DANDOLO, 1. Andrea, * Mleci između 1307 i 1310, † Mleci 7. IX. 1354, mletački dužd i povjesničar. G. 1331 bio je prokurator sv. Marka, 1333 podestà u Trstu, 1336 provveditore in campo protiv Mastina della Scala, a 4. I. 1343 postade mletačkim duždem. Učenjak, umjetnik, čovjek otmjenog ponašanja, A. nije bio ni borben ni odlučan u političkim ili ratnim događajima; a ipak su se za njegova duždevanja zbili događaji presudni za Mletke. Njegovo je duždevanje usko povezano s hrvatskim krajevima, a njegova djela idu među najvrednije izvore za hrvatsku povijest od g. 1000 dalje.

Za njegova duždevanja bila je t. zv. sedma pobuna Zadra (1345/6), koju je Tintoretto ovjekovječio u duždevoj palači. Zadar se pobuni, ali pomoć bosanskoga bana Stjepana Kotromanića i hrvatskog bana Nikole nije mnogo koristila, i Mlečani su 23. I. 1346 razbili gvozdeni lanac, koji je zatvarao gradsku luku. Tada dođe gradu u pomoć kralj Ludovik s velikom vojskom, ali bješe od Mlečana potučen i morade uzmaći, a izmučeni i izgladnjeli Zadar predade se 15. XII. Uzalud su Mleci nastojali da s Ludovikom sklope mir, do kojega dođe tek 1348. Pored ratovanja s Turcima 1344—48, koje je bilo neka vrsta kolonijalnog rata, ma da se nazivao križarskim, morao je A. D. od 1350 voditi velik i težak rat s Genovom, koji se svršio tek poslije njegove smrti (1355).

A. je napisao veliko povijesno djelo Annales, koje se naziva i Chronicon Danduli, a obuhvaća vrijeme od postanka Mletaka do 1280. Sačuvao se i njegov Chronicon breve, kratka kronika, uglavnom istog sadržaja, jamačno nacrt za Anale (ide do 1339). Oba djela, za koja je upotrijebio sve dotada napisane kronike i velik broj isprava, imaju tu manu, što A. upotrebljava izvore bez ikakve kritike i često ih iskrivljuje, kad se radi o slavi njegove domovine.

IZDANJE: Chronicon Venetum Andreae Danduli, u Muratori, Scriptores rerum Italicarum, XII., 14—398 i 399—416. Autograf D-ovih Anala (u mletačkoj Marciani) nije do danas objelodanjen.

LIT.: H. Simonsfeld, A. D. und seine Geschichtswerke, München 1876; W. Lenel, Zur Kritik A. D., u djelu Die Entstehung der Vorherrschaft Venedigs in der Adria, 1897; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, II., Gotha 1920.G. N.

2. Enrico, * oko 1112, † 1. VI. 1205, mletački dužd, stvaralac mletačke velevlasti i gospodstva na Sredozemlju. Poslije mnogih diplomatskih zadaća E. je 1192, navodno kao 80-godišnji gotovo slijep starac, izabran za dužda. Nikada nisu Mleci imali jačeg čovjeka na čelu vlasti. Pronicav, majstor u diplomatskoj igri, lukav, odlučan i odvažan, šutljiv, ali bezgranično osvetljiv, starac s mladićkim zanosom, kad se radilo o dobru njegovih Mletaka, E. je u sebi nosio neutaženu mržnju na Bizantince, koji su Mletke 1171 bili toliko ponizili. Osnaživši Mletke na italskom kopnu E. iskoristi priliku da ih povede putem velikih osvajanja. Odazvavši se ponudi francuskih velikaša, koji su spremali IV. križarsku vojnu obeća, da će ih uz naplatu prevesti u Svetu Zemlju. Kad križari nisu mogli platiti ugovorenu svotu, prisili ih, da mu pomognu osvojiti Zadar, koji je tada pripadao hrvatsko-ugarskom kralju. S neko 220 velikih ratnih i prijevoznih lađa krenu iz Mletaka i 24. XI. 1202 osvoji Zadar. Međutim snovaše daleko veće i dalekosežnije osnove. Iskoristivši prijestolnu borbu u Bizantu nagovori 1203 križare, da iz Zadra krenu u Carigrad. 18. VII. uđoše Mlečani i križari u grad, gdje uspostaviše Izaka Angela i njegova sina Aleksija. Kad je za novih nereda Aleksije zadavljen, a zahtjevi Mlečana i križara nisu ispunjeni, ovi 13. IV. 1204 zauzeše grad. Kod podjele bizantskog carstva E. steče »četvrti dio i po« cijelog carstva. Mleci dobiju: tri osmine grada Carigrada, sjevernu obalu Mramornoga mora do Galipolja i prema unutrašnjosti do Drinopolja, sve jonske i velike egejske otoke. E. uze i naslov despota, t. j. suvladara novoga latinskog cara. Kad bugarski car Kalojan 1205 napade Drinopolje, pođe i on sa svojom vojskom protiv Bugara, ali bi s ostalim križarima strahovito potučen (15. IV.). Poslije napornog uzmaka umre i bješe pokopan u crkvi sv. Sofije u Carigradu.

