DARDANELI (nazvani po gradu Dardanu u području Troje, u starini Helespont, turski Çanakkale Boğazi), morski tjesnac, koji veže Egejsko i Mramorno more između Galipoljskog poluotoka i SZ Male Azije. Dug je 65 km sa srednjom širinom od 4.6 km, dok je kod Çanakkale sužen na 1950 m. Najveća mu dubljina iznosi 104.3 m, a najmanja na liniji plovidbe 50 m. Gornja struja teče iz Mramornoga mora u Egejsko srednjom brzinom od 2.8 km u satu, a najveća je brzina 8.3 km. Ona seže 18—27 m duboko, a ispod nje teče struja suprotnoga smjera.

Tjesnac je erozijska dolina nekadašnje rijeke. U pliocenu je bila oblikovana široka i plitka dolina, a kad se krajem pliocena teren uzdigao, dardanelska je rijeka usjekla mlađu usku dolinu. Dvije terase u sarmatskim laporima odaju etape u usjecanju doline. U kvarteru je prodrlo more, te je nastao današnji morski tjesnac. Glede smjera rijeke postoje suprotna mišljenja. J. Cvijić misli, da je dardanelska rijeka tekla prema jugozapadu.

Obale D-a su jednolične i većinom gole ili obrasle makijama, a samo na južnoj azijskoj strani ima vinograda i maslinika. Naselja su bez osobita značaja; najveće je Çanakkale (15.187 stan. 1935 g.) na azijskoj strani, koje također nazivaju i Dardaneli.

LIT.: J. Cvijić, Osnovi za geografiju i geologiju Makedonije i Stare Srbije II., Beograd 1906. — A. Philippson, Reisen und Forschungen im westlichen Kleinasien, Pet. Mitt. Ergzh. 167 i d.Z. D-i.

Povijest. D. imadu u povijesti posebno značenje po tome, što dijele dva kontinenta, Evropu i Aziju. A kako dijele i Egejsko more od Mramornoga pa omogućuju, da se lako može zatvoriti prolaz iz jednog u drugo, to su od najdavnijih vremena do danas bili područje brojnih sukoba na moru. U povijesti međunarodnog zbivanja i diplomatsko-političkim aktima pitanje Dardanela obuhvaća tri geografske jedinice: same D-e, Mramorno more i Bospor. Pitanje je postalo tako značajno, da se stavlja na prvo mjesto, kad je riječ o morskim tjesnacima uopće, pa se kadšto čak i istovjetuje sa samim pojmom morskih tjesnaca. Svoje značenje imade ono od najdavnijih vremena po tome, što je tu bilo dodira između različnih civilizacija, a to je bacalo svoju sjenu na grčke kolonije i rimske pokrajine, što je mnogo značilo za Bizant, Tursku, Rusiju, za interese balkanskih država i Sovjetske Unije. Do D-a doprli su i interesi iz veće daljine, iz Engleske i Francuske. S njima je dobrim dijelom spojena i sudbina Carigrada, koji je po svom položaju mogao postati jednim od najvažnijih gradova svoje vrsti. Zajedno s Crnim morem i ušćem Dunava tvore vrlo važno poglavlje Istočnog pitanja (v.) već kod njegove prve pojave. Trgovci argonautskih vremena, o kojima legende pričaju, da su odlazili u daleke bajoslovne krajeve i vraćali se s bogatim plijenom, plovili su kroz D-e. Više od otmice lijepe Helene bio je povod ahajskim ekspedicijama protiv Troje prolaz kroz D-e. Kserkso je za svoje velike vojne protiv Grčke dao sagraditi most preko D-a, tuda je i Aleksandar Veliki prošao na svojoj vojni protiv Perzije. U srednjem vijeku bilo je zbog nameta u D-ma dugih i teških sporova između Bizanta i talijanskih pomorskih republika. Nakon 4. križarske vojne Mleci dobiše Galipolje i s njime gospodstvo nad tjesnacem, ali s padom latinskog carstva 1261 taj je posjed opet pripao grčkom carstvu. Kad su Turci nakon 1358 zavladali Galipoljem, dospjela je trgovina pomorskih republika u Crnom moru i Bosporu u težak položaj. Najprije bizantski carevi, a zatim Turci jako su utvrdili D-e radi obrane Carigrada. Kad je za Kandijskog rata 1645—69 Kreta pala u turske ruke, D. izgubiše mnogo od svoga dotadašnjeg značenja.

