DAVY, 1. Georges, francuski sociolog, profesor filozofije na sveučilištu u Dijonu i dekan; od 1931 rektor sveučilišta u Rennesu, posebno se zanimao pravnim pitanjima, u koja je, promatrajući ih s gledišta sociologije, unio mnogo svijetla. Pravo po svome objektivnom i imperativnom značaju izvire iz kolektivne svijesti, društvenih ideja, vjerovanja i predočaba, u kojima se uvijek nalazi niz norma i propisa, a materijalni njihov izraz je pravo. Uporište prava je dakle u ideološkom krugu društvenog života. Radi toga D. svraća pažnju na idealitet prava i duhovnu prirodu predmeta pravne znanosti. Unutar sociologije prava naročito je proučavao njezin genetički dio držeći, da je najbolji način upoznavanja prirode pravnih ustanova njihovo promatranje u povijesnoj perspektivi.S. Ž.
2. sir Humphry, * Penzance (Cornwall, Engl.) 17. XII. 1778, † Ženeva 28. V. 1829, engleski kemičar, jedan od najvećih i najsretnijih kemičara-obretnika, prof. kemije na poljoprivrednom uredu u Londonu, predsjednik engleskog učenog društva (Royal Society, 1820). Uspio je otkriti elemente natrij i kalij, i to s pomoću elektrolize krute natrijeve odnosno kalijeve lužine (1808). Kratko vrijeme zatim dobio je na sličan način magnezij, kalcij, stroncij i barij. On je otkrio i elemenat bor (1809, gotovo istodobno s Gay-Lussac-om). Nasuprot tadanjemu naziranju pokazao je, da je klor elemenat, a ne spoj nekog nepoznatog elementa »muriuma« s kisikom, kako su to tada još učili Gay-Lussac i Berzelius. Po klorovodiku zaključio je, da je samo vodik značajan za kiseline, a ne kisik, kako je to mislio Layoisier. — Pokazao je, kako se velikim tlakom i niskom temperaturom mogu plinovi pretvarati u tekućinu, što mu je uspjelo sa sumporovodikom i klorovodikom (1823). D. je otkrio i anestetično djelovanje »rajskog plina«, jednog dušikova oksida (N2O) (v.). G. 1816 pronašao je rudarsku sigurnosnu svjetiljku (→ Davyeva svjetiljka). — On je prvi otkrivač svjetlenog električnog luka između ugljenih elektroda (1801). Na temelju pokusa elektrolizom došao je do zaključka o električnoj prirodi kem. afiniteta.
Najznatnija su mu djela: Agricultural Lectures, predavanja o primjeni kemije održana od g. 1802— 1812 i Elements of Chemical Philosophy (1812). Sabrana djela izdao mu je brat Dr. John Davy u Londonu g. 1839—1840 u 9 svezaka.
D-a smatraju jednim od pionira primjene kemije u agrikulturi i osnivačem elektrokemije.H. I.
Davyjeva svjetiljka, sigurnosna svjetiljka, koja se upotrebljava u ugljenicima, da bi se izbjegle eksplozije praskave smjese metana sa zrakom. Izumio ju je g. 1815. Ako se gusta mreža od kovne žice stavi iznad plamena, žica kao dobar vodič topline apsorbira i odvodi veći dio topline iz vrućih plinova, koji se dižu iz plamena. Davy je uljenu svjetiljku, koja se upotrebljavala u ugljenicima, zatvorio u valjak od kovne mreže, koji je gore bio zatvoren jednostrukim ili dvostrukim poklopcem od isto takve mreže. Duljina je valjka kod Davyja iznosila 6 engl. palaca, a promjer 1,5 palca. Prolazeći kroz mrežu plinovi iz plamena se ohlade ispod temperature, pri kojoj se praskava smjesa upali. Osim toga i promijenjeni izgled plamena u svjetiljci upozoruje na prisutnost metana, jer se iznad plamena pojavljuje plavičasti plamen metana.
Gotovo u isto doba izumio je sigurnosnu svjetiljku George Stephenson na istom načelu. Kasnije je D-jeva svjetiljka usavršavana, ali je i danas zadržala temeljni oblik, koji joj je dao Davy. W. R. Clanny zamijenio je donji dio mrežnog valjka staklenim valjkom. Svjetiljke se pale bez otvaranja mreže jednim uređajem, kojim se rukuje izvana. Kao gorivo upotrebljavaju se petrolej, benzin i smjese petroleja s biljnim uljima. Danas je sve više zamjenjuju sigurnosnim električnim svjetiljkama, koje su također prenosne.M. K.
