DAMASK (tursko-arapski dimešk »radinost, obrt«), glavni grad Sirije. Grad se razvio na istočnom podnožju Antilibanonskog gorja, na izlazu rijeke Barade (»Studenice«) iz planinskog kraja u sirijsku pustinju. Vodom dosta bogata Barada natapa prostranu i plodnu oazu El Ghuta, koja je za naselje stalan izvor života. Ljeta su u D-u topla i suha, zapadni vjetrovi preko zime donose kiše, a toplina se često toliko snizi, da pada i snijeg; najneugodniji klimatski elemenat je jaki i suhi vjetar »hamsin«, koji duva iz pustinje na I. U maloj količini padalina (godišnje oko 350 mm) i velikoj razlici između dnevnih i noćnih temperatura vidi se pustinjski značaj klime. Veliki razvoj, gospodarsku i kulturnu važnost postigao je D. kao velika prometna raskrsnica i stjecište (»pustinjska luka«) brojnih putova. Dolinom Barade lak je pristup prema zapadu u luke na sirijskoj obali. Podnožjem Antilibanonskog gorja, granicom pustinje, vodi poznati trgovački i hadžijski put: Alep—Damask—Meka, a s istoka iz pustinje zrakasto dolaze karavanski putovi iz Bagdada, Mosula i El Deira i dr. Ovako povoljan prometni položaj učinio je D. vječnim gradom i velikim tržištem. Uz trgovinu su se u D-u razvili brojni i posebni zanati, a među njihovim izrađevinama isticale su se na daleko poznate svilene tkanine »damaskin« i vunene, kovačka roba i dr. U dugoj prošlosti grad je doživio teška stradanja i nekoliko puta bio potpuno porušen, ali je zbog povoljnog položaja obnavljan i nanovo građen. Prokopavanjem Sueskog kanala bila je nešto pala njegova važnost, ali je usavršavanjem kopnenih putova (izgradnjom željeznica i cesta i uvođenjem zrakoplovnog prometa) ponovno porasla. Danas od S prema J vodi željeznička pruga Alep—Damask—Medina i u prvom redu služi muslimanskim hodočasnicima Meke. Ima željezničku vezu i s primorskim Beirutom, dok prema I vodi bagdadski automobilski put. D. je jedna od glavnih postaja i uporišta brojnih i važnih zrakoplovnih pruga, koje vežu Evropu s južnom i jugoistočnom Azijom i Australijom.

Jezgra grada ima jajast oblik; dužom se osi pruža u pravcu I—Z, uzduž donjeg toka Barade. Ovaj stari dio opasan je zidom; u njemu su tvrđava i velika džamija Omaida, nekoć kršćanska utvrda posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u istočnom je dijelu i danas kršćanska, a u jugoistočnom židovska četvrt. Glavna ulica presijeca stari grad na sjeverni i južni dio, a na desetine km dugi i prekriveni bazari najbolji su svjedoci trgovačke važnosti grada. Izvan gradskih zidina širi se prema jugu predgrađe El Meidan poznat po izradbi čilima i glavno konačište Beduina; u njemu se skupljaju i iz njega polaze hodočasnici u Meku. Na sjeveroistoku podnožjem Džebel Qasyun širi se predgrađe es Salihiyyah, naseljeno uglavnom Turcima i Kurdima. — Danas je D. poznat po proizvodnji čilima i tkanina, preradbi duhana, a razvijeni su i neki drugi obrti. Veoma je živa trgovina, uvoze se raznovrsne prerađevine, kava, riža, petrolej i dr., te D. ima kao trgovačko središte veliku važnost za cijeli prednji Istok. Uz to je D. i važno vojničko središte. G. 1931 imao je 229.020 stan.