Turska je bila gospodarica obadviju obala, imala monopol kabotaže i ulaza u Crno more; prema tome pitanje D-a nije postojalo. Međunarodno značenje dobio je taj morski put, kad se Rusija za Petra Velikoga ustalila na obalama Crnog mora. Prvi zahtjev, da se ruskim brodovima dopusti pristup u to more, postavio je Petar, kad je 1696 osvojio Azov. Turska je odlučno odgovorila, da je Crno more svetinja i da u nj nikada ne će ući nijedan strani brod. Pa ipak se već tada Crno more prestalo smatrati isključivo turskim; mjesto pojma o svetinji međunarodnim je utanačenjima bolje odgovarao pojam o »starom pravilu Otomanskog carstva«, koje je trebalo poštivati u slučaju zatvaranja tjesnaca za ratne brodove svih stranih naroda i država. To je pravilo došlo do pravog značenja između 1774 i 1833. Mirom u Kučuk-Kajnardži 1774 Katarina II. ishodila je ruskim trgovačkim brodovima slobodan promet u turskim lukama, a isto pravo priznala je turskim brodovima u ruskim lukama; tako je neizravno izraženo i pravo prolaza kroz D-e. Kad je Rusija postala obalnom državom na Crnom moru, D. su prestali biti putem u »tursko jezero« Crno more. Turska nije više mogla sama odlučivati o prolazu kroz tjesnace. Rusiji je bilo od velike koristi, da zbog svojih interesa prihvati tursko načelo o »svetosti« Crnoga mora, ali da mu donekle dade i drugi smisao: u tu svetost ne smije nitko dirati, a braniti je moraju obje obalne države, Turska i Rusija. I pored toga, u doba između 1784 i 1806 Austrija, Engleska, Francuska i Prusija našle su načina, da ugovorima s Portom izvojšte svojim brodovima pristup u Crno more, a prema tome i prolaz kroz tjesnace. To je Rusiju stavilo pred pitanje, da li ona prema Turskoj stoji u istom odnosu, kao i ostale države, ili se može poslužiti ugovorom od 1774, koji joj je dao pravo zaštite nad pravoslavnim pučanstvom Balkanskog poluotoka i tako omogućio upletanje u unutarnje turske prilike. Rusiji je svakako bilo stalo, da s obzirom na D-e i Crno more dobije povlašten položaj. Povod za otvaranje pitanja dao je Napoleon svojim pohodom na Istok, čime je Tursku privezao uz Rusiju. Ove dvije države sklopiše 1799 savezni ugovor na osam godina »za uzajamnu zaštitu zemljišnog integriteta«; Turska je tada po prvi put, ali samo taj put, dozvolila prolaz kroz tjesnace i ruskim ratnim brodovima. U obnovi ugovora 1805 istaknuto je načelo o zatvaranju Crnoga mora i uzajamna pomoć protiv ulaska treće države.

