D’ANNUNZIO, Gabriele, * Pescara (Abruzzi) 12. III. 1863, † Gardone Riviera (Brescia) 1. III. 1938, talijanski pjesnik, romanopisac i dramatičar. Rano je djetinjstvo proveo u rodnom kraju; 1874 ide u zavod Cicognini u Prato kod Firence, gdje je ostao sedam godina i gdje je već očitovao svoju ranu umnu zrelost, svoju sklonost k proučavanju starih pisaca i rijetku pjesničku osjetljivost. Počeo je već u zavodu pisati pjesme: prva mu zbirka pjesama, Primo vere, izlazi 1879. G. 1881 prešao je u Rim na sveučilište. Tu je započeo njegov vrlo plodan rad na književnom polju, okružen životom punim svjetovnih užitaka, među otmjenim slojevima. Tada je uređivao list La Tribuna i časopis Cronaca Bizantina. Dok je boravio u Rimu, sve do kraja stoljeća, stvarao je romane, pjesme i prve zamisli tragedija. U to doba D. provodi buran ljubavni život (princesa Maria Gravina Cruyllas, čuvena glumica Eleonora Duse) i započinje (1897) političku djelatnost kao narodni zastupnik Ortone. Prvo desetljeće 20. stoljeća prolazi u raskošnoj vili u Settignanu kraj Firence, gdje nastaju mnoga značajna djela, nadasve njegove velike tragedije (Francesca da Rimini, La figlia di Jorio). G. 1910 završava se to veoma plodno razdoblje. Prisiljen ekonomskim neprilikama odlazi u Pariz, gdje uskoro stiče popularnost otmjenih slojeva i književnih krugova. Oružani sukob Evrope 1914 dovodi do prekida njegove književne stvaralačke djelatnosti u korist propagandističkog rada za ratnu intervenciju Italije. Vrativši se u domovinu, javlja se odmah nakon ulaska Italije u rat kao dobrovoljac te stalnim sudjelovanjem u vojnim pothvatima pokazuje mnogo poleta, samoprijegora i neustrašivosti. G. 1916 uslijed zrakoplovne nezgode zadobio je ozljedu na glavi, koja je dovela do gubitka desnog oka. Za vrijeme dugog ležanja i mirovanja, samo da spasi drugo oko, zamislio je i napisao nekoja od svojih djela (Notturno). Do kraja rata ponovno je sudjelovao u operacijama na ratištu, a nakon sklopljenog mira nastavio je političko djelovanje u vezi s pitanjima istočnoga Jadrana (→ Rijeka), te izlažući svoje političke smjernice u brojnim govorima i spisima. Napustivši Rijeku (1921), povukao se je u Gardone Riviera, stvarajući u miru i sabranosti, dok su mu sa strane vrhovnih vlasti i ustanova Italije opetovano bile odane najznačajnije počasti (1924 mu je udijeljen naslov principe di Montenevoso, 1926 je postao počasnim avijatičkim generalom, 1937 predsjednikom Talijanske Kraljevske Akademije).
Već je u prvoj zbirci pjesama Primo vere (1879), u kojoj se zamjećuje utjecaj Carduccija, ispoljio D’A. neka obilježja svoga pjesničkog stvaranja, no istom se u zbirci Canto Novo (1882) javlja tipičan pjesnikov stav u pogansko-barbarskom uživanju prirode i opajanju svim ljepotama njezina bogatog raskošja podajući se nježnoj senzualnosti. Njegov lirski zanos očit je i u prvim proznim djelima: Terra vergine (1882) i Il libro delle vergini (1884), koja obiluju ushitima, što ih izazivlju ljepote prirodnih krajolika, i miješaju se sa stanicama ispunjenima strašću i sjetilnošću. Djelo, koje u to mladenačko doba može dostojno stati uz bok zbirci Canto novo, zbirka je novela San Pantaleone (1886), koja je kasnije, uz neke izmjene, dobila konačni naslov Le novelle della Pescara (1902). U njoj nadahnuće i dalje potječe iz senzualnosti, što se ispoljuje u primitivnim likovima iz patrijarhalne pokrajine Abruzza, koji se podaju životinjskim nagonima, tamnim i prožetim nekom sjetom. D’A. u tim djelima postavlja temelje svom potonjem književnom radu. On slavi zemlju, uživajući u njezinu mirisu, žaru, poput poganskog primitivca te crta dramu njezinih stanovnika, ne zapažajući je u borbi za kruh ili za ognjište (kako je to, primjerice, radio Verga), već u borbi za tjelesno posjedovanje, u nagonu, koji tjera mužjaka k ženki, na pozadini opojnog sunca i polja.
