DAROVANJE. I. Pojam i predmet. D. je u smislu Ogz pogodba, kojom se daje bez naplate neka stvar (§ 938.). Budući da je ono pogodba, potreban je prihvat obdarenoga. Zato odreknuće ili odbacivanje nasljedstva, koje dolazi u prilog nekome trećemu, nije d., jer tu nema pogodbe s onim, kome jedno ili drugo koristi. S istoga se razloga ne radi o darovanju ni onda, ako netko samo faktično, a ne na osnovu ugovora, propušta izvršivanje svoga prava na tuđoj stvari (na pr. izvršivanje prava služnosti). Predmetom darovanja može biti ne samo stvar u užem smislu (tjelesna stvar), već i neko pravo (na pr. tražbina). D. se sastoji u »davanju« stvari, a to je ne samo prijenos stvari ili prava, već i osnivanje novih te napuštanje postojećih prava. Predmetom darovanja mogu biti i buduća prava (prava, kojima se tko nada), a isto se tako može sastojati i u tome, da se netko ugovorom, sklopljenim s obvezanikom, odreče svog budućeg prava (§ 939.). Prepuštanje neke stvari na besplatnu upotrebu onda je d., ako se predmetom posla ima smatrati samo pravo upotrebe, a ne sama stvar (na pr. osnivanje prava služnosti na nekoj stvari). Ako je predmetom nenaplatnoga posla sama stvar, koja je dana na upotrebu, radi se o posudbi ili o zajmu. Besplatno obavljanje službe može po jednome mišljenju također biti predmetom darovanja. Drugi to poriču, ali ipak dopuštaju, da se tu mogu analogno primjenjivati propisi o darovanju. Neki pak misle, da se ovdje imaju analogno primjenjivati propisi o punovlasnoj pogodbi. Bitno je za d. prepuštanje imovinske koristi, koje nije naplata učinjena primaocu. Zato isplata, ispunjenje postojeće obveze, bez obzira na to, da li je vrši sam dužnik ili za njega tko treći, nije za vjerovnika d., budući da on ovdje dobiva naplatu za svoju tražbinu. Ali u isplati, koju vjerovniku čini treći, a ne sam dužnik, može biti sadržano d. samome dužniku, ako treći plaća u sporazumu s dužnikom u svrhu, da ga bez ikakve naplate riješi njegove obveze. — Za d. se nadalje traži namjera, da se nekome učini besplatna namjena (animus donandi), i to dragovoljno, što znači, da namjena ne smije biti učinjena u svrhu ispunjenja neke pravne dužnosti. Zato nema darovanja, ako za zaručnicu dade miraz netko, tko je to po zakonu dužan učiniti. Obje stranke moraju biti sporazumne o tome, da se radi o dobrovoljnoj nedugovanoj činidbi. Mora, dakle, i primalac imati volju, da primi nešto, na što nema prava, a što mu se dragovoljno daje. Nikome se ne može nešto naturiti na dar. Zato nema darovanja, ako je opstojnost nekoga prava prijeporna, pak se je strana, koja je tvrdila, da joj to pravo pripada, ugovorom tog prava odrekla, a druga je to popuštanje uzela na znanje kao priznanje ispravnosti svoje tvrdnje, da to pravo ne postoji, a nije to prihvatila kao dar. Nema darovanja ni onda, ako je netko iz nužde prodao stvar ispod njezine vrijednosti. U pojam darovanja spada napokon, po pretežnom mišljenju, i povećanje imovine (obogaćenje) s jedne, a umanjenje imovine s druge strane. Zato preuzimanje poručanstva, davanje zaloga ili primanje tuđe stvari na besplatno čuvanje nije d. Isto tako nema darovanja onda, kad vjerovnik ispusti iz obveze poruka ili kad zalagatelju vrati zalog.

II. Posebne vrste darovanja: 1. Nagradno (remuneratorno) d., t. j. ono, koje je učinjeno, da bi se njime izrazilo priznanje za neke usluge obdarenoga, za koje ovaj nema prava zahtijevati naplatu ili bar ne u tolikoj mjeri (§ 940). Ako je dakle nekome unaprijed ugovorom obećana nagrada za neku činidbu ili, ako mu ona pripada po zakonu, ne čini se njezinim davanjem d. (§ 941.). Tako na pr. nisu darovanja ugovorom osigurane božične ili novogodišnje nagrade namještenicima, isplata nalaznine, koja se po zakonu može tražiti za nalaz izgubljene stvari, ili isplata zakonski određene nagrade tutoru ili skrbniku. Svi propisi zakona o darovanju protežu se i na nagradno darovanje (§ 940.).