LIT.: Tessier, Quatrième croisade. La diversion sur Zara et Constantinople, Pariz 1884; Hodgson, The early history of Venice, London 1901; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, I., Gotha 1905.G. N.

3. Vincenzo, * Mleci 26. X. 1758, † Villa Varese kod Milana 12. XII. 1819, od 1806 do 1810 generalni providur Dalmacije (Provveditore generale della Dalmazia) pod francuskom vladavinom. Dao se na naukama u Padovi i kasnije kao ljekarnik u Mlecima na izučavanje kemije i fizike, pa je svojim rezultatima stekao priznanje kod najistaknutijih tadašnjih prvaka u tim znanostima. Preveo je i popratio dodatcima i tumačenjima djela Lavoisiera, Guyton-Morveaua i Bertholleta, a napisao je Fondamenti della Scienza chimico-fisica applicati alla formazione dei corpi ed ai fenomeni della natura, koje djelo u osam godina (1793—1800) doživi šest izdanja. Osobite zasluge stekao je za talijansku kemijsku terminologiju. U politici priklonio se slobodoumnim idejama francuske revolucije. Značajan je u tom pogledu njegov Discorso che venne pronunziato nel momento che s’innalzò in Venezia l’albero della libertà, del cittadino Dandolo (Mleci 1797). Kod konačnog sloma starog poretka i izbora privremene pučke vlade 1797 došao je na čelo uprave, ali je iste godine s propašću Mletačke republike prisiljen da napusti rodni grad. U to doba snažnog njegova muževnog previranja, u kome su se odražavala uzbuđena, sudbonosna vremena, izašla je 1800 u Parizu njegova zanimljiva knjiga Les hommes Nouveaux, ou solution du problême: Comment, d’après les principes posés dans la nouvelle régénération politique, peut-on, dans la pratique, opérer, parmi les individus, une régénération morale? Adressé a tous les peuples par Vincent Dandolo, posvećena: A Bonaparte, Premier Consul de la République Française. Predavši Napoleonu poslije njegova povratka iz Egipta primjerak knjige učvrsti time njegovu naklonost. D. je učestvovao u vijeću novostvorene Cisalpinske republike, a 28. IV. 1806 imenovan je generalnim providurom (civilnim upraviteljem) Dalmacije. Shvativši ozbiljno svoju zadaću, zahvalio je Napoleonu za povjerenje i izrazio zadovoljstvo, što mu daje priliku da bude »sredstvom preporoda jednog dotada toliko poniženog, bijednog naroda«. U tom je smislu izdao i proglas narodu.

