DEBELJANOV, Dimčo, * Koprivštica 28. III. 1887, † kod Demir Hisara 2. X. 1916, bugarski pjesnik. Svršio gimnaziju u Sofiji, g. 1908 postaje činovnik u Meteorološkoj postaji, zatim novinar pa stenograf u Narodnom sobranju i od 1914 izvjestitelj u Vrhovnom računskom dvoru. Surađivao je pjesmama u Bälgarska sbirka, zatim u časopisima Iz nov păt, Săvremennik, Săvremena misăl, Osa i dr. G. 1910 s prijateljem Podvarzačovom sastavlja izvrsnu antologiju Bălgarska antologija — našata poezija ot Vazova nasam. S Podvarzačovom i Nikolom Lilievom prevodi s francuskog (A. Francea, Pierrea Louisa, Multatulija). U proljeće 1916 odlazi dobrovoljno u vojsku i pogiba blizu Demir Hisara. Smrtne su mu ostanke 1931 prenijeli u Koprivšticu, a Ivan Lazarov izradio mu je nad grobom veličanstven spomenik.

Stihove su mu sabrali prijatelji Podvarzačov, N. Liliev i K. Konstantinov; izdao ih je 1920 A. Paskalev pod natpisom Stihotvorenija (predgovor od K. Konstantinova); 2. izd. uredio je 1927 G. Mihajlov (predgovor Lj. Stojanov), 3. izd. 1930 N. Liliev (predgovor V. Vasiljev), 4. izd. 1936 V. Rusalijev. G. 1924 izašla je knjižica Zlatna pepel (neizdani stihovi), a 1940 Ljubavna pisma na D. D. (s predgovorom V. Rusalijeva).

Po motivima i izrazu D. je srodan pjesniku P. Kr. Javorovu. Prvi je uvjereni dualist u bugarskom pjesništvu; on osjeća svijet kao vječnu borbu dviju prastarih sila. Svako njegovo kondenzirano čuvstvo nosi jesnu ili niječnu oznaku. D. je čistokrvni simbolist, i svaka njegova slika otkriva triumf Ormuzda ili mračno slavlje Ahrimana. Pozna samo dvije boje: bijelu i crnu, dva duševna stanja: pobjedu i poraz. O njemu su s najvećim priznanjem pisali gotovo svi bugarski kritici.

LIT.: Život, ljubav i smart’ta na DD., Sofija 1936 (s prilozima G. Raičeva, D. Podvarzačova, N. Rainova, Jordana Mečkarova i dr.); G. Konstantinov, Tvorci na bălgarskata literatura, Sofija 1941; M. Nikolov, Istorija na bălgarskata literatura, Sofija 1941; L. Stojanov, D. D., 1926.I. E.