DAUMIER, Honoré, * Marseille 26. II. 1808, † Valmondois 10. II. 1879, francuski slikar, grafičar i kipar. Sin pjesnički nadarenog staklara, živi od 1816 u Parizu. Uči crtati kod Lenoira, kao litograf radi primijenjenu grafiku, a 1829 izdaje svoje prve litografije. G. 1830 prelazi na političku karikaturu (tjednik Caricature i od 1832 dnevnik Charivari) i bori se za republikanske ideale. Kad je 1835 zabranjena politička karikatura, D-ove su teme poroci društva »građanskog kraljevstva« (1830—48) i Drugoga carstva (1852—71). Jetko i duhovito karikirao je potkupljive suce i odvjetnike, porotnike i malog građanina te otrcane bludnice (zbirka od 100 listova Caricaturana). U to vrijeme nastala je i parodija grčke mitologije. Pošto je 1848 dopuštena politička karikatura, D. stvara preko 1.000 grafičkih listova (Actualités). Oko 1850 bavio se mnogo slikarstvom, u čemu je samouk, ali je za života bio uglavnom cijenjen kao grafičar, dok je kao slikar postao poznat i priznat tek poslije 1900, nakon svjetske izložbe u Parizu. D. je prvi realist i prvi umjetnik Francuske, koji neposredno iz života crpi poticaje, da kritički prikaže ljudske slabosti, poroke i bijedu života, hoteći na taj način pridonijeti svoj dio popravljanju društva. Kod prikazivanja ljudske bijede nije poznavao Milletove sentimentalnosti, nego je drastičnom nemilosrdnošću otkrivao sve slabosti ljudske duše. Od svakog je čovjeka i od svakog predstavnika staleža stvorio tip sa svim karakterističnim oznakama njegova značaja.

D-ova ulja, mala po formatu, michelangelovski su monumentalna, velike kompaktne mase slikarski su plastične, tamne i tople u tonalitetu, a nose na sebi odsjeve svijetla, jednoga od glavnih elemenata D-ova slikarstva. Boja kod njega ima uvijek simbolično značenje, ona je tumač zbivanja, dramski je napeta ili žarko groteskna. Oko 1850 stvorio je D. svoja najbolja slikarska djela (Pralja, Alegorija republike, Kradljivci magarca, sve u Louvreu; scene iz Cervantesa, Lafontainea, Molièrea, u muzejima u Münchenu, Beču, Amsterdamu i Haagu). D. je radio i akvarele.

Crtački se stil D-a često mijenjao, a od 1830 prevladavaju snažni crno-bijeli kontrasti u širokim masama. Kasnije su ga građanske teme dovele i u grafici do slikarske slobode, a potkraj života ograničio je svoj grafički izraz na nekoliko bitnih poteza. Drvorezima je ilustrirao knjige, a u toj je tehnici najpoznatija zbirka Némésis médicale (1840), gdje se ruga liječničkom staležu. Litografska djela D-ova katalogizirali su 1904 R. A. Hazard i L. Delteil, te broje 3.958 brojeva; danas je taj katalog već znatno upotpunjen.

U slikaru i grafičaru D-u drijemala je izrazita kiparska nadarenost. O njoj nam govore plastične mase njegovih slika, kao i 36 bista portreta, koje je modelirao u glini. Tragika je D-ova umjetničkog života njegovo lutanje između grafike, slikarstva i kiparstva.

D. je bio toliko nad razinom svojih suvremenika, da nije ostavio izravnog nasljednika, kao što nije bio i ničiji učenik. On stoji kao osamljena, gigantski snažna pojava među savremenim umjetnicima. Uz Goyu on je jedan od prvih predstavnika kasnijega, modernog naziranja u slikarstvu.

LIT.: R. A. Hazard-L. Delteil, Catalogue raisonné de l’oeuvre lithographié de H. D., Pariz 1904; E. Klossowski, H. D., Berlin 1908; R. Escholier, D. peintre et lithographe, Pariz 1923; E. Fuchs, Der Maler Daumier, 1927; Lj. Babić, D., Savremenik 1938.V. H-n.