O D-vu djelovanju na čelu zemlje svjedoče njegovi godišnji izvještaji francuskom caru; oni su ogledalo njegovih napora na svim područjima građanske uprave i zorno prikazuju njegovu brigu oko poboljšanja zanemarenoga stanja zemlje i naroda. Proputovavši u rujnu 1806 Dalmacijom do Splita dao se najprije na preuređenje javne uprave, pošto je Napoleon odobrio njegov nacrt. Osobito se trudio oko narodnog gospodarstva, napose poljodjelstva. Dao je isušivati močvare, da tako poveća opseg plodnog tla i ukloni pošasti, koje su nemilo harale zemljom. Poticao je puk na radinost, služeći se i prethodnim pobudama i nastojanjima domaćih pregalaca Ivana Luke Garanjina, Radoša Antuna Michieli-Vitturija i dr. Loše stanje, na koje je naišao, izložio je u djelu Cenni sul deplorabile stato dell’ agricultura in Dalmazia i u znalački sastavljenoj poredbenoj studiji Sullo stato comparativo fra i prodotti che si ottengono di quantità e qualità di terreno in Dalmazia ed in ltalia e cagioni delle differenze che risultano da questo paragone (ta su djela ušla kasnije u njegova »Sabrana djela«). Pravosuđe, odijeljeno od uprave, nastojao je osloboditi starih poroka, a osobitu je brigu posvetio nastavi i školstvu. Poslije nekih predradnja izda 22. VI. 1807 propise za organizaciju škola. Trebalo je osnovati licej u Zadru, sedam gimnazija, veći broj muških i ženskih pučkih škola i osam zanatskih škola; od toga prosvjetnog programa uspio je oživotvoriti tek malen dio. S pravom mu se prigovaralo, da se u tome nije dovoljno obazirao na hrvatski jezik, što je također znatno oteščavalo provedbu njegovih inače dobro mišljenih osnova. D. je, štaviše, predlagao 1806 caru, da talijanski bude isključivi nastavni jezik u katoličkim sjemeništima; na taj način mislio je započeti s potalijančenjem Dalmacije (»per incomminciare ad italianazzare anche così la Dalmazia«). U jezičnom pitanju sukobio se D. i s vojnim zapovjednikom Dalmacije, generalom Marmontom, koji je pokazivao osobitu sklonost prema hrvatskom jeziku. Uza sve to izlazi već od prvih časova njegova dolaska dvojezični talijansko-hrvatski list francuske pokrajinske uprave u Dalmaciji, ujedno prve hrvatske novine Il Regio Dalmata - Kraljski Dalmatin (1806—10), »ne samo za one, koji talijanski ne znaju, nego i za one, koji se radije služe svojim materinim govorenjem«. U tim je novinama izašao i veći broj Dandolovih članaka i naredaba namijenjenih upravi, osobito pravosuđu i narodnom gospodarstvu. I javni proglasi tiskali su se uvijek i na hrvatskom jeziku.

Kad je 1809 Dalmacija sjedinjena s novo stvorenom Ilirijom, D. je 29. I. 1810 napustio svoj položaj, čemu su uz političke promjene pridonijele i nesuglasice s vojničkom upravom i maršalom Marmontom. Kao izraziti prijatelj patničkog naroda D. je vazda i uporno zagovarao pravedniji postupak s dalmatinskim žiteljstvom.

Dobronamjerna i valjana njegova nastojanja priznata su mu već za života. Tomaseo posvetio mu je (u svojim Colloquii col Manzoni) zanosne riječi pohvale i divljenja, a P. Pisani toplim riječima ističe njegov dobronamjerni i pošteni rad. Poslije odlaska iz Dalmacije povukao se na svoj posjed u Varese; Napoleon ga imenuje senatorom kraljevine Italije i podijeli mu uz druga visoka odlikovanja i naslov grofa. U domovini djelovao je do smrti neumorno i nadasve zaslužno oko promicanja poljodjelstva, vinogradarstva, racionalnog uzgoja ovaca i svilarstva. O tome je izdao niz vrsnih djela, koja su i u ostalom svijetu, a najviše u Francuskoj, bila prevođena i cijenjena.

LIT.: M. Bonafous, Eloge historique de V. D., Pariz 1840; Gius, Compagni, Memorie storiche relative al conte D., Milan 1820; T. Dandolo, Riccordi, Assisi 1867/8; P. Karlić, Kraljski Dalmatin (1806—10), 1910; G. Novak, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, Zagreb 1940; P. Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815, Bruxelles 1897; F. Šišić, Nekoje stranice iz novije naše historije, Hrvatsko kolo, V., 1909; Isti Francusko vladanje u našim zapadnim stranama 1806—1814, »Novosti« Zagreb 1934 (br. 170—175); N. Tommaseo, Colloquii col Manzoni, Firenca 1929; A. Marmont, Mémoires du duc de Raguse de 1792 à 1851, 2. sv., Pariz 1856/7; V. Adami, La Dalmazia ai tempi di Napoleone, La Rivista dalmatica, IX., Zadar 1927; G. Cassi, L’opera del Provv. V. D. in Dalmazia, La Rivista dalmatica, XIV., 1934.M. B-r.