Davyjev luk je električki luk stalne struje među ugljenovima. Davy ga je otkrio g. 1808, a pobliže ga je opisao 1812. Dovedemo li dva ugljena štapa u dodir kod napetosti od najmanje 50 V pa ih onda razmaknemo, po javi se među razmaknutim vrhovima sjajna bijela svjetlost. Danas se u tu svrhu upotrebljavaju štapovi od retortnog ugljena (Foucault). Nakon nekog vremena dobiju krajevi ugljenova značajne oblike: negativni ugljen se zašilji, dok se pozitivni ugljen zaobli, a na njegovu vrhu nastane okrugljasta udubina (krater), iz koje izlazi najveći dio svjetlosti. Sam luk, koji je premostio prostor među ugljenovima, slabo svijetli plavičastom svjetlošću. Mnogo manja udubina (negativni krater) javlja se na vrhu negativnog ugljena.
Najveći dio topline razvija se u pozitivnom krateru. Po Lummerovim istraživanjima njegova je temperatura pri određenom tlaku zraka stalna, a u području jakosti struje od 8 do 120 A nezavisna je o jakosti struje. Kod povišenja jakosti struje u krateru se odmah uspostavlja termička ravnoteža; njegova se površina poveća tako, da plošna svjetloća ostaje stalna. Kod normalnog tlaka zraka temperatura pozitivnog kratera iznosi po Lummeru oko 42009 K (talište ugljena). Sam luk i negativni ugljen imaju znatno niže temperature. Ipak temperatura negativnoga kratera raste s porastom struje, te se kod vrlo velikih gustoća struje približava temperaturi pozitivnog kratera. Prema tome je i emisija svjetlosti nejednako porazdijeljena. U luku među homogenim ugljenovima 85% emitirane svjetlosti otpada na pozitivni krater, 10 do 12% na negativni ugljen, a ostatak na luk. Ako se pozitivnom ugljenu dodaju neke soli, koje pri visokoj temperaturi brzo isparuju, luk intenzivno svijetli. U tu svrhu većinom se upotrebljavaju MgF2 i fluoridi nekih rijetkih zemalja. Smjesa ovih soli s ugljenom prašinom (»fitilj«) utisnuta je u aksijalnu šupljinu, koja je provrtana kroz pozitivni ugljen. To su efektni ugljenovi. Pozitivni ugljen se troši 2 do 2,5 puta brže od negativnog; zato se za nj uzimaju štapovi većeg promjera.
D-jev luk ide među ionizacione pojave; t. j. struja u luku je konvektivna, a nosioci su joj ioni. Na to upozoruje već raspodjela napesti u prostoru među ugljenovima; ona pokazuje nagle padove neposredno uz vrhove ugljenova, i to veći pad uz pozitivni, manji pad uz negativni ugljen. Kod potanjeg opažanja dadu se u luku razabrati slični pojedinačni dijelovi, kakvi su poznati kod ionizacijskih pojava svjetlosti u plinovima pod smanjenim tlakom. Ionizaciju proizvode elektroni, koji izlijeću iz užarene katode. Prelijetanjem kroz katodni pad napetosti oni postizavaju brzine dovoljne za izvođenje ionizacije. U samom srednjem dijelu luka nastaje vrlo malen broj iona, jer su tu srednje brzine iona malene; one se kreću između 1 i 2 volta. Za emisiju potrebnih elektrona osnovni je uvjet visoka temperatura katode, jer je ona temeljni uvjet za postojanje luka. Nema dakle sumnje, da bar pretežni broj elektrona daje emisija iz katode kao užarenog tijela prema Richardsonovoj jednadžbi (v.). Prijeporno je, u kojoj mjeri imaju kod emisije elektrona udjela udarci pozitivnih iona, koji ubrzani u katodnom padu napetosti udaraju u katodu. Većinom se njima i fotoelektronima pripisuje sporedna uloga.
D-jev luk ima padajuću karakteristiku. Povisimo li jakost struje isključivanjem dijela otpora u krugu, umanjuju se napetost među ugljenovima i otpor luka. To je posljedica porasta broja iona porastom struje. Na taj način bi struja sve to više rasla, kad ne bi imala ograničenja u vanjskom dijelu kruga. Tu ulogu vrši električki otpor, koji mora biti uklopljen u krugu.
S gledišta izdašnosti svjetlosne emisije D-jev luk ima vrlo malen specifički potrošak struje; ovaj iznosi kod upotrebe efektnih ugljenova okruglo 0,25 vata na jednu Hefnerovu svijeću. Sa svim tim D-jev luk je gotovo posve izgubio važnost za javnu rasvjetu, jer su ga tu istisnule plinom punjene žarulje. Zbog visoke temperature primjenjuju ga u jednoj vrsti električkih peći za taljenje tvari visokog tališta → Električki luk.M. K.