G. 1889 nastaje možda najuspjeliji D’A-ov roman Il Piacere. Kroz divne opise papinskog Rima, koji oživljuju njegove palače, crkve, česme, ulice i perivoji, iskrenost se piščeva nadahnuća očituje u elementima nagonske sjetilnosti, s kojom je u nekoj oprečnosti sofističko mišljenje junaka. Unutarnji je razvoj protagonista tu profinjeni primjer duhovne autobiografije. No u idućim romanima D’A. kuša udariti i drugim pravcima: Giovanni Episcopo (1892) sazdan je na osjećajima sažaljenja; L’Innocente (1892) osniva se na dobroti, koja postepeno gubi snagu i prelazi u cinizam; Il Trionfo della morte (1894) prožet je tmurnim naturalističkim pesimizmom; u romanu Le vergini delle rocce (1896) počinje uzdizanje mistike volje, koja glavnog junaka usmjeruje k idealima nadčovječanske jakosti; konačno u romanu Il Fuoco (1900) vidimo već nadčovjeka, kako ispovijeda svoje novo evanđelje u nizu slika i filozofskih obrazaca te u parabolama objavljuje svoju pobjedu nad svijetom. Pojedinačno približavanje tipu nadčovjeka očituje se i u odlomcima drama, što ih je u tom razdoblju pisao, kao i kasnije u djelu Vita di Cola di Rienzo (1905), nietzscheovski eksaltiranoj biografiji rimskog tribuna. No i u romanima, koji su nastali iza djela Il Piacere, najuspjeliji su oni odlomci, u kojima pjesnik, slijedeći i nesvijesno svoju narav, daje njezin odraz i odmiče se od zamišljenog programa, te prilazi crtanju uživanja života i prirodnih ljepota (iznimke su u tomu Giovanni Episcopo i Le Vergini delle rocce, u kojima je pjesnik potpuno iskrivio svoju prirodnost i uputio se drugim, izvještačenim stazama). Oko nadčovjeka kreće se i radnja zadnjeg romana iz toga plodnog odsjeka; Forse che sì, forse che no (1910), punog plamenog lirizma i uživanja krajolika u ludilu sjetila.
U razdoblju 1890—1910 D’A. se nije samo bavio pisanjem romana. On je tada često i mnogo pisao stihove, u kojima je dao najviše, najčistije stranice svoje umjetnosti. Čista je poezija naime, u njegovim romanima često bila prigušena umovanjem o životnim načelima, vizijama nove spoznaje svijeta, cerebralnim prelaženjem vlastitih granica. Iz 1891 potječu Elegie romane; glavni je junak u njima rimski krajolik, u kojemu se odrazuje tuga ili radost pjesnikove ljubavi. Izvještačenost, namještenost, koja se u toj zbirci zamjećuje, još je jače naglašena u djelu Poema paradisiaco (1893). Naprotiv, opsežna zbirka Laudi (1903—12) donosi najjače izljeve D’A-ova pjesničkog nadahnuća, posebno pak u trećem svesku, Alcione, koji se idejno povezuje uz naturalističke akcente zbirke Canto novo. Niz pjesama iz toga trećeg sveska, kojima su nazivi La morte del cervo, L’otre, La sera fiesolana, Bocca d’Arno, La pioggia nel Pineto, L’Oleandro, Versilia, Undulna, Il Novilunio, zaslužuju doista slavu, koja ih prati. No i u ostalim svescima ima pjesama značajne ljepote; tako se u prvom (nazvanom Maia, Laus vitae) ističu pjesme Le donne, La terra paterna, Le tre sorelle, L’inno alla madre mortale, Ver blandura, Il canto amebeo della guerra, Le Manie Mediterranee, Le città terribili; u drugom svesku (Elettra) nailazimo na divne slike šutljivih gradova (Le città del silenzio), koje postaju utjelovljenjem kamena, vode, svijetla, zraka, ženskosti; četvrti svezak, Canzoni delle gesta d’oltremare, sadržavaju mnogo rodoljubnog zanosa i dokaza istančane erudicije, no u njemu će čitalac prije svega zapaziti jačinu, kojom je prikazano bjesnilo bitaka, strahote ranâ i sjeta umirućih.
