DANIČIĆ, Đuro, * Novi Sad 4. IV. 1825,† Zagreb, 17. XI. 1882, filolog. Učio je najprije pravo u Požunu i Beču, gdje je došao pod utjecaj Karadžićev, i učio slavensku filologiju kod Miklošića. G. 1856 postao je knjižničar Narodne biblioteke u Beogradu i tajnik Društva srp. slovesnosti, a 1859 prof. liceja (Velike škole). G. 1866 odlazi u Zagreb za tajnika tada osnovane Jugoslavenske akademije. G. 1873—77 ponovno je u Beogradu, gdje drži stolicu srp. jezika na Vel. školi, a zatim odlazi u Zagreb, gdje se sav posvetio Jugoslavenskoj akademiji i uređivanju rječnika.

D. je svu svoju golemu naučnu djelatnost posvetio izučavanju jezika, leksikografiji i izdavanju srpskih književnih starina. Vukove protivnike pobijao je u raspravi Rat za srpski jezik i pravopis (1847), što ju je izdao pod pseudonimom Đuro Daničić, koji otada uze za pravo ime. Kao sinu novosadskog svećenika Jovana Popovića prezime mu je bilo Popović. Književni jezik Vukov prikazao je u Maloj srpskoj gramatici (1850), koja je kasnije imala više izdanja pod naslovom Oblici srpskog jezika. Ovamo idu i djela Srpska sintaksa (1858), Istorija oblika (1874), Osnove (1876), Korijeni (1877). Djela su zanimljiva kao zbirka građe, ali su danas zastarjela. Ipak su akcenatske studije važne za sva kasnija ispitivanja na tom području. Od izdanja važnija su: Žitije sv. Save od Teodosija, Žitija sv. Simeona i sv. Save od Domentijana (1865), Životi kraljeva i arhiepiskopa srpskih (1866). D. je neobično zaslužan leksikograf. Na tom području važan je njegov Rječnik iz književnih starina srpskih 1—3 (1863—64), zatim njegov, na povijesnoj podlozi, katkad i preširokoj, savjesno rađeni Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika (I. knj., Zagreb 1880—82). Riječi su uzimane iz svih književnih djela srpskih i hrvatskih, starijih od 19. st., zatim iz Vukovih djela i njegovih zbirka narodnih umotvorina, a izuzetno iz suvremenih pisaca. Za stvaranje književnoga jezika stekao je D. trajne zasluge svojim prijevodima, od kojih je najznatniji prijevod Sveto Pismo Staroga Zavjeta. Kao naučni radnik D. je pokazivao neobičnu marljivost, savjesnost i solidnu filološku metodu. On je omogućio Vukovu pobjedu.

LIT.: S. Novaković, Beleške o Đ. D., God. N. Čupića 8, 1885; R. Vrhovac, Karakter i rad D. D., LMS 48, 1923; Spomenica Đ. D., Beograd 1925.R. M.