DANILO, ime crnogorskih vladara iz kuće Petrovića. 1. Danilo, * Njeguši oko 1670, † Podmajinski manastir 11. I. 1735, cetinjski vladika (jamačno od 1696) i osnivač dinastije, koja se kasnije prozvala Petrovićima. Obilježje njihove vladavine bilo je do 1852 teokratsko: vladiku bi naslijedio koji sinovac u istoj časti. Za vrijeme velikih ratova protiv Turaka poslije 1683 Crnogorci su nastojali, da se oslobode turske vlasti. Kad to mirovni ugovori 1699 nisu uzeli u obzir, odazvali su se 1711 pozivu Petra Velikoga na zajedničku borbu, ali su ih 1714 Turci svladali. D. je zbog toga 1715 otišao u Rusiju, da izmoli pomoć, a Crnogorci su se međutim približili Mlečanima. G. 1717/8 sudjelovali su na strani Mlečana u ratu s Turcima i pristali, da uz vladiku bude »guvernadur« kao predstavnik svjetovne vlasti, zapravo mletački pouzdanik (1717). — Pokolj poturica, koji predaja pripisuje D-ovu poticaju i koji je u Gorskom vijencu opjevao Njegoš, ne spominju suvremena vrela, pa mu to umanjuje značenje.

2. Danilo I., * Njeguši 25. V. 1826, † Kotor 1. VIII. 1860, crnogorski knez 1852—60. Premda je Petar II. u oporuci odredio, da ga sinovac D. naslijedi kao vladika, on je 1. I. 1852 izabran najprije »gospodarom Crne Gore i Brda«, a za boravka u Petrogradu dopusti mu 18. VII. car Nikola I., da se proglasi svjetovnim »knjazom«. Porta nije priznala taj čin, koji je bez njezina znanja promijenio politički položaj Crne Gore. Da je na to prisili, D. iskoristi uzbuđenost hercegovačkih plemena zbog naredbe o razoružanju (1852) i potakne ih na otvoreni otpor. U to doba uvodi on u Crnoj Gori apsolutizam i ukida plemensku samoupravu. Upokorivši pobunjene Pipere izazove potkraj 1852rat s Turskom; od potpune propasti spasi ga 31. I. 1853 posredovanje Austrije, koja je već tada namjeravala zauzeti Bosnu i Hercegovinu. Unatoč tome D. zadrži svoj utjecaj nad plemenima u Hercegovini, osobito nad Grahovom, a učvrsti i vlast u Crnoj Gori svojim zakonikom (23. IV. 1855). Službena izjava Porte 14. III. 1856 o Crnoj Gori kao sastavnom dijelu turskog carstva ponukala ga je, da osobno zatraži potporu Napoleona III., u čemu je 1857 i uspio. Tada opet razvije živu djelatnost među pograničnim plemenima i podupre ustanak, koji je u Hercegovini digao L. Vukalović (1857). Odlučna pobjeda nad turskom vojskom na Grahovu 1. V. 1858 dade pitanju Crne Gore međunarodno značenje; protiv Austrije, koja je potpuno stala na stranu Turske i nastojala, štoviše, da ga sruši s prijestolja, D. je mogao računati na pomoć Francuske i Rusije. Njihovim posredovanjem sastala se komisija za razgraničenje, koja je do 5. IV. 1860 dala Crnoj Gori prvi put prave granice. D. nije, doduše, dobio priznanje kneževske časti, ali je Crna Gora »u pola priznata kao posebna država«, a pripalo joj je, uz ostale krajeve, i Grahovo. Naskoro poslije toga (1. VIII.) D-a ubije u Kotoru jedan Crnogorac iz osobnih razloga.

LIT.: H. Delarue, Le Monténégro, Pariz 1862; V. Ćorović, Luka Vukalović i hercegovački ustanci od 1852—1862 godine, Pos. izd. SKA 4-5, Beograd 1923.J. Š-k.