DARWIN, Charles Robert, * Shrewsbury 12. II. 1809, † Down 19. IV. 1882, prirodoslovac. Djed mu bijaše Erasmo Darwin, pjesnik i prirodoslovac, po Cuvieru »vitalist«, istaknuti preteča francuskog prirodoslovca Lamarcka. Pošto je Ch. D. sa šesnaest godina završio klasičnu školu dra Butlera u rodnom mjestu, prešao je u listopadu 1825 na sveučilište u Edinburghu, da uči medicinu. U ljeti 1827 je napustio taj studij, a poslije pol godine učenja klasičnih jezika kod privatnog učitelja, u siječnju 1828, polazi u Cambridge na bogosloviju. U isto vrijeme je polazio predavanja prirodnih nauka. Početkom 1831 postigao je bakalaureat teologije. Poslije toga je ostao na sveučilištu i učio geologiju. 27. XII. 1832 krene na put na brodu Beagle, koji je poslan zbog istraživanja obale Patagonije, Ognjene zemlje i drugih krajeva. Na ovom putu posjetio je Kapverdske otoke, bio je u unutrašnjosti Brazilije, prešao je čitavu obalu južno od Montevidea i sve otoke uz nju, zatim Tahiti, New Zealand, Australiju, Tasmaniju, Mauritius, Sv. Helenu i Azorske otoke, odakle se vratio kući 2. X. 1836 poslije gotovo pet godina. Na tom putu usavršavao se kao zoolog i geolog, išao je na duže izlete po obali, gdje je marljivo opažao i sabirao prirodnine. Ta su opažanja u njemu pobudila pitanja, koja su mnogo utjecala na njegov dalji znanstveni rad. Povrativši se u Englesku, kupi posjed Down, gdje se posve predao svojem studiju i pokusima. Od velikog napora gledanjem oboli na očima, a poslije se pridruže i druge bolesti, od kojih je umro u krugu svoje obitelji.

Darwina je na spomenutom putovanju potaklo tamošnje životinjstvo na razmišljanje o postanku vrsta. On je s početka bio pristaša stalnosti i nepromjenljivosti vrsta, pa je tek nakon proučavanja promijenio svoje prvobitno mišljenje. Punih je 20 godina istraživao, pa dok je čitao Malthusove Essay on population, sazrelo je u njemu mišljenje o uzrocima razvoja živih bića. Na savjet čuvenog učenjaka Lyella sklonu se ipak da izda svoje znamenito djelo o postanku vrsta (On the origin of species by means of natural selection, London 1859).

Darvinizam se osniva na trima temeljnim mislima: na varijacijama, nasljeđivanju i prirodnom probiru. U biologiji se prije nije vjerovalo u varijacije, ali su opažanja u prirodi pokazala, da ni dva živa bića nisu apsolutno posve jednaka, ni onda, ako su se razvila pod jednakim prilikama. Darwin smatra, da su varijacije nasljedne, kad su biću od koristi. Kroz Darwinovu teoriju provlači se kao crvena nit prirodni probir, pa on smatra »natural selection« čimbenikom, koji uzrokuje i upravlja održanje nove vrste. Unatoč svoga velikog rasploda životinje se ipak jako ne umnažaju, jer u prirodi postoji i vlada borba za opstanak (»struggle for life, for existence«), pa preživljuju samo najprikladnije i najprilagođenije jedinke. Prirodni probir ima u vidu, da prilagodi životinje njihovu okolišu, on kadšto uklanja neki štetni organ. Prirodni probir uvjetuje, da preživi onaj, koji se najbolje prilagodio svome okolišu. Prema Darwinu različni su putovi prirodnog probira. Nitko prije Darwina nije došao na sličnu misao osim njegova suvremenika A. R. Wallace-a, pa su nezavisno jedan od drugoga i istodobno naglasili, da je prirodni probir glavni pokretač razvoja živih bića. Ta je misao 1858 postigla vrhunac, kako kažu književni povjesničari, i to u času, kada je Wallace poslao Darwinu pismo o istim zaključcima. Kako je Darwin preko 20 godina radio na svojoj teoriji i strpljivo pribirao primjere i činjenice, nemalo se začudio, da je Wallace posve nezavisno od njega došao do istih rezultata o postanku vrsta, a obojica čitajući Malthusove eseje o populaciji.