U tom vanredno značajnom odsjeku svog stvaranja D’A. je s nekoliko krupnih radova prišao i kazalištu. I to prilično kasno. Kroz dvadeset godina svoga književnog stvaranja, ispunjenog plodovima pjesničkog temperamenta, egoistički lirskog, D’A. ne zna za dramu. Stih soneta, barbarske ode, elegičkog heksametra i pentametra te proza novele i romana, dostajali su mu za njegovo umjetničko iživljavanje. Kasnije je on osjetio potrebu, da suvremenom talijanskom kazališnom stvaranju, koje je u mnogočemu bilo prožeto verističkim crtama, suprotstavi dramsko zbivanje nove, simboličke umjetnosti, koja nije davala svojim junacima, da doživljuju sukobe svakidašnjice, već ih je držala daleko od uobičajenoga psihološkog života. Izrazujući se ponešto neobičnim jezikom oni su očitovali uzvišen duh, koji s prezirom gleda na svakidašnje brige običnih ljudi, te traži radost i bol u posebnom, iznimnom, neistraženom, općeći sa uskim krugom sebi sličnih, izabranih duhova. No osnovne crte njegova stvaranja — senzualnost i utapanje u ljepotu života prirode — morale su se ispoljiti i u D’A-ovim kazališnim radovima. Usto, oni su stali odražavati i autorove političke smjernice, odnos izabranog sina naroda, uneke nadčovjeka, prema nepreglednom mnoštvu puka. Njegova drama Gioconda (1898) iznosi, donekle pod utjecajem Ibsenova kazališta, oprečnosti, što nastaju iz sukoba poganskog i kršćanskog morala; La Gloria (1899) pisana je na političkoj osnovi, te se u njoj već najavljuju načela, što ih je ostvario fašistički režim; Francesca da Rimini (1901), jedno od najuspjelijih D’A-ovih kazališnih djela, donosi vrlo sugestivno ukrštavanje sredovječnog oružanog krvološtva i ćutilne ljupkosti ljubavnog zanosa, koji ovdje često dobivaju posebnu boju radi auktorova istaknutog smisla za podvlačenje arhaičke sredine i za jezično bogatstvo; u drami La Figlia di Iorio (1903) vraća se divljina Abruzza, mistika, sujevjerje, tmurnost i sjetilnost njegovih stanovnika; u toj možda najsretnijoj od svojih dramskih zamisli D’A. je dao djelo, u kojemu je pravi protagonist sama zemlja i neobuzdana, divlja ljepota njezina lica; drama La fiaccola sotto il moggio (1905) kreće se u toj istoj pokrajini, ali je bliža verizmu i njegovoj grubosti; u djelu Più che l’amore (1906) pisac zastupa misao, po kojoj život nije dovoljan da zadovolji najuzvišenije sanje herojstva; u epskoherojskoj tragediji La Nave (1907) slavi postanak Mletaka i pomorski udes Italije; Fedra (1909) drama je prevarene ljubavi i osvete.
Za boravka u Francuskoj nastala su djela, u kojima se ne očituje dovoljno pjesnikova osobnost. To su misterij Le Martyre de Saint Sébastien (1911), djelo prožeto izobličenom vjerskom senzualnošću, Le Chévre-feuille (1913), drama puna isprazne erudicije, La Pisanelle (1913), u kojoj je očita dekadentska namještenost, i tragedija Parisina (1912). Iz 1912. je i bolna meditacija u obliku pripovijesti pod naslovom La Contemplazione della morte.
Zadnji odsjek pjesnikova života (od početka prvoga svjetskog rata do smrti) ispunjen je pretežno radom na političkim spisima. Književne radove iz tog razdoblja predstavljaju Leda senza cigno (1916—18), Notturno (1916), Le Faville del maglio (2 sv., 1924—28).
