DEÁK, Ferenc, * Söjtör 17. X. 1803, † Budimpešta 29. I. 1876, madžarski političar i državnik. Zanimanjem bio je odvjetnik. U politički život ušao je kao zastupnik sabora 1832—36, gdje kao istaknuti pristaša Szechenyjeva reformnog pokreta uskoro dolazi na čelo skupine, koja zastupa liberalnu misao. Surađuje u rješavanju urbarskoga pitanja; kao pravnički autoritet svoje skupine izradio je nacrt novoga kaznenog zakona s načelom jednakopravnosti svih staleža pred zakonom, koji je nacrt donji dom prihvatio, ali ga je velikaška kuća otklonila. G. 1847 D. je sastavio program liberalne stranke u 11 točaka, u kojima se zahtijeva odgovorno ministarstvo za Ugarsku, parlament na osnovi narodnog predstavništva, ujedinjenje s Erdeljem, sloboda tiska i potpuna jednakost u pravima i dužnostima. U posljednjem staleškom saboru 1847 D. je uz Kossutha vođa oporbe. Kad je u travnju 1848 Ugarska dobila prvo samostalno ministarstvo, D. postaje ministar pravosuđa u vladi grofa L. Batthyányja, gdje uzalud suzbija Kossuthov radikalizam. Kad je u rujnu 1848 započeo rat, D. se nakon svoga neuspjelog posredovanja povlači na svoje malo imanje. Nakon sloma revolucije bude stavljen pred prijeki sud, koji ga oslobodi. Za vrijeme Bachova apsolutizma D. doduše stoji po strani od djelatne politike, ali preselivši se 1854 u Budimpeštu podržava vezu sa svojim prijateljima i predstavnicima svih društvenih slojeva te nastoji učvršćivati moralnu snagu naroda. Glas o njegovoj umnosti i sposobnostima, ljudskoj i političkoj čestitosti učiniše D-a, premda nije bio ni vojnik, ni diplomat, ni govornik, osobom moralno-političkog povjerenja i učiteljem naroda, koji ga nazove »mudracem domovine«. Kad je listopadska diploma 1860 obnovila ustavno stanje, D. postaje vođa madžarskog naroda.

Ugarski sabor od 1861 razdijelio se na dvije gotovo jednako jake stranke, od kojih se jedna okupila oko D-a a druga je u duhu revolucije 1848 težila potpunoj nezavisnosti. Kao zastupnik politike najstrožeg legitimiteta, D. čini načelo nepovredivoga državnopravnog kontinuiteta lozinkom madžarskog naroda u borbi protiv bečke politike. Od 1861 D. dominira madžarskim političkim životom. Svojim podrijetlom iz malog plemstva, koje se stoljeća politički odgajalo u županijskoj samoupravi, i kao njegov zastupnik u donjem domu D. bijaše pozvan da svoj narod povede iz feudalizma u konstitucionalizam prema zapadnoevropskom shvaćanju. D. se 1861 izjavio spremnim, da načelo ugarske pragmatičke sankcije od 1723 primi kao temelj za državnu zajednicu svih kraljevina i zemalja habsburške dinastije. Pod njegovim vodstvom ugarski je sabor izradio adresu, kojom je kao preduvjet za rješavanje državne krize zahtijevao uspostavu zakonitosti za sve javne ustanove. Vladar je adresu otklonio, a sabor raspustio. Apsolutistička je vladavina opet uspostavljena, a u Budimpešti proglašeno opsadno stanje. D. se povukao iz javnog života. Povodeći se za njim madžarsko je društvo započelo provoditi neku vrst pasivnog otpora čuvajući pri tom najbrižljivije javni mir. Državno je pitanje svedeno napokon na spor između zemlje i vladara, a pobudu za rješenje madžarskoga pitanja mogao je dati samo vladar. D. je madžarsko pitanje stavio jednom zauvijek na područje prava i tim onemogućio djelovanje svakoga drugog čimbenika osim tada još neokrunjenoga ugarskog kralja. Pošto je propao pokušaj krune, da s obzirom na blizak obračun s Prusijom, predobije za suradnju madžarske velikaše, vrhovni zapovjednik austrijske vojske nadvojvoda Albrecht dade poticaj, da se u najvećoj tajnosti poduzme korak za izmirenje s Madžarima. Po nalogu Franje Josipa barun von Auguss povede usmene pregovore s D-om o mogućnosti sporazuma vladara s novim saborom. G. 1865 objelodanio je D. znameniti »uskrsni članak«, u kojem je izložio misao, da vladar prema načelu najstrožega državnopravnog kontinuiteta mora uspostaviti ugarski ustav od 1848, a ugarski sabor može zatim pristati na neke promjene u njemu, kako bi se omogućilo vladanje cjelokupnom monarhijom u dualističkom obliku. D-ova razlaganja učiniše najdublji dojam; vladar je iznenada doputovao u Peštu, gdje je bio srdačno dočekan; početkom rujna 1865 otpuštena je Schmerlingova vlada, a manifestom od 20. IX. objavljeno je austrijskim narodima, da se djelovanje carevinskog vijeća obustavlja i da se pristupa politici sporazumijevanja sa »zakonitim zastupnicima istočnih zemalja«. U prosincu 1865 sastao se ugarski sabor, koji je stajao pod D-ovim vodstvom. Pod njegovim utjecajem saborski je odbor zaključio uvjete izmirenja s dinastijom pristavši na promjenu ustava od 1848 radi održanja državne ideje. Tu politiku prekine austro-pruski rat 1866. Unatoč poraza Austrije D. nije povećao madžarskih zahtjeva, i osam dana nakon bitke kod Sadove nastavljeni su pregovori između D-a i kralja. Franjo Josip priznao je sve madžarske zahtjeve oživotvorivši maksimalni program D-ov. Na to je madžarski sabor udovoljio kraljevim željama izvršivši potrebne promjene u ustavu od 1848 i prihvativši nov zakon o ustrojstvu vojske. D. je u novoj vladavini otklonio sve časti, uključiv i palatinsku, rekavši: »Kralj mi ne može ništa više dati, nego stisak ruke«. D. se doskora gotovo sasvim povukao iz političkog života. Austro-ugarska nagodba od 1867, koja bijaše njegovo djelo, izazvala je jaku oporbu u stranci nezavišnjaka pod vodstvom Kolomana Tisze i napadaj vođe madžarske revolucije u emigraciji Kossutha. Na Kossuthovo otvoreno pismo D. je sasvim kratko odgovorio u »Pesti Hirlapu«, da je mirni sporazum bolji od politike nada u buduće eventualne događaje, da bolje odgovara probitcima narodne sudbine od neodređenih obećanja inozemstva, od raspada carstva ili revolucije, koja bi narodu nametnula nove patnje. D-ova stranka dospjela je nakon nagodbe u krizu zbog teškog financijalnog položaja zemlje i pojava političke i novčane korupcije; slabeći u korist stranke nezavišnjaka ona se u godini D-ove smrti 1876 ujedinila s Tiszinom nezavisnom strankom kao nova liberalna stranka.