Zbog svoje plodne okolice, velikih i bogatih bazara, krasnih džamija i udobnijeg života D. je mnogo cijenjen od stanovnika okolnih pustinja; otuda kićeni epiteti za grad. Od prenosa kalifata ostao je D. stalno važno žarište arapskog i uopće muslimanskog vjerskog i kulturnog života. Veliki broj džamija i raznovrsnih škola služi ovim zadaćama. Pored Kaira D. je, osobito njegovo sveučilište, i danas najvažnije ishodište arapskih kulturnih i nacionalnih pokreta, te vrši velik utjecaj, osobito na mlađi muslimanski svijet. Uz sveučilište ima D. i arapsku akademiju te francuski arheološki institut. Pored biblijskog značenja ima D. i danas veliku važnost za kršćanstvo, jer je sjedište grkokatoličkog i grčkopravoslavnog patrijarha. Grad je znatno stradao za vrijeme francuskog ugušivanja pobune u 1925 i 1926, ali se poslije počelo s obnavljanjem i izgrađivanjem po osnovi.J. R-ć.

Povijest. U obliku Timasku spominje se D. već u nekom egipatskom natpisu iz 15. st. pr. Kr. Kad su se u 10. st. Aramejci udomili u Siriji, D. je, vjerojatno, plaćao danak kralju Davidu. Tokom istog stoljeća nastalo je u D. aramejsko kraljevstvo, koje se održalo kroz stoljeća. Osim grada s okolicom obuhvatila je ta država i gornju dolinu Jordana, a s vremenom podložila je sebi i Hamat, Celesiriju i Galileju te se proširila do Eufrata. Pošto su u 2. pol. 10. st. Egipćani osvojili Jeruzalem, političko je prvenstvo u tom dijelu Azije prešlo na D. Pod Bir-idrijem, kojem su vazali bila 32 kralja, opire se u 9. st. širenju Asiraca, ali je 803 ipak prisiljen platiti im danak, a 732 podloži ga Tiglatpilesar IV. potpuno asirskoj vlasti. Otad opada politički i trgovački pod različitim osvajačima; poslije asirskoga gospodstva slijedilo je babilonsko, perzijsko i makedonsko-grčko (333). Baštinici Aleksandra Velikoga, Seleukidi, učinili su ga privremeno prijestolnicom, a 64 zauzme ga Pompej, ostavivši mu domaće vladare. Pod vlasti Rima, odnosno Bizanta, ostao je do 636 pos. Kr., kad su ga trajno osvojili Arapi; Muavija ga, štaviše, učini 661 sjedištem kalifata (do 750). Od 9. st. nastaju u D-u različiti sultanati, a 1076 emirat seldžučki. Pokušaj križara, da ga se domognu 1148, nije uspio. Kao prijestolnica Nuredina (od 1154) i njegova sina Saladina (umro 1193) postaje D. predvodnikom islama i proživljava doba svoga najvećeg cvata. G. 1260 osvoje ga Mongoli, ali ih još iste godine potisne egipatski sultan Baibars; on ustroji pokrajinu Mamlakat Dimask i učini D. drugom prijestolnicom mamelučke države. D. su i kasnije pustošili Mongoli, osobito 1400 pod Timurom, ali je mnogo stradao i zbog borba među svojim emirima. Došavši 1516 pod vlast Turaka izgubi svoje povijesno značenje, premda je postao sjedište sirskog vilajeta. Od 1780—1804 upravljao je D-om Džazar-paša (v.), podrijetlom iz Bosne, a 1832—40 vladao je njime egipatski paša Mehmed-Alija. G. 1860 doživio je D. po drugi put veliki pokolj kršćana. Poslije prvog svjetskog rata postao je 1922 dijelom sirske federacije, a 1925 države Sirije pod mandatom Francuske.

Kroz D. su prolazili mnogi Hrvati, ponajviše hodočasnici, u Sv. Zemlju; po imenu su poznati u 16. st. Juraj Hus Rasinjanin (1540) i Bartol Đurđević (1536). Već 1550 spominje se kod Hrvata i sablja demiskija i dimišćija, koji je naziv ušao i u narodnu pjesmu.

U vezi s obraćenjem sv. Pavla na njegovu putu u D. nastala je uzrečica: »Doživjeti svoj dan D-a« kao oznaka za duboku duševnu promjenu, koja mijenja značaj čovjeka. U tom je smislu dao i A. Strindberg naslov svojoj drami Put u Damask (1898 i 1904).J. Š-k.