DA VERONA, Guido, * Saliceto Panaro (Modena) 7. IX. 1881, † 1940, talijanski pripovjedač, pravo mu je ime Guido Verona. Lebdeći između epikurejske vizije života i neprekidnog sanjarenja jednog dekadenta Da V. je u istoj mjeri nailazio na oporbu kritike i na vanredan uspjeh kod čitalaca. Već od prvih djela Immortaliamo la vita (Milan 1904), Colei che non si deve amare (1910), L’amore che torna (Milan 1910) Da V. pokazao se vješt učenik D’Annunziove škole, lišene herojskih i nadčovječnih ideala. Pjesnički mu je zanos bio iskren i bujan. Radi praktičnog gledanja na životne vrednote, iako pomućenog vulgarnošću, Da V. je iskren pisac, sav odan veličanju lakomislenog života; barem to proističe iz misli i djela ličnosti njegovih romana, junaka skitalica i eksaltiranih junakinja, koji ne podnose moralnih uzda, te postaju gotovo uvijek plijenom mutnih nagona i strasti, kako ih smjelo crta pisac djelâ Mirni Bluette, fiore del mio giardino (Milan 1916), Sciogli la treccia Maria Maddalena (Firenca 1920), La donna che inventò l’amore (ibid. 1920), La mia vita in un raggio di sole (1922), L’inferno degli uomini vivi (Firenca 1926).

Sjetilnost, sentimentalno razmetanje, vedra vještina erotike, učiniše Da V-u neobično pristupačnim mnoštvu čitalaca, koji se nisu mogli približiti finijoj i složenijoj erotici D’Annunzia. Prema tome može se Da V. smatrati bučnim predstavnikom epopeje ugojenog malograđanina, koja se u Italiji razvila hirovito u poratno doba, kada su se očitovale kozmopolitske težnje onog života, što se intenzivno i nametljivo razvijao po barovima, javnim zabavištima i velkiim svratištima. Brza promjena sredine i navikâ dovela je uskoro do gotovo posvemašnje zaboravi tog romanopisca.

G. DA VERONA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI. — I kod nas su se rado čitali, osobito u prijevodima, njegovi laki romani, koji ugađaju ukusu srednje ruke. U »Zabavnoj biblioteci« izašli su ovi prijevodi: Mirni Bluette, cvijetak vrta mojega, preveo J. Sedmak, s predgovorom, 1920; Život se počinje sutra (La vita comincia domani, 1916), preveo isti, 1921; Žena koja je izmislila ljubav, preveo A. Šupuk, 1926; Cléo, robes et manteaux (original 1926), preveo Z. Terković, 1926. Druga su izdanja: Nedozvoljena ljubav, Zagreb 1922; Raspleti kose, Marijo Magdaleno, preveo Đ. Roić, Sušak 1924; po drugi put Žena, koja je izmislila ljubav, preveo M. S. Jovičić, 1931. U zbirci »Tisuću najljepših novela« Ljube Wiesnera (sv. 88—90, 1936) izašla je novela Kuća mrtve djevojke, preveo D. A. U podlistcima Obzora (1924, od br. 145 dalje) izlazio je prijevod pripovijesti Mata Hari. Iako je Da V. imao kod nas i prevodilaca i čitača, kritičari mu nijesu posvetili pažnje, niti je ostavio drugog traga u hrvatskoj književnosti.

LIT.: A. Baldini, Salti di gomitolo, Firenca 1920; G. A. Borgese, Tempo di edificare, Milan 1923; I. Bianchi, G. Da V., Treviso 1926; F. Flora, Dal romanticismo al futurismo, 2. izd., Milan 1925; L. Russo, I narratori, Rim 1923; L. Giusso, Il viandante e le statue, Milan 1929; G. Ravegnani, Il Novecento letterario italiano. I contemporanei, I., 2. izd., Bologna 1939.M. D-ić.