DAUDET, 1. Alphonse, * Nîmes 13. V. 1840, † Pariz 16. XII. 1897, francuski romanopisac. Srednju je školu svršio u Lyonu te je nakon toga, zbog siromaštva, morao uzeti mjesto korepetitora u koležu u Alès-u. G. 1857 preselio se u Pariz bratu Ernestu, gdje je doskora objelodanio prvu svoju zbirku stihova, Les Amoureuses (1858), pa drugu La double conversion (1859— 1861). U isto vrijeme surađivao je u dnevniku Figaro, u kom je objelodanio niz članaka, sakupljenih kasnije u knjigu Le Chaperon rouge (1861), nadalje u Petit Moniteur, gdje su izašle njegove kronike Lettres sur Paris (1865) pod pseudonimom Gaston-Marie, gdje su tiskana »Pisma iz mog mlina« (Les Lettres de mon moulin, 1866), kojima je odmah stekao slavu. Brojne male pripovijesti, koje sačinjavaju tu zbirku, veoma su jednostavne, ali nijedna nije banalna, a neke su neobične i rijetke. Otada ide D. od uspjeha do uspjeha. Le Petit Chose (1868) je autobiografski roman, koji prikazuje mukotrpno školovanje uboga i sjetna dječaka. Iza toga odzvanja vedar piščev smijeh u Aventures prodigieuses de Tartarin de Tarascon (1872), humorističnom romanu, koji u okviru malog južnjačkog gradića donosi sjajan tip hvastavca lovca usijane mašte, ali u srži sasvim dobroćudna. A. D. je odviše rodoljub, a da ne bi nesreći, koja je stigla Francusku 1870, posvetio neke od svojih najdirljivijih pripovijesti. Neke od njih nalaze se u Contes du Lundi (1873). Roman Fromont jeune et Risler aîné (1874) prikazuje preljub, smješten u okvir tvorničkog života, pa predstavlja snažnu sliku običaja i poroka pariškog malograđanstva, koja ipak završava pobjedom vrline. — Jack (1876) je potresna povijest ubogog djeteta, koje je napustila njegova luda mati i koje progoni mržnja njena gospodara. — Le Nabab (1877) je možda najsjajniji Daudetov roman, zreli plod njegova bogatog promatranja pariškog života. Nababov doživljaj učinio mu se najpodesnijim, da služi kao središte opsežne studije o društvenom životu II. carstva, koji je pisac mogao izbliza promatrati. — Les rois en exil (1879) prikazuje bohemski život kraljeva bez krune. Junak nosi ime Kristijana od Ilirije, kralja prognanika, Slavena, prijatelja užitaka, koji se sljubio s pariškim životom, u opreci prema čvrstom značaju kraljice Frederike. — Numa Roumestan (1880) roman je političara, s uspjelim i zabavnim crtanjem političkog svijeta i francuskih južnjaka. — L’Evangeliste (1883) je roman s jednostavnim zapletajem, u kome pisac ustaje protiv vjerskog fanatizma. — Sapho (1884) prikazuje razvoj jednog odnošaja, u kome muškarac, podpuno zarobljen od žene, gubi postepeno svaki osjećaj vlastitog dostojanstva. — Tartarin sur les Alpes (1885) nastavlja zgode i nezgode Tartarina Taraskonca, ovaj put na području planinarstva. Seriju ovog

junaka završava Port Tarascon (1890), gdje se prikazuje i Tartarinova smrt. No oba ova, a pogotovo posljednje djelo, zaostaju poletom i živahnošću za prvim utjelovljenjem Taraskonca. — U L’Immortel (1888) pisac žigoše neke običaje kandidata za Akademiju, za »besmrtnost«. — U Soutien de la famille (1898) govori se o parlamentarizmu i općem pravu glasa, koje D. smatra »strahovitom ranom, koju zemlja sebi zadaje i kroz koju gubi svu krv svojih žila«. — A. D. ostavio je i dva sveska uspomena: Souvenirs d’un homme de lettres (1888) i Trente ans de Paris (1888). Njegova udovica objelodanila je 1931 La Doulou (provansalska riječ za »la douleur«), bilješke svog muža o njegovu bolovanju i patnjama. — A. D. je također mnogo pisao za kazalište. Preradio je za pozornicu glavne svoje romane, a povrh toga napisao je remek-djelo L’Artésienne (prikazivana prvi put 1872 na Théâtre Français), za koju je Bizet skladao scensku glazbu.