2. Darovanja, kojima se ispunjava kakva moralna dužnost ili kojima se udovoljava zahtjevu pristojnosti (na pr. uobičajeni prigodni darovi, potpore siromašnim rođacima, spram kojih nemamo zakonske dužnosti uzdržavanja). Takva su darovanja podvrgnuta općim zakonskim propisima o darovanju. Ali ih vjerovnici ne mogu ni izvan stečaja ni o stečaju darovatelja pobijati onako, kako mogu pobijati ostala njegova besplatna raspolaganja (§ 36. zak. o pobijanju od g. 1931; § 30. steč. zak.). Prema noveli Ogz-a (koja vrijedi i kod nas u dalm. pravnom području) ne dolaze ta darovanja u obzir kod proračunavanja visine nužnoga dijela (§ 785. nov. Ogz).

3. Darovanja u opće korisne svrhe. Za njih vrijedi isto, što i za darovanja pod 2.

4. D. s nalogom (donatio sub modo). O njemu se radi, kad je nešto darovano s nalogom darovateljevim, da obdareni s danom mu stvari ima postupati na određeni način (na pr. da ima darovanu mu stvar kasnije nekome drugome prepustiti, da je ima u cijelosti ili u jednome dijelu upotrijebiti za određenu svrhu, i t. d.). Takav nalog nije naplata, koja bi se davala onome, tko namjenu čini, već je to samo neki teret ili ograničenje, uz koje je dar primljen.

5. Mješovito d. (negotium mixtum cum donatione). O njemu se radi, ako se iz odnošaja osoba, koje ugovaraju, »može misliti, da su htjele sklopiti pogodbu mješovitu, stranom za plaću, a stranom besplatno« (§ 935.). Na pr. brat proda bratu neku stvar za 1000 Kn, ma da ona, što obojica znaju, vrijedi 3000 Kn, a sve okolnosti upućuju na to, da razlika od 2000 Kn ima biti darovanje. Takav se posao ne može pobijati zbog prikrate preko polovice (§ 935.), ali i na nj se, koliko je u njem sadržano d., primjenjuju zakonski propisi o opozivanju darovanja te propisi o obliku potrebnom za valjanost darovanja. No ima i mišljenje, da se potonji propisi imaju primjenjivati samo onda, ako je posao u pretežnom dijelu d.

6. D. cijele imovine ili njezina razmjernog (alikvotnog) dijela. Tko može svojom imovinom raspolagati, može svoju sadašnju imovinu bez ikakvih stega i darovati. Ali pogodba, kojom se daruje buduća imovina, valja samo onda, ako ne prelazi polovicu buduće imovine (§ 944.). U potonjem je slučaju darovatelj obvezan svako imovinsko pravo, koje u buduće stekne, prenijeti u darovanom dijelu na obdarenika. U dvojbi se ima smatrati darovanom samo sadašnja imovina (§ 915.). Darovateljevim vjerovnicima odgovara obdareni neposredno za dugove, kojima je u njihovu korist opterećena darovana mu imovina, ali samo do visine njezine vrijednosti (slijedi iz analogne primjene § 1282., koji govori o kupnji nasljedstva, odnosno iz propisa § 1409. nov. Ogz).

III. Oblik darovanja. Za valjanost darovne pogodbe ne treba nikakvog određenog oblika. Ali ako d. nije ujedno izvršeno (§ 943. Ogz: »darovanja bez prave predaje«), onda se njegovo izvršenje ne može utužiti, koliko nije o darovanju sastavljena pismena isprava. Svrha je toga propisa, da bi se upotrebom posebnog oblika predusrelo nepromišljenim darovanjima. Po tome se zaključuje, da za utuživost darovanja samo onda ne treba pismene isprave, ako se pogodbi o darovanju priključio još neki vidljivi čin. Takav je vidljivi čin već i predaja tjelesne stvari »znacima« (§ 427.), a kod nekretnina predaja obdarenome u posjed, pa se ne traži za utuživost darovanja još i prijenos u zemlj. knjigama. Nasuprot, prijenos t. zv. posesornim konstitutom (§ 428.) nije dovoljan. Tradiciju brevi manu (§ 428.) smatra većina dovoljnom. Kod darovanja tražbine traži se za utuživost predaja ispravom. Ali za d. tražbina iz vrijednosnih papira dovoljna je predaja samoga papira. Ako se d. sastoji u otpustu duga, dovoljan je svakako povrat zadužnice ili predaja namire. Ali prevladava mišljenje, da ni to nije potrebno, nego da je dovoljna već sama pogodba o otpuštanju. Ako neko d. nije utuživo zbog neodržavanja propisanog oblika, može ono postati utuživim, ako se naknadno stvar u istinu preda obdarenomu. U tom se slučaju ono, što je dano, ne može više natrag zahtijevati. (§ 1432.).

