DAUPHINÉ, le, povijesna pokrajina u jugoistočnoj Francuskoj. Na SZ i Z joj je granica rijeka Rhône, odakle se prostire prema jugoistoku, kroz planine Alpa sve do granice prema Italiji. Njezin prostor od približno 20.000 km2 i danas je pokrajina podijeljena između départemenata: Isère, Drôme i Hautes Alpes. D. se obično dijeli na: Niski D. (Bas Dauphiné) na SZ i Visoki D. (Haut Dauphiné) na JI. Niski D. sačinjavaju nizine na lijevoj obali rijeke Rhone, kao i grebeni Predalpa, koji se stepeničasto izdižu. Nizine su prekrivene debelim diluvijalnim nanosima, prve visoravni (Terres Froides, Plateau de Chambarand i dr.) su sastavljene od tercijarnih glina i pješčanika, na kojima ima dosta močvarnog zemljišta. Visoki grebeni Predalpa (Grande Chartreuse na sjeveru i Vercors na jugu) najvećim se dijelom sastoje od mezozojskih vapnenaca. Zbog oštrih crta i slikovitih predjela ove planine idu među najljepše dijelove Alpa uopće. Istočnije su u mekšim i liaskim slojevima udubene interalpske zavale, koje dijele Niski od Visokog D-a. Tu su prostrani Grésivaudan, kojim protječe srednji tok Isère; on se prema jugu nastavlja donjom dolinom Draca. Sličan položaj imaju i Oisans u dolini rijeka Romanche i Véneon, zatim zavale Briançonnais u gornjem poriječju rijeke Durance. Posljednji se kraj obično pribraja Visokom D-u, koji ispunjavaju visoki alpski masivi sastavljeni od prastarih škriljavaca i vulkanskih stijena, preko kojih ima paleozojskih i mezozojskih naslaga: vijenac Belledonne 2981 m, Gr. Rousses 3473 m, vulkanski Massif du Pelvoux 4103 m i dr. Planine Visokog D-a primaju dosta padalina i na nepropusnoj podlozi se stvaraju tokovi, koji otječu prema Rhôni. Rijeke su mekše stijene odnijele, i tako su otporniji vapnenci Predalpa još više istaknuti. Za vrijeme diluvija ledenjaci su ispunili doline, preinačili ih, povećavajući prijašnje razlike u reljefu. Bogatstvo u kontrastima je glavna odlika reljefa D-a; doline se sastoje iz dubokih sutjeska i prostranih i pitomih zavala, iznad kojih se oštro dižu visoke planine. I u klimi dolaze do izražaja velike razlike između niskih zavala i snjegovitih i surovih planinskih grebena. Vode D-a otječu uglavnom složenom dolinom Isère prema Z i Duranceom prema JZ. Ovi smjerovi su s geografskog gledišta veoma važni. Dolinom Durance jače prodiru sredozemni klimatski utjecaji (topla i suha ljeta, a blage zime), dok je klima u porječju Isère oštrija. Niski dijelovi na SZ i uz velike zavale oko rijeka su glavne obrađene površine. Grebeni Predalpa su pod šumama i pašnjacima, dok su najviše alpske doline dosta opor, siromašan i slabo naseljen kraj. U porječju Isère se najviše goji krupna stoka, a prilikama oko Durance je bolje prilagođena stoka sitnog zuba (ovca, manje koza), s kojom su prije stočari kretali na ljetne ispaše u planine i na zimske paše na ravnice u blizini ušća Rhône. D. je dosta siromašan kraj stočara i poljodjelaca, te su se odatle mnogo selili u ostale francuske pokrajine i prekomorske posjede. U novije doba prilike su se dosta izmijenile iskorišćivanjem bogatih vodenih snaga »bijelog ugljena«. Električna energija se i izvozi u susjedne industrijske krajeve; iz doline Isère prema Lionu i St. Etiennu, a iz porječja Durance prema Marseilleu. Veoma dobre izglede imaju skupe industrije, koje ne trebaju mnogo sirovina; na prvom mjestu je kemijska industrija, koja se sve više okuplja u ovaj električnom energijom bogat i dobro zaštićen kraj. Ljepota Predalpa i divlja romantika visokih Alpa sve više privlače i strance. D. ima i velik prometni značaj; duboko usječenim dolinama Isère-Arc i Durance vode važni prometni putovi, koji preko sedla i kroz tunele prelaze u dolinu Dora Riparia i na taj način spajaju dvije strane Alpa: Francusku i Italiju. Glavni grad D-a je Grenoble, velika prometna raskrsnica i ugledno kulturno i gospodarsko središte. Briançon ima više vojnički i ograničen gospodarski značaj. Ali rubni i najnaseljeniji dijelovi D-a gravitiraju prema velikim susjednim gradovima: Lionu na SZ i Marseilleu na JZ.