U svom stvaranju D’A. se pokazuje zaista bogatom osobnošću, čiji umjetnički kompleks sačinjavaju brojni čimbenici. Svoju umjetnost ispunio je strogo osobnom koncepcijom životnog uživanja, na pozadini vrlo profinjene osjetljivosti i sjetilnosti, pa su mu djela od prvog do posljednjeg ispunjena snagom njegova Ja, koje sve prožima. Neograničena volja za djelovanjem, za porastom snage osobnosti, približuje ga Nietzscheu i objašnjava način njegova učestvovanja u političkom životu njegove domovine. Stil mu je nadasve osoban, a njegov čar potječe od bogatstva jezika, koji obiluje precioznošću, arhaizmima, neobičnim riječima iz djela talijanskih klasika, kao i izrazima što ih je sam kovao. D’A-jeva je rečenica vrlo muzikalna, titraji jezične modulacije u njoj kao da traže tonsku dopunu, pa nije čudo što su istaknuti glazbenici posizali za D’A-ovim tekstovima (Pizzetti je uglazbio Fedru i Pisanellu, Zandonai Francescu da Rimini, Montemezzi tragediju La Nave, Debussy misterij Le Martyre de Saint Sébastien, Mascagni Parisinu, Franchetti La Figlia di lorio).
Taj virtuoz stiha i proze, koji je u svojim pjesničkim vizijama slavio iskonske životne snage i nagone te neobuzdanost užitka, obuhvatajući u njima i istaknute povijesne trenutke, zaodijevajući sve, i mit i suvremenost, u blistavo ruho zvonke rime i ritma, ostaje jednim od najosobenijih i najprivlačivijih likova talijanske književnosti.L. R-o.
BIBL.: Tutte le opere di G. D’A., 1—48, i Indici della Edizione, Milan 1927—38. — Antologije: Il fiore delle Laudi, priredio F. Flora, Milan 1934; Crestomazia della lirica di G. D’A., 1932, i Elettra, priredio E. Palmieri, Bologna 1942; Prose scelte, priredio D. Pastorino, Milan 1937; A. Viti, Raccolta di discorsi, proclami e atti ufficiali del Comandante, Brescia 1921; E. Coselschi, La riscossa dei leoni. Scritti sulla Dalmazia, Firenza 1929.
LIT.: O životu: C. Antona Traversi, Vita di G. D’A., I-II, Firenca 1934; T. Antongini, La vita di G. D’A., Milan 1938; C. Zoli, Le giornate di Fiume, Bologna 1921; U. Ojetti, Cose viste I-IV, VII, 2. izd., Milan 1939; A. Marpicati, Fiume, Firenca 1931; A. Rapagnetta, La vera origine familiare e il vero cognome di G. D’A., Lanciano 1938; G. Stefani, G. D’A. e gli irredenti, Trst 1939; E. Susmel, Marcia di Ronchi, Rim 1941. — U djelima: B. Croce, La letteratura della nuova Italia IV, 3. izd., Bari 1929, VI, ibid. 1940; G. A. Borgese, G., D’A., Milan 1932; A. Gargiulo, G. D’A., 2. izd., Firenca 1941; E. Thovez, Il pastore, il gregge e la zampogna, 4. izd. Napulj 1926; A. Tilgher, Studi sul teatro contemporaneo, Rim 1923; F. Flora, D’A., 2. izd. Milan 1935; L. Russo, G. D’A., Firenca 1938; P. Pancrazi, Studi sul D’A., Turin 1938; M. Bontempelli, D’A., Milan 1939; G. L. Passerini, Il vocabolario dannunziano, 2. izd. Bologna 1928. — Bibliografije: R. Forcella, D’A. Guida bibliografica 1863—1887, I-IV, Rim 1926—37; F. Gerra, Fiume dannunziana, Rim 1936; E. Falqui, Bibliografía di G. D’A., 2. izd. Firenca 1941.M. D-ić.
D’ANNUNZIO U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI. 1. Odjeci. Hrvatska kritika pisala je o D’A-u više negativno i to ne samo u moralnom nego i u čisto književnom pogledu. Njegova kićena umjetnost, blistavost, sjetilna istančanost, virtuoznost i zvučnost izražavanja nijesu nalazile jačeg odjeka u našem književnom svijetu. Naprotiv njegovi su romani, baš radi svoje sensualnosti i mondenosti, ugađali i našim čitačima, kako se to vidi po brojnim hrvatskim prijevodima. D’A. je općenito izvan Italije poznat više po svojim romanima negoli po pjesmama.