A. D. pripada skupu romanopisaca realista i naturalista, ali ne pristaje podpuno ni uz jednu školu. Njegovo djelo je raznoliko, zavodljivo, prožeto osjećajnošću i ganućem, jednom riječju dražesno. Ipak mu je donekle nedostajalo stvaralačke moći i to zato, što njegovo djelo proizlazi jedino iz osjetljivosti. D. je neobično tankoćutan. Nemoguće je poslušnije primati u sebe obilježje sredine, kojom prolazimo, i iznijeti vjernije njezin izgled. D. nije se ni zadovoljio da poput drugih iz zbiljskog života uzima svoju polaznu točku, nego je tako rekavši prenio u svoje knjige čitave komade stvarnosti. Taj njegov živahni dojam može biti dovoljan, da upoznamo bića, koja ga proizvode. Ali sve duše ne izručuju svoju tajnu na prvi pogled, svi se značajevi nipošto ne otkrivaju po vanjštini. Mnoge složenije i stoga zanimljivije prirode izmiču i sakrivaju u sebi ono, što je u njima najznačajnije. Pa kad valja prijeći spoljašnju prividnost i naporom analize prodrijeti u dušu, Daudetova umjetnost zatajuje. Odatle slijedi, da on nije mogao najboljim svojim iznašašćima dati njihovu punoću. Njegovi junaci ostaju individualni. Nije se uzdigao do tipa, koji u sebi sadrži značajeve sviju bića iste vrste. Njegovi častohlepnici, poslovni ljudi i političari blijede pred Balzacovima. Isto to raspoloženje objašnjuje način, kojim su sastavljeni romani Daudetovi, i njegov stilski postupak. Njegova su djela često samo skup poglavlja, od kojih svako tvori samostalnu cjelinu. Uzeta zasebno ona nam ostavljaju dojam dovršenosti, potpunosti, s usklađenim potankostima, dojam točnog osjećaja za razmjer, profinjenog izbora one boje, šare i nianse, što pristaje pripovijesti. Da bi mogao posjedovati svu snagu svog slikarskog dara, D. bi ponajprije morao omeđiti svoje obzorje. Pošto je tako slici u svojoj mašti dao oblik, ta slika ostaje i zatvara se u maštu. Ali i tu piscu manjka sposobnost da vlada gradivom i da na nj gleda kao na cjelinu. Zapravo je on vrlo malo misaon, voljan, refleksivan pisac. On je umjetnik po nagonu, koji se prepušta porivu svoje ćudi, slijedi svoje sklonosti i ostvaruje postepeno u složenom, gipkom i dražesnom djelu svoje prirođene sposobnosti: podrugljivost bez zlobe, sjetu bez gorčine, određenu mjeru fantazije. A cjelina tih svojstava sačinjava njegovu draž, pa se može reći, da je D. najljupkiji pisac svoga pokoljenja.

BIBL.: Sabrana djela A. D-a izdao je u 18 sv. nakladnik Houssiaux, od 1899 do 1901; J. Brivois, Essai de bibliographie des oeuvres de D., 1895.

HRVATSKI PRIJEVODI: Sidonija, pr. J. Miškatović, Obzor 1876 i posebno; Pariske crtice, pr. E. Matić, Zagreb, 1883; Roza i Minette, pr. Milivoj M., Obzor 1892 i Zagreb 1925, Narod. knjižnica sv. 118—121; Sapho, pr. M. Nedić (Moderna biblioteka) Zagreb 1901; Fedora, pr. I. Krnic, Vijenac XXX; Grijeh žene, pr. Dip, Zagreb 1920; Papina mula i druga izabrana Pisma iz mog mlina, Zagreb 1910, Humoristična Knjižnica, br. 52; Pisma iz mog mlina, pr. I. Lulić. Zagreb 1921; Pisma iz mog mlina, pr. Zl. Špoljar, Zagreb 1923, Dječja knjiž. br. 8; Tartarin Taraskonac, pr. D. Đokić, Zagreb 1913; Tartarin Taraskonac, pr. D. Ćepulić (Biblioteka lijepe knjige) Zagreb 1940; Zvijezde, pr. Mladen Vukmir, Zagreb 1930, Tisuću najljepših novela, sv. 22. Pojedine pripovijesti izvađene iz Lettres de mon moulin i Contes du lundi bile su često prevođene u smotrama Vijenac, Prosvjeta i t. d.

LIT.: E. Daudet, Mon frère et moi, souvenirs, 1882; L. Daudet, A. D. 1898; B. Diderich A. D., sein Leben u. seine Werke, Berlin 1900; L. A. Ashleman, La société française d’après l'oeuvre d’A. D., 1910; G. A. Ratti, Les idées morales et littéraires d’A. D., Grenoble 1911; Mary Burns, La langue d’A. D., 1916; G. Beaume, »Les lettres de mon moulin« d’A. D., 1929.

2. Ernest-Louis-Marie, * Nîmes 31. V. 1837, † Petites Dalles (dép. Seine-Inférieure 20. VIII. 1921, stariji brat Alphonsa, koji ga je prikazao u Petit Chose u osobi »Ma mère Jacques«. Od 15. do 19. godine bio je u trgovini, a zatim je pošao u Pariz (1857), da nastavi nauke i da se posveti književnosti. G. 1865 namješten je u uredu senata i u to je doba objelodanio nekoliko romana. Nakon 1870 pridružio se bonapartistima, a iza toga legitimistima. G. 1874—76 glavni je urednik lista »Journal Officiel«, poslije toga monarhističkog glasila »L’Estafette«, a 1887 »Petit Moniteur«.