U početku 19. st. počinje Engleska odlučno zahvatati u dardanelsko pitanje. Njezina je politika krenula protivnim smjerom od politike Napoleona i ruskog cara Aleksandra I. Namjere Francuske i Rusije o podjeli Turske (1807) uvjeriše ovu, da ne mora biti ovisna samo o Rusiji. G. 1809 sklopi ona s Engleskom ugovor, po kome se zatvaranje tjesnaca za ratne brodove svih naroda prvi put označuje međunarodno-pravnim načelom, koje je utvrđeno ugovorom, i to tako, što ga Turska označuje »starim pravilom Otomanskog carstva«, a Engleska se obvezuje, da će ga poštivati. Za Tursku je sada nastala ugovorna obveza, da D-e zatvori za ratne brodove svih naroda bez izuzetka, dakle i ruske. U teškoj dilemi našla se Rusija za grčkih oslobodilačkih ratova 1821—29, kad je nastojala održati na životu slabo Tursko carstvo i uz to pomagala Grke. Položaj Rusije nešto se popravio Akermanskom konvencijom (v.) od 7. X. 1826; Turska se obvezala, da će u korist ruske vanjske trgovine, a na preporuku Rusije, dopustiti ulaz u Crno more brodovima onih naroda, koji to pravo nisu još uživali. Jedrenskim ugovorom od 14. IX. 1829 Rusija dobiva, štaviše, deltu Dunava i slobodu trgovine u Turskoj uopće. Kako taj ugovor ne spominje uopće ratne brodove, ne dira on u staro pravilo Otomanskog carstva. Da je suština toga pravila prolaz ratnih, a ne trgovačkih brodova kroz D-e, pokazao je tajni dodatak rusko-turskom ugovoru, koji je 8. VII. 1833 sklopljen u Hunkjar-Iskelessi. Tu se ističe, da Rusija ne će tražiti od Turske pomoći čak ni onda, kad bi je ona morala pružiti, nego će to Turska nadomjestiti zatvaranjem D-a u korist Rusije i ne će dopustiti ulaz nijednom stranom brodu pod bilo kojom izlikom. Potaknute negodovanjem Engleske, Francuska i Austrija stadoše izrađivati novi plan, koji bi tjesnace stavio pod međunarodni nadzor, a svakoj državi oduzeo mogućnost, da nad njima vrši vojničku premoć. Ustanak Poljaka 1830 kao i simpatije Francuza za egipatskog namjesnika Mehmeda Aliju zbližile su Rusiju, Austriju, Prusiju i Englesku. Tako se Engleska i Rusija, koje izričito ili šutke, ali zbog različitih razloga i interesa, već bijahu prihvatile staro pravilo Otomanskog carstva, nađoše u jednom istom taboru; time započe u povijesti pitanja D-a novo razdoblje, razdoblje neutralizacije.

Nakon dugih pregovora složiše se 15. VII. 1840 u Londonu Engleska, Austrija, Prusija i Rusija s Turskom, da se zatvaranje tjesnaca smatra u smislu ugovora od 1809 načelom međunarodnog prava; one se obvezaše, da će zajednički štititi sultana, njegov glavni grad i tjesnace. Kad se Francuska pridružila ovim državama, bila je u Londonu 13. VII. 1841 sklopljena posebna konvencija o D-ima (Convention des Détroits), kojoj se kasnije pridružiše Belgija, Danska, Švedska i Norveška. Države se tada formalno obvezaše, da prihvaćaju »staro pravilo« Otomanskog carstva, prema kojem je prolaz kroz tjesnace zatvoren ratnim brodovima, kad se Turska nalazi u miru. Sultan pak ne će dopustiti pristup u tjesnace ni jednom stranom ratnom brodu, zadržavajući pravo, da izdaje ferman o prolazu za lake ratne brodove prijateljskih država. Taj je slučaj nastupio za krimskog rata, kad je saveznička flota Engleske i Francuske 1854 prvi put prošla kroz tjesnace. Konvencija je bila kasnije potanje razrađena i posebno dodana Pariškom ugovoru od 30. III. 1856. D. proživljavahu privremeno mirne dane, kao i čitav bliži Istok, dok ih 1870 na dnevni red ne postaviše zapleti na Zapadu. Za prusko-francuskog rata ruski državni kancelar Gorčakov uputi 31. X. 1870 državama potpisnicama Pariškog ugovora notu sa ciljem, da Rusiju oslobodi nepovoljnog stanja na Crnom moru. Tim povodom sastala se u Londonu Pontska konferencija, na kojoj su sudjelovale Engleska, Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Italija, Rusija i Turska. Ugovor od 13. III. 1871 dopušta sultanu, da tjesnace otvori u doba mira ratnim brodovima prijateljskih i saveznih država, ako to smatra potrebnim radi izvršenja odredaba iz ugovora od 1856. Kako se Rusija bijaše obvezala Engleskoj i Austro-Ugarskoj, da će pitanje D-a i Crnog mora uvijek rješavati u sporazumu s Evropom, to ugovor o miru s Turskom u San Stefanu 3. III. 1878. ne kaže drugo, nego da će tjesnaci biti uvijek otvoreni trgovačkim brodovima neutralnih država u prometu s ruskim lukama. A i ugovor u Berlinu 13. VII. 1878 potvrđuje samo odredbe od 1856 i 1871. Tako je ugovorima 1841, 1856 i 1878 stvoren s obzirom na D-e onakav međunarodni položaj i pravno stanje, koje je potrajalo do prvoga svjetskog rata. Trgovački brodovi uživaju slobodu prolaza, a ratnima je prolaz načelno zabranjen; ta se zabrana mogla izmijeniti, i sultan je mogao fermanom dopustiti prolaz nekim ratnim brodovima u posebne svrhe.