Samo su neki naši pjesnici jače osjetili D’Annunzijevu poeziju još prije kraja 19. st.: Ivo Vojnović bliz mu je u stilu i u patosu, V. Nazor u doživljavanju prirode i u metru, M. Begović u sensualnosti i stilu svojih pjesama (Knjiga Boccadoro, 1900). Nazor se sam u člancima »Faun i njegov mijeh«, »Kobna lađa«, »Equus quagga« (Eseji i članci I-II., i Posljednja trijada, »Mjesto predgovora«, Zagreb HIBZ 1942) osvrnuo na svoj odnos prema D’A-u i sintetizira ga riječima: »ja Jadranin, Slaven, barbarin, siromah, galeot, on Sredozemac, gavan, gazda, Mlečić, Latin«; nije se — veli — mogao oteti njegovu utjecaju: divio mu se, ali ga volio nije, od njega je naučio što je zapravo riječ i postao je »njegov imitator i popularizator u zemljama na Balkanu«. Poratno pokoljenje hrvatskih književnika ne pokazuje više veza s D’A-em, kao da je preživljen.
Nekoliko je hrvatskih kritičara posvećivalo dosta pažnje D’A-vim djelima već od početka njegove slave (1887) pa do njegove smrti. U tih su se 50 god. čuli mnogi glasovi hrvatske kritike, koji su karakteristični za ukus naše sredine i za način, kako ona reagira na neke pojave u svjetskoj književnosti. Najprije je i najviše kod nas pisao o D’A-u Jakša Čedomil (Narodni list 1887; Vijenac XXI, XXXII, 1889, 1900; Iskra II, 1892; Roma letteraria 1893; portret, Nada III, V, 1897, 1899; Koledar Matice Dalmatinske 1898; Novi Vijek II, 1898; Život I, 1900; Glasnik Matice Dalm. I, II, 1901, 1902); on pozna mišljenja talijanskih kritičara i ističe više D’A-ove mane, koje su i oni opazili; kaže da se D’A. htio približiti ruskim velikanima, ali da ih je krivo shvatio; hvali njegov stil i jezik; osuđuje hrvatske pisce, koji se povode za njim udaljujući se tako od svoga domaćeg svijeta. O D’Annunziju su pisali i drugi, osobito prigodno, u vezi s objavom njegovih novih knjiga, s prikazivanjem njegovih drama u Zagrebu i s odjekom njegove političke i ratničke djelatnosti: na pr. M. Šrepel (Vijenac 1890), K. Šegvić (Obzor 1896, 71 i Glas MH III, 1908), A. Wenzelides (Narodni list 1903, Obzor 1908), M. Marjanović (Savremenik 1908), N. Nodilo (ondje), V. Lozovina (ondje i Hrvatsko Kolo IV, 1908, Glas MH IV, 1909). »Tragoedia adriatica« La Nave (1908), u kojoj D’A. slavi simbol pomorske sile Treće Italije i Kraljicu Jadranskoga mora (l’amaro Adriatico), a spominje i Hrvate (»... i ladri slavi tengono il mare ... i lupi di Croazia vanno in preda con ogni vento«), radi svoje tendencije izazvala je kod nas negodovanje i više polemičnih članaka; bilo je reakcije i u stihovima (R. Katalinić Jeretov, Savremenik 1908). Tako je bilo i s nekim drugim njegovim onda aktualnim sastavcima na talijanskom i na francuskom jeziku (→ Rijeka). V. Vitezica u raspravi Francesca da Rimini u ital. književnosti (1929) poređuje kako su Dante, Pellico, D’A. i Cesareo interpretirali taj lik. U posljednje doba, u povodu D’A-ve smrti, izašlo je više osvrta na nj u našim listovima i dva dobra eseja: jedan od Tina Ujevića, koji ga karakterizira riječima »dobar zanatlija, književnik majstor« (Savremenik XXVII, 1938), drugi od A. Halera, koji se slaže s mišljenjem talij. kritičara, da su osnovna obilježja tog pjesnika ženske dražesti i dekadentnog sensualizma, tog virtuoznog umjetnika izražaja: vanjsko blistavilo i zvučnost, duševna praznina, dilentantizam u promatranju i prikazivanju života (Hrvatsko Kolo XIX, 1938, i zatim u knjizi Iz tuđih književnosti, Zagreb 1941). Najposlije J. Torbarina u Pogovoru svog prijevoda intimnog dnevnika jedne D’A-ve ljubavi (iz 1908) pod naslovom Solus ad solam (1940) daje informativan prikaz toga djela i cijele D’A-ve pojave.