IV. Odgovornost darovatelja. Iz ugovora o darovanju nastaje za darovatelja po općim propisima o obvezama dužnost, da ispuni svoje obećanje. Ali spram njega nema obdareni jamstvenoga zahtjeva zbog možebitnih pravnih ili fizičkih nedostataka darovane mu stvari, jer jamstvu ima mjesta samo kod naplatnih pogodaba (→ jamstvo). Ali Ogz (§ 945.) posebice normira slučaj, kada netko daruje drugome tuđu stvar, pak određuje, da onaj, tko to znajući čini, odgovara obdarenomu za štetne posljedice, naime za onu štetu, koja mu ne bi bila nastala bez toga darovanja (parnični troškovi, troškovi, koje je obdareni već učinio za stvar, koju mora predati vlasniku, a koje mu ovaj nije po zakonu dužan nadoknaditi, i t. d.). Osim toga odgovara darovatelj obdarenomu po općim načelima za štetu, koju je mogao predvidjeti; na pr. ako je darovao bolesno govedo, pak je ono zarazilo druga obdarenikova goveda; ili ako je darovao pokvareni živež, a obdareni je od njegova uživanja obolio.

V. Opozivanje darovanja. Darovatelj ne može svoje d. po volji opozvati (§ 946.). No neke naknadno nastale okolnosti zakonski su razlog postanka izvjesnih zahtjeva spram obdarenoga, odnosno spram njegovih nasljednika. To ne znači, da d. postaje naknadno nevaljanim, pa da već samim nastupom dotične okolnosti obdareni gubi ono, što mu je bilo darovano. Uvijek nastaje samo osobna tužba protiv obdarenoga, odnosno njegovih nasljednika (ali ne protiv trećih posjednika darovane stvari ili protiv onih, koji su na njoj stekli kakvo pravo). Sadržaj pak zahtjeva nije uvijek isti. U nekim slučajevima pripada zahtjev samo darovatelju ili njegovim nasljednicima, u nekima samo njemu, u nekima i trećima, a u nekima samo trećima. Slučajevi su ovi:

1. Ako je obdareni krivcem kakve grube neharnosti spram darovatelja, t. j. ako ga je kažnjivim djelom povrijedio u tijelu, poštenju, slobodi ili imovini, može se d. poreći (§§ 948. i 949.). Pravo opoziva prestaje, ako je darovatelj čin oprostio. Opozvati može ne samo darovatelj, već i njegovi nasljednici, a opozvati se može ne samo spram obdarenoga, već i spram njegovih nasljednika. Od časa počinjene neharnosti postupa se s neharnim obdarenikom kao s nepoštenim posjednikom. To znači, da se, bude li d. opozvano, može od darovane stvari zahtijevati ono, što je obdareni od nje ili od njezine vrijednosti u čas počinjene neharnosti još posjedovao, i da za ono, što od toga ne bi mogao praviti, odgovara onako, kako nepošteni posjednik odgovara vlasniku. Ako je tužba, kojom se d. opoziva, bila podignuta protiv obdarenoga, odgovaraju i njegovi nasljednici jednako kao i on. Ako je pak tužba zbog obdarenikove nezahvalnosti bila podignuta tek protiv njegovih nasljednika, bit će oni dužni predati ono, što od darovane stvari ili njezine vrijednosti imaju još u čas dostave tužbe. Pravo opozivanja darovanja zastaruje za 3 godine od počinjene neharnosti (§ 1487.).

2. Ako darovatelj iza darovanja tako osiromaši, da mu nedostaje nužno uzdržavanje, može tražiti od obdarenoga, ukoliko taj još ima darovanu mu svotu ili vrijednost darovane mu stvari, da mu daje zakonske kamate, i to u onoj mjeri, u kojoj su darovatelju potrebni za uzdržavanje. Ako je obdareni u jednakoj oskudici, oslobođen je te dužnosti. Ako je darovatelj učinio više darovanja, obvezan je prijašnji obdarenik samo toliko, koliko prilozi novijih obdarenika ne dostaju za uzdržavanje (§ 947.). Ako je više njih bilo istodobno obdareno, obvezani su spram darovatelja u razmjernome dijelu. Obveza prelazi i na nasljednike obdarenoga.