Ali na kongresu u Berlinu otvoriše se dva nova pitanja: je li zatvaranje tjesnaca za ratne brodove isključivo pravo sultana, kako je tvrdila Engleska, ili je to, prema shvaćanju Rusije, obveza, koju on mora poštivati. Izlaz iz te dileme nije se nikad našao, a politički razlozi bili su uvijek jači od međunarodno-pravnih načela. Znanost je u ugovoru 1841 gledala međunarodno utanačenje, koje Turskoj nije ostavilo takvu slobodu kretanja, da bi ga ona mogla tumačiti po miloj volji; ako pak ona želi nekim ratnim brodovima dopustiti prolaz, može to učiniti samo s pristankom svih država potpisnica.

Za rata Italije s Turskom talijansko je brodovlje 1912 pucalo na utvrde u D-ma, a Turska zatvorila tjesnace i za trgovačke brodove, ali je tu odluku opozvala na želju neutralnih država. Za prvoga svjetskog rata, kad je u rujnu 1914 rusko brodovlje demonstriralo pred Bosporom, a englesko i francusko pred D-ma, bi najprije objavljeno zatvaranje, a 6. X. 1914 bi određeno, da zatvaranje potraje za čitavog rata. U prijestolnom govoru 16. XI. sultan je izjavio, da su ugovori od 1856 i 1878 potpuno izgubili značenje. Kad je Turska ušla u rat, savezničko je brodovlje 3. XI. 1914 po prvi put bombardiralo D-e. Antanta je 12. III. 1915 pristala, da Rusija anektira Carigrad i tjesnace, a od travnja do lipnja 1915 tri put je bez uspjeha pokušala osvojiti Galipolje. (→ svjetski rat.)

Predsjednik Wilson utro je jednom od svojih 14 točaka put novoj internacionalizaciji D-a. Ugovor o miru u Sèvresu 10. VIII. 1920 određuje, da se D. bez ikakva ograničenja otvaraju trgovačkim i ratnim brodovima pa čak i zrakoplovima svih država. Oni se ne smiju blokirati niti se na njih smije primijeniti bilo koji ratni čin, osim po zaključku Lige naroda. D-e će nadzirati posebna Commission des Détroits, po uzoru Dunavske komisije. Ali taj ugovor nije bio ratificiran; zamijenio ga je ugovor o miru, sklopljen poslije poraza Grčke u Maloj Aziji i potpisan u Lausanni 24. VII. 1923. Prema čl. 23., a u smislu posebne konvencije, koja se smatra sastavnim dijelom samog ugovora, »visoke su strane ugovornice sporazumne, da priznaju i očituju načelo slobode prolaza i plovidbe morem i zrakom u tjesnacu Dardanela, Mramornog mora i Bospora, koji se dijelovi razumijevaju pod općenitom oznakom Morskih tjesnaca«. Kod posebne konvencije sudjelovale su uz Francusku, Japan, Englesku, Italiju, Jugoslaviju, Grčku i Rumunjsku kao države potpisnice Lausannskog ugovora Rusija i Bugarska. Konvencija određuje, da država, koja nije obalna, ne smije kroz tjesnace slati brodove u takvoj snazi, da bi oni nadilazili najjače brodovlje, koje posjeduje jedna od obalnih država na Crnome moru. Potonje mogu slobodno mijenjati stanje svog brodovlja, a strane države mogu, dapače moraju o tome voditi računa; kako je rusko brodovlje najjače, račun se udešava prema njemu. Konvencija navodi položaj mjesta, obala i otoka, koji će se demilitarizirati. Turska, koja je opet dobila pravo da drži flotu, može za rata staviti D-e u stanje obrane i vršiti svaku vojnu operaciju, ako ratuje; ako je neutralna, brodovi ratujućih država mogu prolaziti kroz D-e, ali ne smiju poduzimati nikakve neprijateljske pothvate. Neutralnu trgovinu mora svatko i u svakom slučaju poštivati.

