DAMJAN, Juda, dubrovački knez, jedna od najvažnijih ličnosti dubrovačke povijesti 13. st. U novije se doba, doduše, osporava, da bi se bio nazivao i Damjanom, ali pod dvojakim nazivom ušao je u poviest već vrlo rano, te se ne protivi povijesnoj istini, ako ga tako zovemo prema davnoj predaji. Znanost nije još o njemu rekla posljednju riječ; pitanje Damjana Jude usko je povezano s nastojanjem Mlečana, da zavladaju Dubrovnikom. Privremeni pad bizantskog carstva (1204) pružio je Mlečanima priliku, da Dubrovnik, koji je ostao bez svoga vrhovnog štitnika, 1205 opet lako osvoje. Tada bijaše dubrovačkim knezom Damjan Juda; on bješe zbačen od Mlečana, a kao prvi mletački knez Dubrovnika uze vlast Lellovello. U pismu, koje je između 1205 i 1207 pisao Vučini, splitskom potestatu i trogirskom knezu, Lellovello kaže, da je Juda bio nepravedan i prema svojim građanima i prema građanima, kojima je Vučina upravljao; zbog toga je dolazilo do sve većih razmirica između jednih i drugih; sada, kad je Dubrovnik pod mletačkom vlasti, poziva ih, da izglade razmirice.

O propasti Damjana Jude opširno pripovijedaju dubrovački ljetopisci i povjesničari od 15. st. dalje; vremenom mu je najbliži dubrovački kancelar Ivan Ravenjanin iz 14. st., koji u svojoj »Historia Ragusii« spominje njegovu propast; to se djelo sačuvalo samo u rukopisu i danas nije pristupačno. Ostali se pisci u pojedinostima razilaze (neki čak griješe u kronologiji), ali se u bitnosti slažu. Prema njima D. J. nije po izminuću roka odstupio s kneževske časti, nego je zavladao Dubrovnikom kao samovladar. Nezadovoljno plemstvo, na čelu s njegovim zetom Petrom Benešom, skovalo je protiv njega urotu. Za pomoć Mlečana pristali su, da će primiti njihova kneza. Bila je zasnovana varka, da se D. J. obori bez oružane borbe. Na putu u Carigrad mletačke galije zaustavile su se pred Dubrovnikom i Mlečani su posjetili kneza. Po nagovoru svoga zeta uzvratio je Damjan Juda posjet mletačkom brodovlju, ali čim se ukrcao, Mlečani podigoše sidra i svezaše kneza. Nato se on ubije udarivši snažno glavom o katarku broda.

Mnogi noviji povjesničari smatraju, da je to pripovijedanje bez temelja, ali nema razloga, da se u najmanju ruku smatra vrlo vjerojatnim, jer odgovara prilikama vremena i nije u protivurječju s poznatim događajima i suvremenim izvorima, pače se u koječem slaže i s vrelima, koja su nezavisna od dubrovačkih pisaca. Neke mletačke kronike kažu, da su Mlečani 1205 stekli Dubrovnik bez oružane borbe, a pismo Lellovella dopušta misao, da je Juda silom oboren. Zanimljivo je, da isprave govore samo o knezu Judi, a pisci ga nazivaju Damjan Juda. Smatralo se, da je Juda porodično ime, ali su u novije doba neki utvrdili, da je ime Damjan tek kasnija kombinacija. Uza sve to možemo taj podatak starih pisaca držati vrlo vjerojatnim; je li pak ime Juda bilo jedno od dvaju osobnih imena ili prezime, teško je reći. Ako je i bilo ime, njegovi su ga potomci upotrebljavali kao prezime.

Damjan Juda ostavio je tri sina: Tripuna, Lukara i Grada. Povjesničar Rastić, pozivajući se na arhivsku, kasnije izgubljenu knjigu Diversa Notariae iz 1268, kaže da je D. J. imao i kćer Dragu, udatu za Grubišu Gundulića. Grade se spominje među Dubrovčanima, koje je mletačka vlada 1226 zatražila od dubrovačkog kneza Ivana Dandola kao taoce. Judina je porodica uživala ipak i dalje u Dubrovniku ugled, jer se na ugovoru Dubrovčana s bugarskim carem Ivanom Asenom 1253 spominje kao svjedok i »Tripun od kneza Jude«. Lukar i Grade odselili su nakon nekog vremena u Zadar, te je Lukar pod starije dane oko 1268 prodao svoje kuće u Dubrovniku. Međutim Tripun je ostao u Dubrovniku, te je u arhivskoj knjizi, krivo označenoj Debita Notariae, zabilježena njegova oporuka od 21. VI. 1282. Kao posljednji član toga roda spominje se u suvremenim izvorima Damjanov praunuk Toma de Juda (do 1336). Bezimeni ljetopisac bilježi, da je Judina porodica izumrla 1339.

Dubrovčani su kasnije različito prosuđivali Damjana Judu; neki su zastupali mišljenje, da se on nije učinio samovladarom iz osobne taštine, nego da jakom, u sebi usredotočenom vlašću posluži veličini i procvatu domovine u doba, kad je kod Dubrovčana bila zavladala klonulost i malodušnost. Njegovu propast obradili su u novijoj književnosti Šibenčanin Marko Antun Vidović u talijanski pisanoj tragediji Damiano di Ragusa (Zadar 1862) i Đ. Arnold u baladi Damjan Juda, knez dubrovački.

LIT.: Š. Ljubić, Ob odnošajih dubrovačke sa mletačkom republikom tja do g. 1358, Rad V.; P. Pisani, Num Ragusini ab omni iure veneto a saec. X usque ad saec. XIV immunes fuerint, Pariz 1893; Š. Kalik, Damjan Juda (Zuda) tiranin dubrovački, kalendar »Dubrovnik« 1903 i časopis »Srdj« 1903; M. Medini, Damjan Juda, Dubrovnik 1929; Isti. Starine dubrovačke, Dubrovnik 1935; G. Čremošnik, Odnos Dubrovnika prema Mlecima do godine 1358, Narodna starina, XII.; Isti, Kada je postao dubrovački arhiv? GIZM 1932.V. F.-ić.