DEFEKT (od lat. deficere »nedostajati«), u novije vrijeme načinjena imenica sa značenjem: nedostatak, pogreška, prekršaj, šteta, kvar. U tehnici se govori o defektu na pr. na stroju, kad se na njemu što pokvari; u katoličkom crkvenom pravu i liturgiji, kad kod neke osobe ili stvari ne postoje neki uvjeti za vršenje nekih čina, na pr. za primanje sv. reda, za služenje sv. mise i sl.; u trgovačkom pravu, kad je nastao d. na pr. u blagajni ili u računu, pa su izdatci u računskim knjigama računani krivo ili protiv zakonskih propisa. Za takav slučaj postoje u svim državama zakonski propisi, po kojima se postupa protiv onoga, koji je skrivio takav d. U medicini se naziva d. gubitak kakve supstancije ili kakav ispad na psihičkom području. Prema tome može netko imati d. na pr. u nozi, plućima i sl., a d. je i nesposobnost raspoznavati boje; pa i duševni su d-i (na pr. slaboumnost) vrlo različiti; o moralnom d-u govori se na pr. kod ćudoredno nastranih ljudi.

Istoga je podrijetla i pridjev defektivan, također tehnička tuđica novijega vremena, koja se upotrebljava naročito u slovnici, kad je govor o imenicama, pridjevima i glagolima, koji nemaju, u poredbi s običnima, nekih oblika: padeža, brojeva (singularia i pluralia tantum), lica (bezlični glagoli), vremena, pa se tada govori o defektivnim imenicama, pridjevima, glagolima.