DECRETA REGNI — mi bismo rekli: vladarske odluke ili odredbe — službeni je naziv, koji je kroz stoljeća hrvatsko-ugarske državne zajednice služio za oznaku zajedničkih zakona. Njih je doduše u prva tri stoljeća apsolutističke vladavine izdavao monarh sam, dok su od 15. st. u ustavnoj monarhiji donošeni uz suradnju staleškog predstavništva, ali se i onda veća važnost polagala na sankciju vladarevu negoli na zaključak sabora, pa se i dalje zadržao stari naziv iz doba, kad je još zakone vladar sam donosio. Od konca 16. st. dijele se »decreta regni« i službeno (privatno je to već i prije bivalo) na članke (articuli), poglavlja (capita) i paragrafe. Za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju bio je autentičan samo njihov latinski tekst.

U poredbi s običajnim pravom bili su zakoni pravnim vrelom manje važnosti, jer ne samo da se pretežni dio pravnog poretka hrv.-ug. državne zajednice zasnivao na starodrevnim običajima (»antiqua regni consuetudo«), nego je običajno pravo jedino imalo snagu trajne obvezatnosti. Zakon se mogao u svako doba izmijeniti i ukinuti zakonom, a običajno se pravo, u načelu, nije smjelo dirati. Ta jedna je od osnovnih povlastica plemstva — koja mu je i u temeljnom državnom zakonu, u Zlatnoj buli Andrije II. (zak. čl. 1222:31), svečano zajamčena — bila, da se odupre kralju (facultas contradicendi et resistendi), ako bi pokušao povrijediti njihove vjekovnim običajima utvrđene sloboštine. Da bi ipak barem važnijim zakonima osigurali takvu trajnu obaveznost, običavali su neki hrv.-ug. kraljevi svojim sankcijama dodavati t. zv. zaporku trajnog ukrepljivanja (clausula perpetuae sanctionis), kojom bi nastojali, da i svoje nasljednike, za sva vremena unaprijed, obvežu, da takove zakone nikad ne izmijene i ne ukinu. Ali dakako da je takvo nastojanje bilo iluzorno, jer nijedno pokoljenje nema te moći, da nepromjenljivo utvrđuje zakonski poredak budućim naraštajima, a staleži su uvijek budno pazili samo na podržavanje starodrevnih običaja.M. L-ć.