DAVIDOVIĆ, 1. Dimitrije, * Zemun 12. X. 1789, † Smederevo 25. III. 1838, srpski književnik, novinar i političar. Po završenoj osnovnoj i srednjoj školi učio je medicinu u Pešti i Beču. G. 1821 prešao je u Srbiju, gdje je bio činovnik, tajnik kneza Miloša, diplomat, a kratko vrijeme i ministar prosvjete i unutrašnjih poslova. Surađivao je pri izradi ustava od g. 1835. Kako je poslije toga pao u nemilost, povukao se u Smederevo, gdje je i umro. Vrlo je značajan Davidovićev rad na stvaranju srpskoga novinarstva. On je od g. 1813 do 1821 izdavao u Beču prvi srpski list Novine Serbske. Napisao je dva pedagoška spisa Spisania učilištna (Budim 1812) i Nastavlenije k Blagonaraviju (Budim 1812). Pored Novina Serbskih D. je pokrenuo i prvi srpski almanah Zabavnik, koji je izlazio u dva maha, 1817—21 (Beč) i 1833—35 (Beograd) i kome je on bio glavni urednik i suradnik. D. je napisao i kratku povijest Dejanija k istoriji srbskoga naroda (1821), koja je izvod iz Engelove povijesti, ali koja je u svoje vrijeme imala velik uspjeh.

LIT.: J. Skerlić, Istoriski pregled srpske štampe, 1911.D. P.

2. Gavrilo, iguman manastira Gomionice u Bosni. Pomagao je princa Hildburgshausena, kad je 1737 prodro s vojskom do Banje Luke, zato je morao prebjeći pred Turcima u Slavoniju, gdje je 1738 sa sedmero braće uredio manastir Novu Pustinju na rječici Pakri, kasniji manastir Pakru kod Daruvara.R. G.

3. Ljubomir, * Vlaško Polje (ispod Kosmaja) 12. XII. 1863, † Beograd 19. II. 1940, srpski političar. Kao svećeničko dijete D. je u Beogradu polazio gimnaziju i Veliku školu (prirodne nauke), koju je svršio 1885. Iste godine sudjelovao je kao vojnik u srpsko-bugarskom ratu. Kao gimnazijski nastavnik služio je u Užicu, zatim u Vranju, gdje je bio ravnatelj gimnazije, i u Kruševcu. G. 1896 postao je tajnikom u ministarstvu prosvjete, ali se kasnije opet vraća školi i služi u I. beogradskoj gimnaziji. Uređivao je Prosvetni glasnik i Delo. G. 1901 bio je kao radikal izabran za narodnog zastupnika u Vranju. Kad je 1902 dio radikala s Pašićem prihvatio oktroirani ustav kralja Aleksandra, D. se s J. Prodanovićem, Lj. Živkovićem i Lj. Jovanovićem odcijepi i osnuje Samostalnu radikalnu stranku. U događajima 1903 ima istaknutu ulogu, a 1904 je ministar prosvjete i donosi zakon o pučkim školama. G. 1905 postaje predsjednikom Narodne skupštine, od 1904—14 predsjednik je beogradske općine, a 1914—17 ministar prosvjete. Surađuje u donošenju Krfske deklaracije, a neposredno nakon rata je ministar prosvjete u vladi St. Protića. Kao predsjednik novostvorene Demokratske zajednice osniva 16. VIII. 1919 svoju prvu vladu, ali već 19.II. 1920 odstupa, jer se ne slaže s Pribićevićem u pitanju odnosa prema Hrvatima. U Vesnićevoj vladi, od svibnja do srpnja 1920, ministar je unutrašnjih poslova.

U suradnji s grupama dra Korošca i dra Spahe sastavlja 27. VII. 1924 svoju drugu vladu, koju je u Skupštini podupirala Hrvatska seljačka republikanska stranka. Pošto je izradila zakon protiv korupcije, ta je vlada 16. XI. 1924 pala, i od toga vremena D. ostaje trajno u opoziciji. Od 1929 on je središnja srbijanska ličnost u borbi protiv diktature. S tim ciljem poveo je akciju za osnutak bloka udružene opozicije; taj je na izborima 1935 nastupio s listom, kojoj je bio na čelu Vl. Maček. Sporazum Maček-Cvetković 1939 D. nije odobravao, poričući Cvetkoviću pravo da ugovara u ime Srba, ali dosljedan svome načelnom stajalištu u hrvatskom pitanju nije ga ni pobijao.

LIT.: Spomenica Lj. Davidovića, Beograd 1940.J. D. M.

4. Pavao, barun, * Budim 1737, † Komoran 18. II. 1814, austrijski podmaršal. Potjecao je od srpskih doseljenika, koji su potkraj 17. st. došli u Ugarsku. Stupivši 1757 u vojsku borio se u 7-godišnjem ratu, zatim u bavarskom nasljednom ratu, kad se odlikovao kod juriša na Habelschwert u Šleskoj i u turskom ratu 1788—91, kad se na čelu krajiških pukovnija istakao u osvajanju Šapca i Beograda. Za revolucionarnih ratova bio je u Nizozemskoj i Italiji; premda je 1796 izvojevao neke pobjede u južnom Tirolu, razbije ga 21. XI. Napoleon i tako prisili austrijsku posadu u Mantovi, da kapitulira. Poslije rata 1805, u kojem je sudjelovao s nekoliko krajiških bataljuna, bio je imenovan najprije zapovjednikom slavonskoga generalata u Petrovaradinu, a zatim guvernerom tvrđave Komorana.

LIT.: Vaniček, Spezialgeschichte der Militärgrenze, III. i IV., Beč 1875; Wrede, Geschichte der k. u. k. Wehrmacht, I. i V., Beč 1898 i 1903; Wurzbach BL III.I. P-ić.