Među njegovim romanima najbolji su povijesni Fils d’émigré, 1890; Drapeaux ennemis, 1896, a među znanstvenim povijesnim radovima: Le Cardinal Consalvi, 1886; Histoire de l’émigration, 3 sv., 2. izd. 1904—07; La terreur blanche, 1887; La Police et les Chouans sous le Consulat et l’Empire, 1895; Louis XVIIII et le duc Decazes, 1899; La Conjuration de Pichegru, 1901; L’Ambassade du duc Decazes en Angleterre, 1910; Soixante annés du règne des Romanoff, 1919 i uspomene Mon frère et moi, 1882. Unatoč opsežnosti i vrijednosti svojih djela, poznat je danas još najviše po zapamćenjima, koja je posvetio svome bratu.

3. Julia-Rosalie-Céleste Allard, * Pariz 1847, francuska pjesnikinja i spisateljica, žena i suradnica D. Alphonsa, ali je uspjela sačuvati svoju vlastitost u književnim djelima, koja nose njezin potpis. Započela je s pjesmama u smotri l’Art, 1865, pod pseudonimom Marguerite Tournay. Kasnije je pisala književne prikaze u Journal Officiel (pod pseudonimom Karl Steen) i u brojnim smotrama. Osim pjesama vrijedne su i njene uspomene.

BIBL.: Impressions de nature et d’art zbirka članaka 1879; L’Enfance d’une Parisienne, 1883; Enfants et Mères, 1889; Reflets sur le sable et sur l’eau (pjesme) 1903; Souvenirs autour d’un groupe littéraire, 1909; Les Archipels lumineux, (pjesme) 1913; Lumières et Reflets (pjesme) 1920; Journal de famille et de guerre 1914—19, 1920; Rome et quelques poèmes, 1923.

4. Léon-Alphonse-Marie, * Pariz 16. XI. 1867, † Saint Rémy-de-Provence, 1. VII. 1942, francuski novinar i književnik, sin Alphonsa D-a. Svršio medicinu posvetio se književnosti. Oženio se najprije kćerju Victora Hugo-a, zatim se rastavio i ponovno oženio književnicom Marthom Allard, poznatom pod pseudonimom Pamphile. Kao novinar surađivao je redom u Figaro, Gaulois, Soleil, Libre parole, konačno je pristupio »integralnom nacionalizmu« Charlesa Maurrasa, s kojim je zajedno osnovao dnevnik Action Française (16. XI. 1907), koji se borio protiv liberalizma i demokracije. Izašavši na glas kao polemičar izabran je u Parizu za narodnog zastupnika (1919—24).

BIBL.: Njegova brojna djela obasežu 1. romane: Haeres, 1892; l’Astre noir, 1893; Les Morticoles (satira na liječnike) 1894; Le Voyage de Shakespeare, 1896; Le Partage de l’enfant, 1905; Sylla et son destin, 1925 ; 2. knjige iz područja psihologije i medicine: L’Heredo, 1917; Le Monde des images 1919; L’Homme et le poison, 1925; Le Rêve éveillé, 1926 i t. d.; 3. političke spise: Une campagne d’action française, 1910; l’Avant-guerre, 1913 (predviđanje 1914!); La Guerre totale, 1918; L’Agonie du régime, 1925, i t. d.; 4 književne kritike: Le stupide XIXe siècle, 1922, i t. d. knjige uspomena, zacijelo najtrajnije u njegovu radu, jer imaju vrijednost svjedočanstva, premda su satirične i pristrane: Alphonse Daudet, 1898; Fantômes et Vivants, 1914; Devant la douleur, 1915; L’Éntre-deux-guerres, 1915; Salons et Journaux, 1917; Au temps de Judas, 1920; Vers le Roi, 1921; Etudes et milieux littéraires, 1927; Ch. Maurras et son temps, 1928 i t. d.P. Cl.

5. Lucien Alphonse, * Pariz 1883, francuski romanopisac, drugi sin D. Alphonsa, stekao je glas profinjena, tankoćutna psihologa i opisivača, što njegove romane čini donekle srodnima osjećajnosti Marcela Prousta.

BIBL.: Le Chemin mort, roman contemporain, 1908; La Fourmilière, roman provincial, 1909; Le Prince des cravates, 1910; L’Impératrice Eugenie, 1911; L’Inconnue (carica Eugenija) 1922; Lettres après la lettre, 1911; La Dimension nouvelle 1919; Evidences, 1920; Les Yeux neufs, 1921; I’Age de raison, 1923; Autour de soixante lettres de Marcel Proust (Marcel Proust i Lucien Daudet) 1929.P. Cl.