LIT.: Z. Ferenczi, D. élete, Budimpešta 1904; G. Wlassics, D. F., Budimpešta 1923; Asztalos-Pethö, Storia della Ungheria, Milan 1937; J. Redlich, Kaiser Franz Joseph von Oesterreich, Berlin 1929.

D. i hrvatsko-madžarski odnosi. D-ov politički rad izravno je djelovao i na razvitak odnosa između hrvatskog i madžarskog naroda, odnosno Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne i Ugarske s druge strane. U kolovozu 1848 D. je kao ministar pravosuđa zajedno s Bartolom Szemereom, ministrom za unutarnje poslove, izradio zakonsku osnovu o uređenju odnosa Hrvatske i Ugarske na temelju prijedloga madžarske vlade za sporazum s Jelačićevom vladom. Prema toj osnovi sva građanska i vojnička vlast u Hrvatskoj i Vojnoj Krajini prelazi u banove ruke; poseban hrvatski savjetnik bio bi pridijeljen ministru a latere, u ministarstvima financija i trgovine osnovali bi se posebni hrvatski odsjeci, a u ugarskoj vladi lisnica posebnog ministra za Hrvatsku; u Hrvatskoj i Krajini uvodi se hrvatski kao službeni jezik. Madžarska je vlada 27. VIII. 1848 prihvatila tu osnovu uz zapisničku izjavu, da je »u slučaju, da ne može doći do sporazuma na tom temelju, vlada spremna pristati i na rastavu te na odnos jednostavnog savezništva zadržavajući u svojem posjedu Rijeku i područje ugarskoga Primorja, kako bi osigurala sebi slobodan promet i slobodu trgovine«. Misli, izražene u osnovi ostale su u jezgri mjerodavne za svu kasniju D-ovu politiku prema Hrvatima te daju kostur hrvatskoj nagodbi 1868. Nakon sloma Bachova apsolutizma, kad kod jednog dijela Hrvata prevladava misao naslona i suradnje s Madžarima, D. u odgovoru na okružno pismo zagrebačke županije otvoreno izvodi svoje poglede na odnošaj Hrvata i Madžara. D. se i tu, kao i u cijeloj svojoj zamisli sporazuma, upire na ugarsku pragmatičku sankciju iz 1723, kojom je naglašeno državno jedinstvo zemalja krune sv. Stjepana, pa pobija gledište narodne stranke, koja je tražila da Hrvatska bude poseban čimbenik u stvaranju austrougarske nagodbe, pozivajući se među ostalim i na to, da su događajima 1848 prekinute sve državopravne veze s Ugarskom, i na hrvatsku pragmatičku sankciju iz 1712 g. Ostala pitanja hrvatsko-ugarskih odnosa za D-a su stvar sporazuma uz osiguranje probitaka ugarske države u pogledu izlaza na more (Rijeka), te pitanja Međimurja, riješenoga već odlukom krune. D-ovo mišljenje, da je pitanje odnosa između Hrvata i Madžara unutar okvira ugarskih zemalja stvar sporazuma, stvorilo je legendu o »Bijelom listu«, koji bi D. ponudio Hrvatima, da na nj ispišu svoje zahtjeve. Tu je krilaticu prvi iznio grof Somssich već 1851, a ponovio ju je grof Cziráky u govoru od 17. III. 1866 u velikaškoj kući. D., kojemu je po njegovu etičkom shvaćanju i odgoju pravednost bila uz razbor vrhovno mjerilo i u nutarnjoj politici, smatrao je, da su Hrvati ipak poseban politički narod s posebnim državnim teritorijem; pristajao je dakle na sve ustupke, koji se nisu kosili s njegovom zamisli države Stjepanove krune. U pripremnim pregovorima za sklapanje hrvatsko-ugarske nagodbe 1868 rekao je u razgovoru s J. Živkovićem: »Među nama (mislio je Hrvatsku i Ugarsku) o kakvoj