2. Prijevodi. — a) U knjigama, pripovijesti: Nevini (L’Innocente), prev. M. i K., Zagreb 1908; Ivan Episkop (Giovanni Episcopo), prevela V. Bulić, Zagreb 1914; Djevičanska zemlja (Terra vergine), 1915, i nanovo Đovani Episkopo, prev. D. T. Stefanović, 1922; Slast (Il piacere), 1921, i Triumf smrti (Il trionfo della morte), prev. J. Sedmak, Zagreb 1923; Oganj (Il fuoco), 1922, i Žigosani, prev. M. Dobrić 1922; Morski vidar, prev. T. K., »Tisuću svjetskih pisaca« 2, Zagreb 1924; Zvona, prev. J. D. Ilijić, »Tisuću najljepših novela« 5, Zagreb 1929; Kontesa D’Amalfi, prev. J. Sedmak, »Novele, prijevodi iz svjetske književnosti« 2, Zagreb 1940; Solus ad solam, prev. J. Torbarina s Pogovorom, Zagreb 1940.
Pjesme: u zbirci Talijanska lirika od O. Delorka i A. Nizetea (Zagreb 1939) pet pjesama, od kojih je 4 preveo V. Nazor (La parola, La pioggia nel pineto, Ravenna, La sera fiesolana) i jednu A. Nizeteo (Ferrara, la città del silenzio); na slov. preveo ih je A. Gradnik 15 (Italij. lirika, 1940); V. Nazor u svojoj knjizi Eseji i članci I (Zagreb 1942); Mijeh (L’otre) i ponovno Kvarnerska pjesma (La canzone del Quarnaro) i Kiša u boriku (La pioggia nel pineto) a u knjizi Posljednja trijada (Zagreb 1942); Ferrara, Dječak (iz Canto novo), La Sirenetta, Svjetiljka i Cikada (Offerta votiva), Prato (XIV), Pastiri (Pastori) i nanovo Rodovi što pjevaju (Le stirpi canore), Riječ (La parola), Fiezolanska večer (La sera fiesolana), Ravenna, Mijeh, O Mladosti! (O Giovinezza!) i po treći put Kiša u boriku.
b) U listovima: pripovijetke Dupin, La gatta, Cincinnato i pjesma Dođi, Hrvatska Vila. Sušak 1883—84; Toto, Vijenac 1883; Zvona, Brankovo Kolo 1895 i nanovo Hrvatska Domovina 1896 te po treći put Vijenac 1899; Mučenik Gialucca, Dom i svijet 1896; Kružnica, Prosvjeta 1899; Ja u borbu hrlim i Kô da su sliveni, Nada 1900; Fiore fiorelle, Prosvjeta 1900; Uzalud, prev. M. Nikolić, Nada 1901; Udovička idila, Delo 1901; Naćve, Iskra 1902; Sv. Laimo moreplovac, SKG 1906; O savremenom ljudstvu (ulomak govora), Madia i Idolopoklonici, Obzor 1907, br. 145, 234, 276; Smrt vojvode od Ofene, Hrvatska Smotra 1907; Prezreni, pjesma iz Canto novo (Era un bastardo...), Behar 1908; Lazar, Prosvjeta 1909; Prevozač, Vijenac 1910; Djevica Orsola i Nevini, Brankovo Kolo 1911 i 1912; Mila, Dom i svijet 1914; pjesme Rodovi što pjevaju i O Mladosti!, Novosti, Božić 1940.
c) Za kazalište. — San jesenskog zapada (Sogno d’un tramonto d’autunno, 1898) preveo M. Nehajev, prikazan u Zagrebu 1. put 1899; Gioconda (1898), preveo I. Švrljuga, prikazana u Zagrebu 2 puta 1901; Jorijeva kći, preveo M. Begović, prikazana u Zagrebu 4 puta 1911 i 1912.M. D-ić.