DATO (lat. datum, franc. les données, njem. das Gegebene) je izraz, koji najprije znači uopće sve, što nam je došlo do svijesti, a onda napose ono, što je ishodište spoznavanja, djelovanja i stvaralačkoga postupka. Uzimajući u prvom značenju naziva Platon datim ono, »što je u nama«, u pretpostavci, koju je kasnije Aristotel izrazio riječima, da je duševno sve, što bilo kako jest, jer da nešto postoji, to nam najavljuje naša svijest. Nalaz svijesti može biti neposredni podatak, koji je ne samo u meni, nego se na mene odnosi i pripada meni; on je moj doživljaj, upravo dio mojega »ja«. Drugu vrstu podataka čini nalaz, koji je u mojoj svijesti nazočan, ali se ne tiče mene nego nečega, što nije »ja« ni kao »ja« što ne postoji po meni, nije zavisno od moje djelatnosti ni podvrgnuto mojoj volji. Neposredno dato je »ja« u svojim doživljajima, posredno je dato »ne-ja« u doživljajnim momentima, koji upućuju na stvarnost izvan mene, izvan moje oblasti. Odnos podataka svijesti na subjekt »ja« i na objekt, što nije »ja«, isprvičan je, prije svakoga određivanja, što li je dato i kakvo je. Na tom se osniva mišljenje, da je »dato« samo po sebi iracionalno (logički još neoblikovano), no kako se ne može smatrati, da je naprosto indiferentno, mora se uzeti, da u njem već leže zametci uvidljiva i razbirljiva označivanja (»kategorijalna obrađivanja«), što se vrši na putu psihologijske analize na jednu i prirodoznanstvene analize na drugu stranu. Protivno tomu je mišljenje, da je »dato« već prvobitno najmanji neki oblik, diferencijal znanja, da mnoštvo podataka tako pruženih u dvostrukom knjigovodstvu primitivne, naivne ili obične svijesti sačinjava predodžbu o meni i o stvarima prema meni, a kad se to mnoštvo po pravilima razuma (u znanstvenoj svijesti) integrira, dobiva se prava slika o unutrašnjem i izvanjskom svijetu.

Razlike shvaćanja pojma datoga u vezi su s problemom bistva svjesti i značaja duševnoga života (→ intelektualizam, voluntarizam). Posebno značenje dobiva »dato« kao pretpostavka teorijskoga, na spoznavanje upravljenoga rada, koja se nadaje otuda, što razumska funkcija nije originalna, ne pokreće se sama iz sebe, nego se uvijek nadovezuje na izvjestan svijesni nalaz. Data je u tom pogledu, bez obzira na daljnja pitanja o izvorima spoznaje, osjetna građa prema mišljenju. Izvođenje misaonih značenja u suđenju, zaključivanju i dokazivanju nužno polazi od iskustvenih podataka ili od činjenica na iskustvu već utvrđenih i priznatih. U izrađivanju logičkoga predmeta potrebno je gdjekada uzeti u raspravu i mnijenje, koje se smatra neprihvatljivim, razumski nedopustivim, da bi se na posljedcima pokazala njegova neopravdanost. U tom slučaju ono je, zadržavši priznanje, uvjetno dato do konačne odluke, što se označuje formulom: »dato, sed non concesso«, kojom se raspravljanje započinje. U odnosu na praktičko držanje ili određivanje volje u vidu svrha (prema idejama i idealima) dati su konkretni fizički i psihički uvjeti djelovanja kao »materijal dužnosti«. Isto tako se umjetnička djelatnost (u grčkom jeziku označena kao poetička prema riječi ποίησις od glagola ποιεῖν što znači »činiti, tvoriti«) kao i tehnička veže na dispozicije, koje se nadaju kao uvjeti stvaralačke zamisli i provedbe.A. B-a.