LIT.: R. Blanchard, Les Alpes françaises, Pariz 1925.J. R-ć.
Povijest. D. je bila sjedište više keltskih plemena, naročito Alobrožana i Vokonćana. Potkraj 2. st. pr. Kr. došla je pod rimsku vlast. Najvažniji njezin grad je Vienna, no od vremena cara Gracijana raste i značenje naselju Cularo (po Gracijanu nazvano Gratianopolis, danas Grenoble). U 2. st. pos. Kr. sirski misionari priveli su taj kraj kršćanstvu. Isprva je D. pripadala državi Burgunda, zatim Franačkoj, odnosno Lotaringiji, 879 postala je sastavni dio novostvorene arelatske kraljevine, a zajedno s njome pala je 1032 pod nominalno vrhovništvo njemačke države. Kako se ta vlast praktički jedva osjećala, postigli su najmoćniji ondješnji dinasti, grofovi Viennois, prevlast nad cijelom pokrajinom. Oni su, čini se, ime »Delphini« isprva nosili samo kao vlastito ime; neku službu nije ono nikad označivalo. Tek pod Guigom VI. († 1261) došla je, jamačno na osnovi naknadnog filološkog tumačenja, slika delfina u grofovski grb. Najstarija grana grofova Viennois, koja se može dokazati, t. j. grana »Albona«, vladala je D-om do 1162; tada je grofovija Viennois, a s njom i vlast nad D-om prešla na pobočnu granu burgundijske kneževske kuće, od koje su je 1282 baštinili grofovi La Tour du Pin. Tek tada javlja se za tu pokrajinu, koja se u 13. st. znatno proširila prema jugu, prigodice naziv »Delphinatus«. Česti su sukobi sa susjednom Savojom, a s francuskim kraljevima, naprotiv, razvijaju se sve uže veze. Pošto se grof Humbert I. već 1294 poklonio francuskom kralju kao lenskom gospodaru, prodao je teško zaduženi Humbert II, koji nije imao djece, 16. VII. 1349 D. kralju Ivanu Dobromu; taj je 1356 i sam položio lensku prisegu njemačkom kralju Karlu IV., ali je ona praktički bila bez značenja. D. je otad apanaža nasljednika francuskog prijestolja, pa i kao kraljevsko dobro zadržava široku upravnu samostalnost. To se međutim promijenilo za Luja XI., koji je D-ju 1458 neposredno podložio kraljevskoj upravi priznavši joj poseban parlament u Grenoble-u (1463) i ostavivši francuskom nasljedniku prijestolja i dalje naslov »Dauphin«. U doba vjerskih ratova u 16. st. imali su u D-u premoć protestanti pod vodstvom maršala Lesdiguièresa, koji je kasnije prešao na katolicizam. D. bijaše jedno od onih područja, u kojima su se pod Lujem XVI. primijetili prvi predznaci velike revolucije. Tu se među ostalima rodio vitez Bayard, koji se istakao svojom hrabrošću u ratovima u Italiji u 16. st., i Hugues de Lionne, ministar Luja XV.
LIT.: J. Taulier, Histoire du D., Grenoble 1855; N. Chorier, Histoire générale du D., 2 sv., 2. izd. 1883; A. Prudhomme, De l’origine et du sens des mots Dauphin et Dauphiné, u Bibl. de l’Ecole des Chartes, 1893; P. Berret, Le D., Pariz 1922; G. Allard, Dictionnaire historique du D., 2 sv. Pariz 1861.F. C.
Jezik D-a. U dijalektalnom pogledu D. obuhvaća područje »langue d’oc«, koje se dotiče Provanse (dép. Brôme i Hautes-Alpes) te područja franko-provansalskog narječja (okrug Isère). Ta je pokrajina dala do 14. st. čitav niz trubadura, među kojima se ističe Folquet de Romans (13. st.). Nakon toga prestalo se dauphinejsko narječje upotrebljavati u književnosti. Ipak je zatim nastala još zbirka od pet misterija, pronađenih u Grésivaudanu. Kasnije pišu narječjem tek pojedinci, kao Laurent de Briançon, Blanc-la-Goutte i Roch Grivel. Laurent de Briançon o kojem su životopisni podatci vrlo manjkavi i protuslovni bio je rektor sveučilišta u Valence (1560), zatim odvjetnik kod dauphinejskog suda (parlamenta). Objelodanio je fantastično-moralni ep Lo banquet de la faye i tri satire na mjesne običaje: Le vieutenanci du courtizan, Lo batifol de la gisen i La comare de Garnoblo; sačuvan je samo jedan primjerak izdanja Lo batifol de la gisen; ostala su njegova djela poznata samo po tom, što su preuzeta u Recueil de diverses pièces faites à l’antien langage de Grenoble par le plus beaux esprits de ce temps (1662) i kasnije u Recueil de poésies en patois du Dauphiné (1878, izdao Xavier Drevet). L. de B. najistaknutiji je pjesnik u dauphinejskom narječju, znatan i za upoznavanje tamošnjeg života i običaja. — Blanc-la-Goutte (nazvan i »Le Podagre« zbog svoje kostobolje) živio je početkom 18. st. i bio trgovac u Grenoblu. Napisao je pjesan o poplavi Grenobla 14. i 15. IX. 1732: Grenoblou malheirou (1733) te satiru Le dialogo de quattro comare. — Roch Grivel (* Brest 30. XII 1816, † 22. XI. 1888) premda zanimanjem obrtnik (tkalac), pročuo se svojim pjesmama, osobito satiričkim epom La Carcovelado (1873). Njegova djela izdana su za njegova života dva puta: Poésies, théâtre patois, mélanges (1878), Mas flours d’hyver, Mélanges, poésies, 1854—1883 (1887).
