DAVANJE MJESTO ISPLATE (lat. datio in solutum), jedan od načina ukidanja postojeće obveze. Po općem pravilu Ogz-a (§ 1413) ima dužnik vjerovniku u svrhu ispunjenja svoje obveze dati (učiniti) ono, što je ovaj po sadržaju svoje tražbine ovlašten od njega zahtijevati. Ali, ako vjerovnik pristaje, može se dužnik riješiti svoje obveze i tako, da mjesto onoga, što je dužan, dade (učini) nešto drugo. Vjerovnik može na takvo davanje pristati ili izrijekom ili pak šutke primajući bez prigovora ono, što mu dužnik mjesto dugovane činidbe daje (čini). Predmet davanja može biti vrlo različit: prijenos vlasništva neke stvari, osnivanje ili prijenos kakvog drugog stvarnog prava, ustup neke tražbine, predaja novčane svote mjesto dugovane stvari i obratno. No, ako dužnik mjesto dosadašnje svoje obveze preuzima prema vjerovniku neku drugu obvezu, nije to d. m. i., već pravni posao, koji se zove obnova (novatio) i koji je u zakonu napose uređen (→ Obnova).

D. m. i. je naplatan pravni posao (§ 1414). Njime naime dobiva vjerovnik naplatu za onu činidbu, koju mu dužnik uistinu duguje. Kao naplatan posao potpada d. m. i. svim onim općim propisima, koje zakon za takve poslove postavlja. Zato mogu obje stranke taj posao pobijati, ako ima uvjeta za pobijanje naplatnog posla zbog prikrate preko polovice (§ 934); u slučaju da predmet, koji je dan mjesto isplate, ima kakvih fizičkih ili pravnih nedostataka, može vjerovnik ustati prema davaocu jamstvenim zahtjevom (§§ 932 i sl.; → Jamstvo). U teoriji je prijeporno pitanje, što biva u slučaju, ako činidba, koju je vjerovnik primio mjesto isplate, ima takvih nedostataka, zbog kakvih on po općim propisima o jamstvu može tražiti uspostavu prijašnjega stanja. Dok neki drže, da u tom slučaju njegova prvobitna tražbina ne oživljuje već uslijed same te okolnosti (ipso jure), nego da on mora najprije od dužnika tražiti uspostavu prvobitne tražbine, a tek iza toga da može tražiti njezinu isplatu, smatraju drugi (a tako većinom i praksa) onaj prvi zahtjev suvišnim okolišanjem i daju vjerovniku odmah onaj drugi zahtjev, t. j. zahtjev da dužnik dade prvobitno dugovanu činidbu. Svakako mora vjerovnik, koji traži uspostavu prijašnjega stanja, vratiti dužniku ono, što je od njega mjesto isplate bio primio. Uspostavljanjem zahtjeva na prvobitno dugovanu činidbu ne uspostavljaju se po sebi (eo ipso) i pobočna prava, kojima je vjerovnikov zahtjev možda bio osiguran, a koja su davanjem m. i. utrnula (poručanstvo, založno pravo).

Do davanja m. i. dolazi redovno sporazumnom voljom dužnika i vjerovnika. Ali ima i takvih slučajeva, da se vjerovnik i bez pristanka dužnika namiruje za svoju tražbinu nekim drugim, a ne dugovanim mu predmetom. U tim se slučajevima govori o »nužnom davanju m. i.«. Do njega dolazi, kada vjerovnik, koji u svrhu namirenja svoje novčane tražbine vodi ovrhu na neku novčanu tražbinu, što je dužnik ima prema trećemu, traži, da se ona prenese na nj umjesto isplate. Bude li tome zahtjevu udovoljeno, smatra se, da je tražbina ovrhovoditelja namirena do visine prenesenoga iznosa.M. Pl.