DAVID, 1. Eduard, * Ediger na Moseli 11. VI. 1863, † Berlin 24. XII. 1930, profesor, pisac, narodni zastupnik, ministar (1919—20). U politici pripadao struji socijalista-revizionista marksističkog programa. U djelu Sozialismus und Landwirtschaft (2. izd. 1922) protivno od stajališta Marxa, Kautskoga i drugih socijalista vidi prirodno raspadanje latifundija i veleposjeda u srednje i male posjede, a stvaranje sitnih i patuljastih posjeda iz ovih posljednjih. Obrazlaže to zakonom gospodarskog optimuma, po kome poljodjelsko gospodarstvo daje najviši brutto i netto prinos uz određenu površinu i prema najpovoljnijoj investiciji. Koliko više gospodarstvo prelazi tu površinu i mjeru investicije, to više pada prinos i prelazi u gubitak. Osim toga veliki se posjedi obrađuju isključivo unajmljenom radnom snagom. Zato, ako se ne upravljaju na čisto trgovačkoj i industrijskoj osnovici, moraju od sebe propasti i raspadati se u manje posjede, od kojih će njihovi vlasnici imati primjeren dobitak jedino, ako ih obrađuju vlastitom radnom snagom. Pojava je to baš protivna naučanju marksizma, da se iz malih posjeda stvaraju nužno veliki posjedi. Zato je Davidovo djelo izazvalo pravu revoluciju u dotadašnjem socijalističkom naziranju. Osim toga najvažnijega djela napisao je D. još Die Sozialdemokratie im Weltkrieg (1915).M. I.

2. Félicien César, * Cadenet (dép. Vaucluse) 13. V. 1810, † St. Germain-en-Laye 29. VIII. 1876, francuski skladatelj. G. 1830 primljen je u pariski konzervatorij, gdje su mu bili učitelji: Fétis (za kompoziciju) i Benoit (za orgulje). Tu se priključio Saint-Simonističkom pokretu, koji je težio za obnovom obitelji i društvenog života, pa je u njemu tražio inspiracije. Koncem 1831 otišao je kao misionar nove nauke u istočne zemlje, odakle se vratio 1835 i donio zbirku orijentalnih napjeva i programnu odu-simfoniju Le désert, u kojoj je prikazan život u pustinji. Prva izvedba 1844 imala je neobično velik uspjeh. Poslije Berliozove smrti (1869) postao je knjižničar konzervatorija i član akademije. On je osebujna pojava među francuskim skladateljima; tipičan je predstavnik programne glazbe; proširio je Berliozovu simfonijsku formu, te ga treba smatrati prvim zastupnikom glazbene »eksotike«.

SKLADBE: (osim već spomenutih) oda-simfonija Christoph Colombe, oratorij Moïse au Sinaï, misterij Eden, opere La perle du Brésil, La fin du monde (Le dernier amour), Herculanum, Lalla Roukh, Le Saphir, La Captive; zborovi, moteti, 4 sinfonije, gudački kvinteti Les quatre Saisons (24 skladbe), gudački kvartet, 2 noneta za sviraljke, glasovirski trio, skladbe za glasovir, zbirke melodija za glasovir Les Brises d’Orient i Minarets.

LIT.: Saint-Étienne, Biographie de F. D., 1845; Al. Azevedo, F. D., 1863; R. Brancour, F. D. (u zbirci »Musiciens célèbres«), 1911; J.-G. Prod’homme, F. D. d’après sa correspondance inédite (Meercure musical, 1907, br. 2—3); J. Combarieu, Histoire de la Musique, III.S. S-i.

3. Gerard, * Oudewater oko 1450—60 † Bruges 13. VIII. 1523, nizozemski slikar. Njegova djela pokazuju utjecaj Jana van Eycka, a nastavljaju sanjarsku intimnost Memlingovu. D. još čuva tradicije stare flamanske minijature, i sâm je mnogo utjecao na minijaturiste svoga vremena. Njime se završava slikarska škola u Brugesu, pa ga smatraju jednim od prvih predstavnika nove umjetnosti 16. stoljeća. Njegova se djela nalaze u muzeju u Brugesu, a neka u Louvreu, kao Svadba u Kani, Bog otac, Bogorodica s donatorima.

LIT.: E. von Bodenhausen: G. D. und seine Schule, 1905.V. H-n.