Felibarski pokret (→ Félibrige) također se odrazio u Dauphineu inicijativom Maurice Faure-a (* Sailans dép. Drôme 1850, † 1919). U svom javnom radu (senator i ministar prosvjete u drugoj Briandovoj vladi 1910—1911) bio je pristaša decentralizacije u upravi. Osim pjesama na »langue d’oc«, izašlih u zbirci La Cigale (1880), napisao je Un félibre romantique, M. Felix Gras (1878). Sa Xavier de Ricardom i slikarom Baudouinom osnovao je 1875 književno društvo La Cigale, pod utjecajem kojega se broj pisaca u narječju znatno povećao: Louis Moutier, autor epa Lou Rose (rijeka Rhône) te jedne slovnice dauphinejskog narječja; Gatien Almoric de Chabrillan, Léopold Bouvat i Célestin Fraud, te najznamenitiji među njima Dévoluy Pierre. Pravo mu je ime Pierre-Paul Gros-Long (* Châtillon-en-Diois [dép. Drôme] 27. XL 1862, † Nice 6. III. 1932). Bio je ženijski satnik. U Parizu je objelodanio u francuskom književnom jeziku zbirke pjesama Flumen (1890) i Bois ton sang (1892). Vrativši se na jug pristaje, pod utjecajem Mistrala, uz Félibrige; objelodanio je: Les noms de la carte dans le Midi. Essai sur les noms de lieux du comté de Nice, 1903, tri romana pod skupnim naslovom La Cévenne embrasée (Le psaume sous les étoiles, 1922, II. Le Violier d’amour, 1927, III. Sous la croix 1930). Od 1905 uređivao je u Avignonu novine Prouvenço. — Dauphiné uvijek imađaše književnika u francuskom književnom jeziku. U 19. st. dovoljno je spomenuti Ponsard-a (v.) i Augier-a (v.). U najnovije vrijeme ističu se Gustave Rivet, Emile Trolliet, Louis Le Cardonnel i André Rivoire. Gustave Rivet (* 25. II. 1848, Domène kod Grenobla) pravnik i političar (senator), ali u književnosti blagi sanjar. Napisao je knjige pjesama (Voies perdues, 1873, Floréal-Nichette-Les Vagabondes-Rimes viriles-Le Petit Testament, 1889) i drame Juana, Le Cimetière Saint-Joseph, Le tigre de la rue du Bac, Le Châtiment, Marie Touchet. — Emile Trolliet, (* Saint-Victor-de-Morestel 10. VII. 1856, † Pariz 25. I. 1905), pjesnik je, koji je sam sebe nazvao »činovnikom Ideala«. Ostavio je tri zbirke stihova: Les Tendressses et les Cultes (1886), La Vie Silencieuse (1892), La route fraternelle (1900), te autobiografski roman L’Ame d’un résigné (1895) i knjigu kritika Médaillon de poètes (1901). — I.ouis Le Cardonnel (* Valence 1862) bio je kao mladić u Parizu uz Alberta Samaina, jedan od prvih pjesnika simbolista, a 1894 stupio je u francusko sjemenište u Rimu i 1896 bio zaređen. Objelodanio je Poèmes (1904) i Carmins sacra (1912). Njegovi zvonki stihovi su u isti mah katolički i duboko ljudski. — André Rivoire (* Vienne 5. V. 1872) napisao je knjige pjesama Les Vierges (1895), Le Songe de l’Amour (1900), Le Chemin de l’Oubli (1904) te nekoliko kazališnih komada u stihovima (na pr. Le bon roi Dagobert, 1912). Svi ti pisci, premda većinom regionalni, ne razlikuju se ni po čemu od ostalih francuskih pisaca.P. Cl.