Sankcije za povredu ugovorenih načela udešene su prema sistemu međunarodne garancije; vijeće Lige naroda odlučuje o mjerama, koje treba poduzeti, da se spriječi ili suzbije povreda ugovornog stanja. Akcija uvijek i u svakom slučaju mora biti kolektivna. Francuska, Velika Britanija, Italija i Japan obvezaše se, da će zajednički svim sredstvima, koja odredi vijeće Lige naroda, sprečavati svaku povredu slobode prolaza i svaku prijetnju za sigurnost demilitariziranih pojasa. Temelj jamstvu sigurnosti za D-e pružala je dakle suradnja četiriju velevlasti. Pošto je Japan već 1933 istupio iz Lige naroda, a Italija je 1935 došla s njome u sukob zbog Abesinije, turska je vlada smatrala da ima dovoljno razloga da potakne reviziju toga ugovornog stanja (primjenom klauzule »rebus sic stantibus«), a sa svrhom, da se ukinu odredbe o demilitarizaciji.

Turski ministar vanjskih posala Tevfik Ruždi Aras zatražio je 11. IV. 1936 od država potpisnica Lausannskog ugovora, da povedu pregovore, kako bi se »u kratko doba došlo do takva sporazuma, koji bi režim Morskih tjesnaca doveo u sklad s onim uvjetima sigurnosti, koji su potrebni za nepovredivost turskog područja i za što slobodniji razvoj trgovačke plovidbe između Sredozemnog i Crnog mora«. Isticaše, da u promijenjenim političkim i vojničkim prilikama uvjeti mirnog života postepeno nestaju, a mehanizam kolektivne garancije radi suviše sporo, tako da odluke redovito dolaze prekasno. Ni sigurnost tjesnaca nije više zajamčena realnom garancijom; ne može se dakle tražiti od Turske, da ostane ravnodušna prema svakoj opasnosti. Taj je poziv doveo 22. VI. 1936 do konferencije u Montreuxu, na kojoj su sudjelovale Bugarska, Engleska, Francuska, Grčka, Japan, Jugoslavija, Rumunjska, Sovjetska Rusija i Turska; 20. VII. 1936 bi potpisan novi ugovor. Prema njemu mogu trgovački brodovi u doba mira slobodno prolaziti kroz tjesnace pod bilo kojom zastavom i s bilo kakvim teretom. Oni mogu tako ploviti i za rata, ako je Turska neutralna. Ako ona ratuje, trgovački brodovi ne smiju pomagati njezine protivnike i smiju prolaziti samo danju i smjerom, koji im odrede turske vlasti. U doba mira smiju slobodno prolaziti i ratni brodovi bez obzira na zastavu, ako je Turska diplomatskim putem obaviještena o prolazu barem sedmicu dana prije. Podmornice obalnih država, ako su vani sagrađene, kupljene ili popravljene, mogu ploviti samo morskom površinom i pojedinačno, ali Tursku treba u pravo vrijeme obavijestiti, kako je koja država do njih došla. Podmornicama ostalih država je prolaz načelno zabranjen. Ratni brodovi neobalnih država smiju ploviti kroz D-e u isto doba najviše devet na broju i u ukupnoj tonaži od 15.000 tona. Ratnim brodovima obalnih država s tonažom od preko 15.000 tona dopušta se prolaz samo pojedinačno i u pratnji od najviše dva torpedna broda. Zrakoplovi ratnih brodova na prolazu ne smiju se ni za što upotrebljavati, a sam se prolaz mora vršiti bez zatezanja, osim u slučaju havarije ili kakvih neprilika na moru. Ratni brodovi neobalnih država, koji bi se istodobno našli u Crnom moru, ne smiju imati veću tonažu od 30.000 tona. U