4. Jacques Louis, * Pariz 30. VIII. 1748, † Bruxelles 29. XII. 1825, francuski slikar. Bio je učenik Viena. Početak njegova slikarskog razvoja bio je spor, obilježen kolebanjem između različitih utjecaja (Jupiter et Antiope, 1768, Niobé 1772, Antiochus et Stratonice, 1774 i t. d.). Od 1775 do 1780 boravi u Rimu, u doba, kad su iskopine u Pompeju i otkriće Herkulana obnovile zanos za proučavanje antike. Sjajan uspjeh polučio je sa Sermant des Horaces (1784), hladnom i teatralnom kompozicijom, nakon koje su slijedila druga djela istog nadahnuća, kojima je učvrstio svoj glas (Socrate buvant la ciguë, 1787, Brutus rentrant dans ses foyers 1787, i t. d.). Revolucija, uz koju je pristao fanatičnim žarom, pružila mu je nove slikarske predmete, pa je započeo sliku Serment du Jeu de Paume, koju nije dovršio, jer ga je politika odvukla od slikarstva. Član Konventa 1792, zatim odbora javnog spasa, glasovao je za smrt Luja XVI. i sudjelovao u vladi strahovlade. Kao vrhovni upravitelj (surintendant) za umjetnost htio je staviti umjetnost u službu Revolucije i bio glavni organizator revolucionarnih svečanosti. Od rijetkih djela toga razdoblja ostao je njegov Marat (1793) i skica portraita Joseph Bara (1794). Uhićen nakon 9 thermidora on je u tamnici zamislio sliku Sabines (1799), koja znači vraćanje inspiraciji i stilu Serment des Horaces. Od 1800 do 1812 bio je ilustrator slave Carstva; 1804 ga Napoleon imenova svojim prvim slikarom (Le Premier Consul franchissant le mont Saint-Bernard, 1800, Le Sacre, La distribution des Aigles i t. d.). No odmah po padu Napoleona vratio se antiki i dovršio 1814 Léonidas aux Thermopyles, započetu 1804. G. 1816 prognan je kao sukrivac kraljeva ubojstva te se sklonuo u Bruxelles među svoje belgijske đake. Ondje je ostao do smrti, premda je mogao biti pomilovan, a pruski mu kralj ponudio mirovinu. Njegove posljednje slike svjedoče o ohladnjenju njegova genija (Colère d’Achille, Mars et Vénus, i t. d.).

Davidov utjecaj na slikarstvo bio je golem u Francuskoj kao i u cijeloj Evropi. Nametnuo je jedan stil, no njegove doktrine sputavaju njegov pravi genij te se može reći, da je veći, kad im izbjegne ili ih zaboravi. Izvrstan je promatrač te je osim velikih kompozicija ostavio i portrete, koji idu među najsigurnija remek-djela 19. st. (Mme Récamier, 1800, M. et Mme Sériziat, M. et Mme Pécoul, Le conventionnel Michel Gérard et sa famille, Pie VII i t. d.).

LIT.: Sve povijesti slikarstva posvećuju D-u znatan prostor. — Delécluze, L. D. son école et son temps, 1855; J. David, Le peintre L. D., 1880; Rosenthal, L. L., 1905; J. E. Blanche, De D. à Degas, 1919; Cantinelli, D., 1930.J. D-e.

5. Jakob Julius, * Hranice u Moravskoj, 6. II. 1859, † Beč 20. XI. 1906, njemački pjesnik. U njegovim pjesničkim radovima vidi se još starija austrijska literarna tradicija, ali je prožeta naturalizmom. Rado prikazuje u svojim pripovijetkama malog čovjeka i seljaka, često u češkom i slovačkom kraju, a prikazivanje odaje ruski utjecaj (Turgenjev). Manje su mu uspjele drame, koje podsjećaju na Anzengrubera. Najpoznatiji je njegov roman iz češkoga đačkog života Am Wege sterben, 1899; od ostalih djela vrijedna su spomena Die Troika, 1901, Der Übergang, 1903, Die Hanna (velika ravnica u Moravskoj) 1904.S. T.

6. Jan Vladislav, * 1859, † 1914, poljski pedagog, pristaša pozitivizma, uveo je eksperimentalnu psihologiju u Poljsku i prvi pravio pokuse sa školskom djecom. Glavno djelo: Ueber Intelligenz, Wille und Arbeitsfähigkeit.A. B-a.

7. Piere, * Falaise, 7. I. 1772, † Pariz 21. VI. 1846, francuski diplomat. Došavši u Pariz, da upotpuni svoje nauke, stupio je u uredništvo Moniteur universel, a zatim u ministarstvo vanjskih poslova (1795). G. 1798 imenovan je tajnikom poslaništva u Milanu pa u Stuttgartu. Od 1799 do 1802 bio je u ministarstvu u Parizu, zatim otpravnik poslova kod velikog meštra malteškog reda pa kod napuljskog kralja. Dne 12. V. 1806 imenovan je konzulom u Travniku, kamo je stigao 17. II. 1807. Odanle je pažljivo promatrao mutne političke prilike na Balkanu te je bio od koristi zapovjedništvu francuske vojske u Dalmaciji i upravi Ilirskih pokrajina. No glavna njegova zadaća bila je trgovačke prirode: on se morao brinuti, da francuskoj trgovini na Levantu osigura put kroz Bosnu, jer je morski put na Sredozemlju bio u engleskim rukama. Premda je bio u dobrim odnosima s travničkim vezirima, osobito s Husrev Mehmed-pašom, koji je poštivao Francusku i umio francuski čitati, D. je nailazio na zapreke i na teške životne uvjete zbog neprijateljskog držanja muslimana prema kršćanima i njihova nepovjerenja prema Francuzima. Pod vladom slabog Ibrahima (1808—13) zavladao je takav nered, da je D. odveo svoju porodicu u Zadar i sam ondje ostao od srpnja do listopada 1808. Kad je 1815 uspostavljen redovit promet, travnički konzulat bude ukinut, a D. imenovan konzulom u Smirni, gdje je ostao sedam godina. Za grčkog ustanka spasio je 2000 grčke djece, koju je hranio i pribavio joj prijevozna sredstva. G. 1842 izabran je narodnim zastupnikom za Calvados. U Komori je pripadao desnici i sudjelovao u svim raspravama o istočnim pitanjima.

BIBL.: Le modem’sme bouddhiste et le bouddhisme du Bouddha, Pariz 1910; Mystiques et magiciens du Thibet, Pariz 1929; Initiations lamaiques, Pariz 1930.