3. Ako se darovatelju, koji nema djece, poslije darovanja rodi dijete, može u slučaju nužde on, a može i njegovo dijete tražiti od obdarenoga kao i od njegovih nasljednika kamate onako, kao i u slučaju pod 2 (§ 954.). Ne čini razlike, je li poslije rođeno dijete zakonito ili nezakonito. Pod svoje uzeto (adoptirano) dijete ne dolazi u obzir.

4. Ako uslijed darovanja darovatelj osobama, koje je dužan uzdržavati, ne može više za uzdržavanje davati toliko, koliko bi im bio dužan davati, da nije učinio dar, mogu te osobe tražiti od obdarenika ili njegovih nasljednika nadopunjenje te razlike. Ako ima više obdarenih, obvezani su prijašnji obdarenici samo utoliko, ukoliko ne dostaju prilozi poslije obdarenih (§ 950.). Nije uvjetom toga zahtjeva nužda onoga, kome pripada zahtjev na uzdržavanje; osim ako on i spram darovatelja ima samo u slučaju nužde alimentacioni zahtjev (kao što na pr. roditelj spram djeteta po § 154.). Osobe, kojima ovaj zahtjev pripada, mogu biti darovateljevi roditelji, njegova djeca, bračni drug, a po vladajućemu mišljenju i oni, kojima je darovatelj dužan na osnovu ugovora davati uzdržavanje. Ali predpostavlja se, da je pravni odnos, na kojemu se osniva dužnost uzdržavanja, postojao već u čas darovanja. Poslije rođena djeca darovateljeva imaju zahtjev samo radi nedostatka nužnog uzdržavanja (gore pod 3).

5. Opozivanje darovanja zbog prikrate nužnoga dijela (§ 951, → nasljedno pravo).

6. Pobijanje darovanja zbog prikrate vjerovnika, o kojem govori § 953. Ogz. uređuje sada stečajno pravo (→ stečaj VIII).

VI. I obveze i prava iz darovne pogodbe prelaze na nasljednike darovatelja i obdarenoga. Ali ako je darovatelj obećao obdarenomu kakvu pomoć u određenim rokovima, nasljednicima darovatelja ili obdarenika ne nastaje otuda ni pravo ni kakva obveza, osim ako je u darovnoj pogodbi bilo naročito drugačije ugovoreno. (§ 955.).

VII. D. za slučaj smrti. To je ono d., koje se ima ispuniti tek poslije smrti darovateljeve (§ 956.). Do časa darovateljeve smrti odgođeno je ispunjenje. D., koje je već za darovateljeva života ispunjeno, ne spada u d. za slučaj smrti ni onda, kada je između darovatelja i obdarenoga ugovoreno, da se ugovor o darovanju razrješuje, ako obdareni umre prije darovatelja, ili ako darovatelj ozdravi od bolesti, povodom koje je učinio d. No d. se ne smatra ispunjenim, ako je darovatelj stvar doduše predao obdarenomu, ali je do svoje smrti pridržao na njoj pravo vlasništva. I u tom se, dakle, slučaju radi o darovanju za slučaj smrti. D. za slučaj smrti po odredbi je zakona ili obični zapis (legat) ili je ono pogodba. Pogodba je to d. onda, ako postoje izvjesni, zakonom određeni uvjeti: prihvat obdarenikov, darovateljevo odreknuće od prava, da d. opozove i predaja pismene isprave obdarenomu. Ugovorno odreknuće prava opoziva ima samo to značenje, da se darovatelj odriče prava, da d. po svojoj volji opozove, kao što to može, ako ono ima samo značaj zapisa, ali ga može opozvati u zakonom dopuštenim slučajevima (gore V). U slučaju pogodbenog darovanja za slučaj smrti ima obdareni iza smrti darovateljeve položaj ostavinskoga vjerovnika, t. j. ima spram darovateljeve ostavine zahtjev na ispunjenje darovnoga obećanja. Ako d., koje se ima ispuniti iza darovateljeve smrti, nema onih uvjeta, uz koje se smatra pogodbom, može ono vrijediti samo kao zapis (legat), no samo onda, ako se pazilo na formalnosti propisane za valjanost zapisa. U tome slučaju može darovatelj svoje d. po volji opozvati kao što i svaki drugi zapis, i to onim načinom, kojim se uopće mogu opozvati razredbe posljednje volje.M. Pl.