DE AMICIS, Edmondo, * Oneglia (Liguria) 31. X. 1846, † Bordighera (Liguria) 11. III. 1908, talijanski književnik. Kao časnik sudjeluje u borbama za ujedinjenje Italije. Urednik je lista Italia militare u Firenci. Plod su toga prvog perioda njegova života djela: La vita militare (1868), Novelle (1872), Ricordi del 1870—71 (1872), kojima je postao popularan radi lakoga i toplog načina pisanja o aktualnim doživljajima, osobito u mladoj talijanskoj vojsci. Zatim napušta vojnu službu, da se potpuno posveti književnosti. Daje se na velika putovanja po svijetu, koja su mu pružila predmet brojnim knjigama putopisa: Spagna (1872), Olanda (1874), Ricordi di Londra (1874), Marocco (1876), Costantinopoli (I.-II., 1878—79), Ricordi di Parigi (1879), In America (1897). Nastanio se međutim i stalno radio u Turinu. Velik odziv čitalaca potiče ga, da neprestano piše. U djelu Gli amici (I.-II., 1883) analizira različite vrste prijatelja. Najpoznatija je njegova knjiga za djecu Cuore (Srce, 1886), gdje u obliku dnevnika jednog đaka pučke škole opisuje neposredno školski život kroz jednu godinu; tu se De A. približuje dječjoj duši i s nešto romantike nastoji je ganuti i oplemeniti. Uza sve negativne kritike, osobito u posljednje doba, ta je knjiga postala jedna od najpopularnijih dječjih knjiga, te je prevedena na više od 25 jezika. U svojim odgojnim težnjama De A. je zavolio mladež i školu, te joj posvećuje osobitu pažnju i u djelima: Il romanzo d’un maestro (1890), Tra scuola e casa (1892). Na svom putu u Ameriku upozna izbliza tužnu sudbinu talij. iseljenika i piše roman Sull’Oceano (1889), u kojem dramatski prikazuje onda aktualni iseljenički problem. U to doba De A. iz humanih i osjećajnih pobuda pristaje teoretski uz socijalizam i sve se više zanima za sudbinu bijednika u ljudskom društvu. U tom raspoloženju piše jedno od svojih najljepših djela, La carrozza di tutti (1899), dnevnik jednogodišnjih opažanja brojnoga malog svijeta, što svaki dan putuje gradskim omnibusom. To djelo ima obilježje dnevnika, promatranja i bilježaka, jednako kao i njegovi opisi iz vojničkoga i školskog života i njegovi putopisi: De A. ima najviše dara za opažanja, ali oskudijeva u pjesničkoj invenciji. Zato su mu najbolje crtice, anegdote i žive sličice iz svagdanjega sitnog života, pisane često s toplinom i neposredno kao plod opažanja dobroćudna i prilično površna promatrača, čije se oko zadržava na dojmovima i ne prodire kritički u bitno. De A. je kao popularan pisac privukao na se pažnju i kritike, koja mu često nije bila sklona (i Carducci ga je kritizirao); prigovara mu se, da je sentimentalno sladunjav i banalan, da pripada skupini kratkovidnih dobričina, koja nije imala ni sposobnosti ni smjelosti za radikalniji preokret duhova, te da je radi svega toga loše djelovao na razvoj mladeži. Ali mu nitko ne može osporiti dobronamjernost; on je i sam kao pisac skroman i svijestan svojih nedostataka, te se time izdiže svojom poštenom autokritikom: bio je iskren i plemenit čovjek, ali nije bio kadar stvoriti većega umjetničkog djela trajne vrijednosti. De A. je prvi popularni pisac Italije nakon njena ujedinjenja.

Bavio se i problemima talij. jezika u djelu L’idioma gentile (1905), ali je ono pisano površno i diletantski, sa zastarjelim gledištima i metodama.

E. DE AMICIS U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI. De A. bio je još za života prilično poznat i kod nas, pa su ga mnogo prevodili i prikazivali kroz 50 godina (1878—1938). Kod nas su uopće dosta odjeka imali popularni i poučni pisci, kao što je De A., Cesare Cantu i dr., osobito preko naših nastavnika i svećenika, koji su nastojali oko poučno-zabavne knjige. U posebnim knjigama izašli su na pr. ovi hrv. prijevodi iz De A.: Slike iz vojničkog života, preveo Adolf Veber, Zagreb 1879 (MH), 11 god. nakon originala; Različiti spisi, prev. M. Car, Novi Sad 1880; Carigrad, prev. A. Veber Tkalčević, Zagreb 1883 (4 god. nakon talij. izdanja); Crtice iz života maloga jednoga učenika, preradba knjige Cuore od Petra Kuničića, Zagreb 1888, same dvije god. nakon izvornika, a izašao je u Zagrebu u nekoliko izdanja bez oznake godine također njegov potpun prijevod pod naslovom Srce; Ljubav prema knjizi, Mostar 1899; Na oceanu, Zagreb 1908 (Moderna Biblioteka); Zatajena kabanica, prev. V. Lozovina u zbirci Iz latinskog svijeta, Zagreb 1921; Susret, prev. M. Perković, Wiesnerove »Tisuću najljepših novela« sv. 97.-99, Zagreb 1938. U hrv. je listovima izašlo mnogo prijevoda kraćih djela, na pr. u Vijencu od 1878 do 1890 (X.-XXII. g.) prijevodi M. Kušara, A. Tentora, A. Vebera Tkalčevića, N. Damina, J. Prigla, P. Kuničića, †. Ivaniševića i neki bezimeni; u Hrvatskoj Vili (Sušak) 1882 i 1884 od I. Širole; u Narodnim Novinama od 1887 do 1909 prijevodi I. Rabara, D. Bogdanovića i bezimeni; u Obzoru 1880 i 1887 bezimeni; u Bosanskoj Vili VI., 1891; u Domu i Svijetu (1895) M. Begovića; u Brankovu Kolu II. (1896), XIV. (1909); u Prosvjeti III.-XIII., 1896—1906 M. Begovića, D. Bogdanovića i dr. O De A. su kod nas višeput pisali mnogi sa shvaćanjem i sa simpatijom, na pr. Jakša Čedomil (Iskra II., Zadar 1892; Život, Zagreb 1900), V. Lozovina (Hrvatsko Kolo MH II., 1906 i IV., 1908), K. Šegvić (Hrvatsko Kolo IV., 1908), D. Marjanović (Savremenik III., 1908). U nj su se ugledali neki naši pisci, njegovi suvremenici (J. Carić, P. Kuničić, A Veber Tkalčević i dr.).

LIT.: A. D’Ancona i O. Bacci, Manuale della letteratura ital., VI., Nuova ediz., Firenca 1924; M. Mosso, I tempi del »Cuore«, Milan 1925; B. Croce, La letteratura della nuova Italia, I. knj., 3. izd., Bari 1929; Isti Problemi di estetica, 3. izd., Bari 1940.M. D-ić.