slučaju, da bi tonaža najjačeg brodovlja u Crnom moru bila povišena za najmanje 10.000 tona, mogla bi se i ukupna tonaža ratnih brodova neobalnih država razmjerno povećati do najviše 45.000 tona. Od ukupne tonaže smiju na jednu neobalnu državu otpasti najviše dvije trećine. Izuzetci se dopuštaju samo, kad neobalne države šalju u Crno more ratne brodove u humanitarne svrhe, a ovi ne prelaze 8000 tona. Boravak ratnih brodova iz neobalnih država ne smije u Crnom moru trajati više od 21 dan. Za rata, u kojem Turska ne sudjeluje, ratni brodovi neutralnih država mogu prolaziti kroz tjesnace uz iste uvjete, kao u doba mira. Ratnim brodovima zaraćenih država prolaz je zabranjen. Izuzetaka može biti, ako je Turska u kojem drugom smjeru povezana sa strane Lige naroda, ili ako napadnuta država ima pravo na pomoć na osnovi ugovora, sklopljenog u okviru pakta Lige naroda, a s obveznom moći za Tursku, odnosno na osnovi bilo kojega već objelodanjenog uzajamnog ugovora o pružanju pomoći. U svakom je slučaju ratnim brodovima zaraćenih država zabranjeno u tjesnacima vršiti neprijateljske čine, zaustavljati ili pretraživati brodove. Sudjeluje li Turska u ratu, može po volji dopustiti prolaz stranim ratnim brodovima; ona to može i u slučaju, kad joj prijeti ratna opasnost. Liga naroda može većinom od dvije trećine zaključiti, da zatvaranje nije opravdano, pa Turska mora u tom slučaju ukinuti sve poduzete mjere. Predviđene su i mjere o ograničenju zračnog prometa u zoni D-a. Demilitarizacija i internacionalizacija u ugovoru se uopće ne spominju, a zapisnik, koji je dodan ugovoru, daje Turskoj pravo na remilitarizaciju. Na osnovi toga već noću 20./21. VII. 1936 Turska je zaposjela obje obale tjesnaca. Novom dardanelskom konvencijom znatno je ojačao položaj Turske, koju je tom prilikom najviše pomagala Engleska, a u mnogom su se ispunili i zahtjevi Sovjetske Unije za slobodnim prilazom u Sredozemlje. Italija je doduše odbila poziv na konferenciju, ali je 2. V. 1938 naknadno pristupila konvenciji.

LIT.: S. Goriainoff, Le Bosphore et les Dardanelles, Pariz 1910; C. Phillipson — N. Buxton, The question of the Bosphorus and Dardanelles, London 1917; A. Rey, Neutralisation des détroits, 4. izd., Pariz 1917; Salih Munir, La politique orientale de la Russie, Lausanne 1918; Shotwell, A short history of the question of Constantinople and the straits, London 1922; J. Pozzi, Détroits. Conférence de Montreux, Académie diplomatique internationale. Séances et travaux, X., Pariz 1936; J. Nagy, O morskim tjesnacima i Dardanelima, Ekonomist, I., Zagreb 1935; Isti, Dardanelska konferencija u Montreuxu, Ekonomist, II., Zagreb 1936; Isti, Dardaneli, Jadranska Straža, XIV., Split 1936; A. N. Mandelstam, La politique russe d’accès à Méditerranée au XXe siècle (Académie de droit international, Recueil des Cours), Pariz 1935; Suad Davaz, Le nouveau statut des détroits, L’Esprit International, XI., Pariz 1937; P. G. Wobst, Die Dardanellenfrage, bis zum Lösungsversuch des Abkommens von Hontreux (Abh. d. Inst. f. Politik, ausl. Recht u. Völkerrecht an d. Universität Leipzig, N. S., sv. 7), Leipzig 1941.J. N.