DANTON, Georges Jacques, * Arcis-sur-Aube 26. X. 1759, † Pariz 5. IV. 1794, francuski političar. Potječe iz građanske obitelji (otac mu je bio odvjetnik); naobrazba mu je bila znatna, darovitost velika, a prilike skučene, pa je to pogodovalo razvoju njegove jake osobne i političke ambicije. U školi kod oratorijanaca u Troyesu odlikovao se bistrinom. Pravo je učio u Parizu, gdje se zatim nastanio kao odvjetnik probijajući se dosta teško i ne baš ravnim putovima, sve dok 1787 nije — prema tadašnjem običaju — kupio mjesto odvjetnika na vrhovnom sudu. Naučio je engleski i talijanski, bio pod utjecajem suvremene slobodarske doktrine i začlanio se u slobodno zidarstvo. U revoluciji 1789 odmah se ističe osnovavši s Desmoulinsom i Maratom radikalni klub Cordeliers (v.). Žestok je protivnik pristaša ustavne monarhije, okupljenih u klubu Feuillants, osobito zapovjednika narodne garde Lafayettea; da izbjegne represalijama poslije pokolja republikanaca na Martovu polju u srpnju 1791, morao se skloniti u pokrajinu i u London. Uza sve to isticao je, da je rojalist, dok je Mirabeau o njemu tvrdio, da je tada primao novac od dvora. Iduće godine najžešći je protivnik dvora, jedan od glavnih organizatora revolucije od 10. VIII. 1792. Tu je početak njegova uspona na vlast. Kao ministar pravosuđa bjesni protiv »urotnika«, pokreće ili barem odobrava rujanske pokolje uhićenika u Parizu i u pokrajini (Versailles) plamenim govorima o slobodi fanatizira mase. Provala pruske vojske u Lorenu daje mu prilike, da u narodu potakne otpor; on pokreće novačenje (travanj 1793) i rekvizicije te razvija richelieuovski program prirodnih granica za Francusku (Pireneji, Alpe, Rajna, Atlantik). G. 1792, 21. IX., odstupa kao ministar, da bi zadržao mjesto u konventu, a 1. XII. odlazi u misiji k Dumouriezovoj vojsci u Belgiji u vrijeme, kad se u Parizu spremala osuda Luja XVI. Njegovi protivnici optuživali su ga tada ne samo zbog korupcije i pljačke u Belgiji, nego i zbog političkih veza s vojvodom od Chartresa (kasnije kralj Luj Filip) i Dumouriezom, koji u ožujku 1793 otvoreno prelaze k neprijatelju. Ipak je D-ov utjecaj još uvijek znatan; on je među tvorcima revolucionarnog tribunala i odbora javnog spasa, gdje isprva surađuje sa žirondistima, ali se od njih sve više udaljuje zbog razlika u pogledima na unutrašnje ustrojstvo i vođenje rata, a najzad pristupa Robespierreovoj uroti protiv Žironde (31. V. 1793). Nakon smaknuća Vergniauda i drugova D-ov utjecaj opada, ali je tromjesečje travanj-srpanj, kada on vlada odborom javnog spasa, obilježeno najvećom njegovom djelatnošću: u nutarnjoj politici i dalje je radikalan (»budimo strahoviti, da to ne bi trebao biti narod!«), dok u vanjskoj traži kompromise putem tajnih dodira. Kobni prigovor »mlakosti« okreće se napokon i protiv njega; Robespierre postaje diktatorom u odboru javnog spasa, a D. predsjednikom konventa (25. VII.). U listopadu odlazi on u Arcis, ženi se drugi put, a kad se vraća, položaj mu je već ugrožen. Protivnici vide u njemu zagovornika potpunog ukinuća strahovlade i zaštitnika dobavljača i korupcionista. Napadaju ga podjednako pristaše Héberta i Robespierrea. D. se još jednom taktički približava Robespierreu omogućujući mu u ožujku 1794 likvidaciju »bjesomučnih« hébertista. No svoga hladnokrvnog i osobno skromnog protivnika nije time primirio, a nije htio ni pobjeći ni urotom zaskočiti Robespierrea, tješeći svoje prijatelje, koji su ga upozoravali na opasnost, da se »oni« ne će usuditi. Od časa uhićenja (noću 30.—31. III.) D-ova kompleksna ličnost poprima ono značenje, koje je preuzela legenda: hrabar, drzak, pun prezira prema protivniku odlazi na stratište onako ponosno, kao što se držao i na raspravi, zbog čega je Robespierre morao dati promijeniti postupnik, da spriječi dojam nadmoćne obrane. D. je 5. IV. izveden na stratište s 13 pristaša (Desmoulins, Fabre d’Eglantine, general Westermann, čuveni dobavljač bivši abbé d’Espagnac i t. d.). Krvniku, koji mu je vezao ruke, reče: »Uzmi samo jedan remen, drugi spremi za Robespierrea«, i zatim: »Pokazat ćeš moju glavu puku, ona to uistinu zaslužuje!« — Problem D-ove ličnosti nije znanost do danas riješila. Njegovi kritičari ističu D-ovu odgovornost za strahovladu, premda s druge strane ima dokaza o njegovu zalaganju za pojedince. Zamjeraju mu nadalje raskalašenost i korupciju, a neki (Mathiez) načelno ga stavljaju u opreku s kreposnim Robespierreom; karakterno, a i fizički, poređuju ga s Mirabeauom (Mignet). Njegovi hvalitelji (Robinet, Aulard) vide naprotiv u D-u predstavnika svega onoga, što je u Revoluciji bilo konstruktivno, a optužbe zabacuju kao nedokazane. — U književnosti obradili su D-ovu pojavu G. Büchner u drami Dantons Tod (1835) i R. Rolland u drami Danton (1901).

BIBL.: Discours de Danton (izd. A. Fribourg), 1910.

LIT.: Robinet, D., 1889; A. Aulard, D., 1881; Les orateurs de la Législative et de la Convention, 1885/6, 2 sv., 2. izd. 1907; L. Madelin, D., 1914; A. Methiez, Autour de D., 1926.R. M-r.