Darvinizam ide za tim, da utvrdi, kojim se putem vršila i vrši pretvorba i usavršavanje živih bića, a karakterizira ih borba za opstanak i prirodni probir (selekcija). Ovo dvoje jezgra je i os, oko kojih se po Darwinu učvršćuje i izgrađuje nauka o postanku živih bića. U prirodi vrši odabiranje priroda sama (natural selection). Darwin to razlaže ovako: biljke i životinje stvaraju mnogo više sjemena, jaja ili mladih, nego je potrebno za njihovo održanje. Kad bi svako sjeme jedne biljke došlo do razvoja, tada bi se ubrzo sve napučilo tom biljkom. Pastrva izbaci 100.000 jaja, pa kad bi se razvio veći dio jaja, bilo bi neizmjerno mnogo pastrva, koje bi napučile svu slatku vodu na Zemlji. Tako se od svih mogućih pojedinaka tek neke, najjače ili najbolje prilagođene prilikama, održe i dalje rasplođuju. Uzmimo i ovu pretpostavku: slon se na pr. najpolaganije umnaža, ženka je spolno zrela tek u tridesetoj godini i daje na svijet za cijelog svog dugog života prosječno samo 6 mladih, pa ipak bi potomci jednog jedinog para, kad bi se svi rasplođivali, za 750 godina imali oko 19 milijuna potomaka. Povrh svega ipak vidimo, da je broj životinja jedne vrste na nekom mjestu uvijek poprečno isti ili nije tako golem. Mnogo mladih bića propada već u jajetu, pa ih malo dolazi do rasploda. Životinje se eto bore za opstanak, ali ta borba nije uvijek fizička, nego se može sastojati i u konkurenciji. Tako se bore dva sjemena jedno blizu drugoga za hranu u tlu. Borba za opstanak pretpostavlja mnoštvo potomaka, a preživljuju uvijek oni, koji se najbolje umiju prilagoditi promijenjenim prilikama. Najsposobniji će u nekome svojstvu doći do rasploda, njihova će se svojstva naslijediti kod potomaka, a među ovima će opet nastati selekcija. Darwin kaže, da sve to dovodi do polaganih promjena i stvaranja novih vrsta. U djelu »O postanku vrsta prirodnim probirom« objelodanio je Darwin nove misli na području biologije te je svoje mišljenje potkrijepio obiljem dokaza i primjera i tako udario nove temelje za dalja istraživanja na području zoologije, botanike i geologije. On je sitnim primjerima rješavao velike probleme, pa je svojim radom pokazao novi pravac u istraživanju biologijskih nauka i tako znatno pomogao, da je descendentalna misao dobila opće priznanje. Knjižarski uspjeh temeljnog Darwinova djela bio je sjajan, jer je prvo njegovo izdanje već prvi dan bilo razgrabljeno. Nasuprot znanstveni krugovi, pogotovu u Engleskoj, primili su njegove izvode hladno. U Njemačkoj pako našao je Darwin gorljivog pristašu, mladog Ernesta Haeckela, koji se živahno i svojski založio za darwinizam. Darwina smatraju »ocem suvremene zoologije«. Njegova je nauka o postanku vrsta, pa teorija selekcije i descendencije snažno utjecala na dalja znanstvena istraživanja. Neki ga smatraju »Kopernikom suvremene biologije«, a drugi »Newtonom biologije«, jer što je teorija gravitacije za anorganski svijet, to je teorija selekcije za organsku prirodu. Darwin je izdao i mnoga druga djela, na pr. o geologiji Južne Amerike, o postanku koraljnih grebena, o oplodnji orhideja, o varijaciji biljaka i životinja u stanju domestikacije, o racima vitičarima (Cirripedia), o utjecaju gujavica na oranicu, o postanku čovjeka, i t. d.

