DAN kao mjera vremena osniva se na vrtnji Zemlje. Kako se vrtnja Zemlje očituje u prividnom dnevnom gibanju Sunca i u prividnoj vrtnji zvjezdanog neba, duljina se dana može odrediti ili po Suncu ili po zvijezdama stajačicama. Pravi Sunčev dan je vrijeme od jedne gornje kulminacije Sunca (pravog podneva) do slijedeće. Zvjezdani dan je vrijeme od gornje kulminacije do slijedeće gornje kulminacije iste zvijezde stajaćice, a to je ujedno vrijeme jednog potpunog okretaja Zemlje oko osi. Iako bi u djelovanju Mjeseca na svjetsko more (→ plima i oseka) bio možda uzrok usporivanju Zemljine vrtnje, ipak, otkad se vrše astronomska motrenja, nije utvrđena promjena brzine Zemljine vrtnje, prema tome ni promjena duljine zvjezdanog dana; stoga je zvjezdani dan najstalnija mjera vremena.

Kako se Sunce u svom prividnom godišnjem gibanju po ekliptici giba suprotno dnevnoj vrtnji neba, pa u jednom danu odmakne otprilike 1º na istok, Zemlja se u vremenu između dvije kulminacija Sunca okrene za više nego 360º, te je pravi Sunčev dan dulji od zvjezdanog dana. Nejednolikost Sunčeva godišnjeg gibanja čini, da nijesu svi pravi Sunčevi dani među sobom jednaki. Stoga se i u znanosti i u običnom životu vrijeme računa po srednjem Sunčevu danu, kojega je duljina srednjak svih pravih Sunčevih dana u godini. Duljina srednjeg Sunčeva dana definirana je vremenom između dviju gornjih kulminacija fiktivnog »srednjeg Sunca«, kojega se godišnje gibanje zamišlja, umjesto nejednoliko po ekliptici, jednoliko po nebeskom ekvatoru. Srednji Sunčev dan dulji je od zvjezdanog za 3 minute 56,56 sekunda zvjezdanog vremena.

Dan u užem smislu, u opreci prema noći, zove se svijetli dio vremena jednoga Zemljina okreta. Duljina se svijetlog dana računa redovno od izlaza do zalaza Sunca, i ona se mijenja s deklinacijom Sunca (godišnjim doba) i s geografskom širinom. Razlika između duljine svijetlog dana i noći to je veća, što se više udaljujemo od ekvatora, veća je ljeti i zimi nego u proljeće i u jesen, najveća je oko solsticija (v.), a iščezava u ekvinociju (v.). Između polarnih krugova i polova, gdje u jednom dijelu godine Sunce uopće ne zalazi, svijetli dan traje više od 24 sata, na polovima traje pola godine (→ polarni dan).

Današnja razdioba dana na 24 jednaka sata došla je u opću upotrebu u 14. stoljeću, a daljnja razdioba sata na 60 minuta, minute u 60 sekunda još kasnije, krajem srednjega vijeka. Ali ova razdioba dana vuče svoje podrijetlo već iz staroga vijeka.

Babilonci su imali razdiobu dana na 12 dijelova, dakle na dvostruke sate. Broj 12 u vezi je valjda sa 12 zvijezda zodijaka, a 12 je i potpunih lunacija (mijena Mjeseca) u godini. Razdiobu na 12 dvostrukih sati imali su i Kitajci, a prvi se dio dvostrukog sata kod njih nazivao lihim, drugi tâkim. Vrlo je raširena bila u starom vijeku razdioba dana na 12 danjih i 12 noćnih sati, kakvu imaju stari Egipćani. Ovi sati (horae temporales ili inaequales), dakako, nijesu među sobom jednaki, jer (izuzevši ekvator, a izvan ekvatora ekvinokcije) dan nije jednake duljine kao noć, a razlika se tokom godine mijenja. Ova se razlika u zemljama bližim ekvatoru, a u vrijeme, kad opći zahtjevi u pogledu točnosti nisu bili veliki, nije valjda jako osjećala. Razdiobu na ove temporalne sate imaju kasnije i Grci i Rimljani, prihvatio ju je i Islam, a ostala je na snazi u sredovječnoj kršćanskoj Evropi sve do 14. stoljeća. U najstarije doba imali su i Grci i Rimljani za dijelove dana i noći samo opće oznake. Kod Grka je kasnije nastalo točnije određivanje doba dana, a time i dijelova dana pomoću duljine sjene, i to isprva sjene čovjeka, kasnije sjene vertikalnog stupa na gnomonu (v.). Konačno je upotreba sunčanih ura dovela do razdiobe dana na (temporalne) sate, a sa sunčanim urama primili su tu razdiobu i Rimljani. Razdiobu u temporalne sate preuzela je i Crkva. Određivanje duljinom sjene ostalo je u upotrebi još i u srednjem vijeku, pa sredovječni kalendari daju duljinu sjene za pojedine sate u pojedinim dijelovima godine. U vezi s obredima crkva je oglašivala pojedine sate zvonjenjem. Ove »horae canonicae«: matutina, prima, tertia, sexta (podne), nona, vespera (isprva 12-ti, kasnije otprilike 11-ti sat), completorium, mijenjale su se tokom vremena. Tako je sexta nestala, a nona je pomaknuta na podne, na što podsjeća englezka riječ noon (»podne«). Razdioba dana na 24 jednaka sata (horae aequinoctiales ili aequales) bila je znanosti srednjega vijeka poznata, u astronomiji ju je upotrebljavao već Ptolemej. Do upotrebe u javnom životu došla je ova razdioba istom razvitkom gradskoga života u 14. st., kad su se počele izrađivati mehaničke ure (sa pogonom utezima) na zvonicima, koje su automatski odbijale sate.

Početak dana je prirodno za primitivnog čovjeka jutro, kad izlazi Sunce. No takvo računanje početka dana nalazimo kod manjeg broja naroda staroga vijeka (Perzijanci). Narodi, koji svoj kalendar osnivaju na mijenama Mjeseca, računaju početak novoga mjeseca s pojavom srpa mladoga Mjeseca, pa je dosljedno početak dana kod tih naroda navečer, pri zalazu Sunca (Babilonci, Židovi, Grci). Početak dana na večer ima i Islam, — počinjanje blagdana s večernjicom uoči blagdana u kršćanstvu je ostatak starovječnog početka dana navečer. Egipćani, kod kojih je u vjeri i u kalendaru vladalo Sunce, imaju početak dana u rano jutro. Kitajci su već u prastaro doba računali dan od ponoći. Kod Rimljana nastalo je računanje dana od ponoći iz sakralnih i pravnih razloga. U sakralnom pogledu dovela je do toga odredba, da se auspiciji moraju vršiti u noćnoj tišini, a kako su vrijedili samo za onaj dan, kada su izvršeni, bila je, jednako kao i kod pravnih odnošaja, potrebna jasna odredba, koji se dio noći ima računati u prošli, a koji u idući dan. S rimskim pravom i rimskim kalendarom preuzeli su svi zapadni narodi početak dana u ponoći, a to se održalo kroz srednji i novi vijek do danas.

Ptolemej je u astronomiji uveo računanje dana od podneva, u vezi s određivanjem duljine dana po gornjoj kulminaciji Sunca. Ovakvo računanje početka dana ostalo je u astronomiji do g. 1925, kada je i u astronomiji uvedeno računanje početka dana po građanskom načinu od ponoći. Početak zvjezdanog dana je čas gornje kulminacije proljetne točke (→ astronomija 5.).J. L-k.