a ujedno se hoće, da se značenje njegovo dovoljno jasno luči od srodnih pojmova. D-u tražio je već Sokrat, kad je svoje sugrađane najprije u negativnom postupku (→ ironija) upozoravao, da ne znadu pravo, što govore, a onda ih je u pozitivnom postupku (→majeutika) upućivao, da razmišljaju o tom, »što je što«. Po Aristotelu određuje se pojam tako, da se navede najbliži viši pojam (rod), pod koji on spada, i da se istakne, po čem se on razlikuje od drugih vrsta toga roda, na pr. četverokut je geometrijski lik (to je rodni pojam) omeđen sa četiri stranice (to je specifična razlika prema trostranom, peterostranom ili višestranom liku). Prema tome glasi staro školsko pravilo: definitio fiat per genus proximum et differentiam specificam (definicija neka navede rodni pojam i razliku vrsti). Kad se definicijom objašnjava nepoznata riječ tako, da se mjesto nje stavi poznati izraz, onda je d. verbalna, objašnjava li se samo značenje riječi, d. je nominalna, objašnjava li se suština predmeta mišljenja ili bivstvo stvari, d. se zove realnom. Razlikuje se analitička d., koja razlaže pojam u njegove oznake, i sintetička, koja slaže oznake u jednu misaonu sliku; sintetička d. može biti i genetička, kad pokazuje, kako nastaje stvar, o kojoj se radi. Neki logičari (na pr. Sigwart, Lipps i dr.) misle, da su sve definicije nominalne kao sudovi, u kojima se izlaže značenje riječi. Da definicija bude ispravna, traži se: 1. da bude jednoznačna, t. j. da je značenje pojma stalno određeno i da ne dopušta različito shvaćanje; 2. da ne bude ni preširoka ni preuska; preširoka je, ako ima premalo oznaka, te obuhvaća više predmeta nego što na pojam spada, a preuska je, kad ima previše oznaka, te se pojam steže na manji krug predmeta, nego što mu po smislu pripada; 3. da bude adekvatna, t. j. da navedene oznake potpuno odgovaraju sadržaju. Russel i Couturat ispoređuju d. s jednadžbom, u kojoj je na jednoj strani složeno jedinstvo, a na drugoj razložen skup glavnih obilježja. D. je pogrešna, ako se kreće u krugu (»circulus vitiosus«), a to biva onda, kad se jedan pojam objašnjava drugim, a ovaj se opet objašnjava onim prvim, na pr. dužnost je što treba činiti, a činiti treba, što je dužnost. Pogrešna je d. i onda, kad se pojam objašnjava istom riječi, na pr. krug je okrugao lik; ta se pogreška zove tautologija (v.) ili »idem per idem« (isto istim). Pogrešno je i, ako je d. negativna, t. j. ako kaže: što stvar nije (na pr. krv nije voda), mjesto da kaže, što jest. U d-i ne valja upotrebljavati slikovite izraze i poredbe. Najopćenitiji pojmovi (→ kategorije) ne dadu se definirati, jer nema višega pojma, kojim bi se objasnili; isto tako ne mogu se definirati jednostavni pojmovi, kod kojih nije moguće navesti specifičnu razliku (ne može se na pr. reći, što je »crveno«, jer da je boja, to je poznato, ali čim se razlikuje od drugih boja, ne da se izraziti). U takvim slučajevima služimo se opisivanjem (v.) ili obilježavanjem (→ karakteristika).V. F-ć.