LIT.: Harms W., Hdwb. d. Naturwissensch., II. izd., 2. sv., Jena 1933.

BIBL.: Glavna djela: Voyage of a naturalist round the world (1845); jedan dio preveden na hrvatski. — A monograph of pedunculated and sessile Cirripedia (1851—53). — On the origin of species by means of natural selection (1859). — On the various contrivances by which British and foreign orhids are fertilised (1862). — The variation of animals and plants under domestication (1868). — The expression of the emotions in man and animals (1872). — The descent of Man and selection in relation to Sex (1872). — The movements and habits of climbing plants (1875). — The formation of vegetable mould through the action of vorms (1881).K. B.

2. Erasmus, * Elton 12. XII. 1731, † Derby 10. IV. 1802, engleski prirodoslovac, liječnik i pjesnik. Učio je medicinu na sveučilištima u Cambridge-u i Edinburghu. Liječničku je praksu započeo u Nottinghamu, poslije se preselio u Lichfield i napokon u Derby. Mnogo se bavio biološkim i fiziološkim pitanjima. U pjesničkom obliku obradio je neke teme iz života biljaka, te je utemeljitelj engleskog znanstveno-naučnog pjesništva. Najznatnije je njegovo znanstveno djelo Zoonomia, u kojem je kušao na temelju Locke-ove i Hume-ove empiričke filozofije protumačiti bit života. Naročito je D. poznat po svojim nazorima o postanku živih bića, te je u tom pogledu prethodnik svog unuka Ch. D-a. Iz početne žive klice nastale su postepenim epigenetskim razvitkom sve biljke i životinje. Dokaz za to nalazi D. u prijelazima, koji postoje između jednostavnih i savršenih organizama. Budući da u dražljivosti vidi pokretnu silu života, drži, da novi organi nastaju uslijed podražaja, n. pr. rogovi jelenovi ili ostruge pijetlova uslijed borbe za ženke, a takve se osebine prenose nasljedno na potomke. Ma da je Zoonomia prevedena na više jezika, ipak ti nazori tada nisu mogli probiti, premda im je Cuvier posvetio izvjesnu pažnju. D. je među prvima upozorio na zaštitne boje životinje.

Darwinov sin iz prvog braka Robert Waring, liječnik u Shrewsbury-u bio je otac Charlesa Darwina, a kći Violetta iz drugog braka majka Sir Francis Galtona, osnivača eugenike.

GLAVNA DJELA: The Botanic Garden, 1781 (poučna pjesma), II. dio pod naslovom Loves of the Plants, 1789; Zoonomia or the Laws of Organic Life, London 1794—96; Phytologia, or the Philosophy of Agriculture and Gardening, London 1800; The Temple of Nature or the Origin of Society, London 1803.

LIT.: E. Radl, Geschichte der biologischen Theorien, II., Leipzig 1909; E. Nordenskiöld, Geschichte der Biologie, Jena 1926; W. Harms u Handwörterb. d. Naturwiss., II., Jena 1933.B. Z-k.

3. Francis, * Down (Kent) 16. VIII. 1848, † Cambridge 19. IX. 1925, engleski botaničar-fiziolog, sin Charlesa Darwina. Od 1880 bio je profesor u Cambridge-u, a bavio se među ostalim tropizmima, mehanizmom pući te insektivorama.

LIT.: M. Möbius, Geschichte der Botanik, Jena 1937.I. P.

4. George Howard, * Down (Kent) 9. VII. 1945, † Cambridge 7. XII. 1912, engleski astronom, sin Charlesa Darwina. Glasovit je osobito po svojim radovima o harmoničkoj analizi i proračunavanju morskih doba, kao i po teoretskim radovima o oblicima ravnoteže tekućina u vrtnji.

BIBL.: The Tides and Kindred Phenomena in the Solar System (1898); Scientific Papers (5 sv. 1907—16).K. K-i.