ljubavi ili nagnuću ne može biti ni govora. Samo višestoljetna uzajamna pripadnost (Zusammengehörigkeit) i zajedinstvo interesa upućuje nas i sili na našu državnu zajednicu. Zato neka se tom zajedinstvu i toj »suvislosti« zemalja ugarske krune samo toliko pripusti, koliko je upravo nužno, da se Ugarska, u smislu pragmatičke sankcije, kao »jedinstvena država« održi. Po tom načelu želim i zahtijevam ja od strane Hrvatske, da ona u zastupstvu zemalja ugarske krune — u delegaciji, koja ima činiti naprama Austriji jedno jedinstveno tijelo — ne traži u toj nikakovo posebno svoje zastupstvo, već da su joj njezini zastupnici s ugarskima jedni s razmjernim brojem i jednakim pravom glasa svojih odaslanih članova, koje može slobodno birati bilo iz našega zajedničkoga ili iz svoga sabora. Sve ostalo ... potpada slobodnoj diskusiji, ja na to pristajem i o tom ćemo se lako sporazumjeti.« U samom toku pregovora za nagodbu 1868 D. je sudjelovao više kao inspirator nego kao pregovarač; u svojim zamislima hrvatske autonomije išao je dalje od većine hrvatskoga kraljevinskoga odbora, koji nije predstavljao mišljenje Hrvata o pitanju odnosa Hrvatske i Ugarske. Većina je naroda bila protiv nagodbe; u ime te većine nije govorio kraljevinski odbor, nego opozicija. Deak nije pomišljao na potpunu financijalnu nezavisnost Hrvatske, nego na samostalnost autonomnih financija, tvrdeći, da »zemlja, koja sa svojim porezima ne može raspolagati sama, i koja svojih sredstava za podmirivanje troškova nema u svojim rukama, takva zemlja bila bi pod skrbništvom, te bi samo na oko — prividno — obstojala (Scheinexistenz führen). Zato Hrvatska mora imati i svoje financije, ako želi stajati na svojim nogama«. Prema tome D. bijaše spreman, da u autonomiju Hrvatske prijeđu neizravni porezi — osim onih, koji bi međusobno mogli, kako je on mislio, škoditi, kad ne bi bili osnovani na jednom ključu i kad se ne bi »zajednički« upravljali, kao monopol duhana, porez na sol, pivo i rakiju — te svi izravni porezi. Međutim D-ove misli nisu prodrle kod kratkovidne većine članova hrvatskoga kraljevinskoga odbora, dijelom jer je on bio pod utjecajem ministra predsjednika grofa Andrassyja i grofa Lonyaya, dijelom jer su se njezini članovi bojali, da radi siromaštva zemlje (najbogatiji dijelovi još su bili pod upravom Vojne Krajine) i radi slabog poreznog morala u narodu preuzmu vodstvo porezne politike u okviru hrvatske autonomije.

Videći, da tadašnji hrvatski kraljevinski odbor sam napušta njegove ustupke na sjednici zajedničke konferencije kraljevinskih odbora 5. VII. 1868, D. je dao izjavu, da je hrvatsko-ugarsku nagodbu mislio drugačije riješiti, ali da s obzirom na gledište većine hrvatskih deputiraca ne će kod rasprave o tom predmetu dalje učestvovati.

LIT.: J. Živković, Kako je postala hrvatsko-ugarska nagoda, Zagreb 1892; J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1936; V. Lunaček, Ugarsko-hrvatska financijska nagodba, Obzor Spomen-knjiga 1860—1935; M. Polić, Parlamentarna povijest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 2 sv., Zagreb 1899—1900; Obzor — jubilarni broj 1910; godišta »Pozora« 1860—1863.J. H-t.