DEBUSSY, Claude Achille, * St. Germain-en-Laye (kraj Pariza) 22. VIII. 1862, † Pariz 26. III. 1918, francuski skladatelj. Premda je potekao od potpuno neglazbenih roditelja, njegova se glazbena nadarenost očitovala vrlo rano, te je s jedanaest godina primljen na pariski konzervatorij, gdje je tokom godina ponovno postigao nagrade za sviranje glasovira i za pratnju solista. G. 1884 dovršio je nauke kompozicije u razredu J. Masseneta i svojom kantatom L’enfant prodigue postigao t. zv. »rimsku nagradu«, koja najboljim učenicima konzervatorija omogućuje nastavak nauka u Italiji. Već prvim djelima, u kojima se jasno vidi utjecaj njegovih suvremenika Bizeta, Francka, D’Indyja, Laloa, Masseneta, Fauréa, Chabriera i Satiea, predstavlja se D. kao ostvaritelj njihovih nastojanja oko preporoda francuske glazbe 19. stoljeća. D. je stajao pod jakim utjecajem Wagnera, čija je djela mnogo proučavao i slušao u Bayreuthu; isto tako utjecao je na njega Modest Musorgskij. No dok je D. ostao ovomu vjeran do konca svoga života, zauzeo je u toku svoga razvoja svijestan i izrazit stav protiv Wagnerove umjetničke koncepcije.

D-jevo značenje u povijesti glazbe leži u činjenici, da je kao sintezu nastojanja svojih francuskih suvremenika osnovao nov smjer u glazbenom stvaranju — glazbeni impresionizam — koji vrši značajni utjecaj na čitavu evropsku glazbu do danas. Stilizirani harmonijski sustav, instrumentacija i ritmičke formule, koje D. primjenjuje, odaju sasvim nov svijet, veoma različit od tadašnjeg glazbenog stvaranja. Ta bujna, senzualna i impresivna glazba dobiva konačni oblik u Nokturnima za orkestar, punima izražajnih mogućnosti, dotada potpuno nepoznatih u glazbi, a isto bogatstvo izražaja očituje se i u njegovoj jedinoj operi Pelléas et Mélisande, u kojoj se ne povodi za glazbenim zasadama Wagnerove ni suvremene talijanske opere, već recitira tekst na način stare francuske opere Lullyjeva doba, dok glazbom slika odnosne ugođaje. Najjednostavnijim sredstvima polazi mu za rukom izazvati najneobičnije utiske, kao na pr. miris cvijeća, večernju hladnoću, tišinu vodene površine i t. d.

Njegovo je stvaranje pobudilo veliku pažnju suvremenika te ubrzo steklo velik broj pristaša, ali i ogorčenih protivnika, unatoč očiglednoj vezi njegovih nastojanja s dotadašnjom francuskom glazbenom tradicijom. Opera Pelléas et Mélisande primljena je prvi put u pariskoj Komičnoj operi s porugom, zviždanjem i smijehom, da iza nekoliko godina postane sastavnim dijelom francuskih opernih repertoara, omiljelim kazališnom općinstvu. Ta borba između pristaša i protivnika D-jeva impresionizma nalazi katkad odjeka još i u polemikama naših dana. Značajka je D-jeva glazbenog izraza suzdržljivo naslućivanje, a ne iscrpljivo i opsežno slikanje duševnih stanja. Njegova se instrumentacija može po svojim živim i nemiješanim bojama porediti s tehnikom impresionističkh slikara. Ta je tehnika instrumentacije utjecala gotovo na sve velike skladatelje iza D-a, a osobito na Stravinskoga u njegovu ranijem stvaranju. Svojim pak skladbama za glasovir stvorio je D. posve nov stil, koji ga, iza Chopina i Liszta, čini najvećim majstorom glasovirske literature.

BIBL.: 1. Scenska djela: Opera Pelléas et Mélisande (1902), scenska glazba za D’Annunzijev Le Martyre de St. Sébastien (1911), balet Jeux (1912). — 2. Skladbe za orkestar: Kantata La Demoiselle Elue sa ženskim zborom i solima (1887), Prélude à l’ Après-midi d’un Faune (1892), 3 Nocturnes sa ženskim zborom (1899), Danse profane i Danse sacrée s harfom (1904), La Mer (1905), Images III (1904), Le Jet d’eau i Deux proses lyriques za glas i orkestar. — 3. Zbor: Trois Chansons (1908). — 4. Komorna glazba: Gudački kvartet (1893), Sonata za flautu, violu i harfu, Sonata za violinu i glasovir, Sonata za violoncello i glasovir, Rapsodija za klarinet i glasovir (1910), En blanc et noir za dva glasovira (1915), Marche écossaise (1891), Petite Suite (1894) i 6 Epigraphes antiques (1915) za glasovir četveroručno. — 5. Pjesme uz glasovir: Ariettes oubliées (1888), Cinq Poèmes na tekstove Baudelaira (1890), Mandoline (1890), Fêtes galantes I., II. (1892, 1904), Proses lyriques (1893), Chansons de Bilitis (1898), Trois Chansons de France (1904), Le Promenoir des deux Amants (1910), Trois ballades de François Villon (1910), Trois poèmes na tekstove Mallarméa (1913). — 6. Glasovir: 2 Arabesques (1888), Ballade (1890), Danse (1890), Suite Bergamasque (1890), Pour le piano (1901), Estampes (1903), L’Isle Joyeuse (1904), Masques (1904), Images I., II. (1905, 1907), Children’s Corner (1908), La plus que lente (1910), 24 Préludes (1910, 1913), La Boîte à Joujoux (1913), Berceuse héroïque (1914), 12 Études (1915).

LIT.: Fabián, D., München 1923; G. M. Gatti, L’opera pianistica di C. D., u Rivista Musicale Italiana XXVII., 1920; L. Laloy, C. D., Pariz 1909; Debussyjev broj u La Revue musicale, Pariz u prosincu 1920; A. Lualdi, C. D. la sua arte e la sua parabola 1918; L. Perracchio, L’opera pianistica di C. D., Milan 1924; R. Rolland, Musiciens d’aujourd’hui, Pariz 1908; L. L. Sabanjejev, C. D., Moskva 1922; L. Vallas, C. D. et son temps, Pariz 1927; J. Lépine, La vie de C. D., Pariz 1930.M. P.-ć.