DANIELE DA VOLTERRA, zapravo Ricciarelli, * Volterra oko 1509, † Rim 4. IV. 1566, talijanski slikar i plastičar. Učio je u Sieni, gdje su na nj utjecali Sodoma, Beccafumi i Peruzzi, i nalazio se vjerojatno već 1535 u Rimu, gdje je pomagao Pierinu del Vaga kod njegovih dekorativnih radova. Kasnije je stupio u blize odnose s Michelangelom, što je svakako dovelo do dubljega i znatno ozbiljnijeg shvaćanja stvaralačkih zadaća. Otada je vrlo krzmao s dovršenjem svojih djela. Tako je znamenito skidanje s križa (na platno prenesena fresko-slika) u Orsinijevoj kapeli u S. Trinità de Monti još jedini sačuvani plod sedmogodišnjega rada, a zanimljiva s obje strane slikana ploča, na kojoj je prikazan Boj s Golijatom (Louvre), jasno odaje ruku slikara, kojemu je pravi ideal kiparstvo. U zadnjem desetljeću D. se posvema posvetio kiparstvu, pa ipak nije u njemu puno vrijednoga stvorio osim najljepšeg poprsja Michelangelova, što ga uopće imamo. Papa Pavao IV. dao mu je tešku i nezahvalnu zadaću, da nage likove u Michelangelovu »Posljednjem sudu« decentno za odjene. On je tu zadaću riješio s velikim umjetničkim taktom — no ipak mu je ostao porugljivi nadimak »braghettone« (hlačar).

LIT.: H. Voss, Die Malerei der Spätrenaissance in Florenz und Rom, sv. I. Berlin 1920; W. Stechow, D. v. V. als Bildhauer, Jahrb. preuss. Kunsts. sv. 44, 1928; M. L. Mez u Bollet. d’Arte, sv. III., god. 27., 1933—4.F. C.