DALMATIKA je liturgijsko odijelo, vlastito đakonu. Razvila se iz duge gornje haljine s dugačkim i širokim rukavima, koju su u 2. st. nosili imućniji Rimljani. Ime je dobila po tom, što je nastala u Dalmaciji. U drugoj je polovici 4. st. d. već liturgijsko odijelo rimskoga pape i njegovih đakona. Pape su kadšto davali dozvolu i đakonima izvan Rima, da je smiju nositi. U 5. i 6. st. već je dosta proširena kao liturgijsko odijelo biskupa i đakona izvan Rima. U 9. st. uobičajeno je biskupsko i đakonsko liturgijsko odijelo na cijelom području rimskog obreda.

Prvotna je dalmatika bila široka bijela tunika bez pojasa, s dugačkim i širokim rukavima. Jedini su ures na profanoj, a onda i na liturgijskoj dalmatici, bili clavi, t. j. dugačke okomite ljubičaste ili grimizne pruge na prednjoj strani i na leđima. Isprva je bila obično od platna, kasnije od svile ili od tanke vune. Iz 8. ili 9. st. sačuvana je d. u Moyen-Moutieru u Lotaringiji. Današnja je d. jedva slična prvotnoj. U 16. i 17. st. rasporili su sa strane ne samo nju, nego su joj rasporili i skratili i rukave. Jedino su još u Italiji rukavi ostali nerasporeni, ali i tu je sama d. rasporena, da se može lakše obući. Do potkraj 1. tisućljeća zadržala je d. prvotnu bijelu boju. Kasnije se javlja i u drugim bojama. Kad se razvio izraziti kanon liturgijskih boja, prilagođuje se ovim bojama. To je bilo u 13. st. Istodobno nestaje s dalmatike prijašnjeg uresa (clavi), a javljaju se parure. Velike rese, koje se danas stavljaju na svečanije d-e, imale su u 15. st. praktičnu svrhu: s pomoću svilenih konopaca, s kojih vise te rese, zatvarao se otvor za glavu. Danas su te rese pretjerano velike i bez ikakve svrhe. Samo su još suvišni »ures«.

LIT.: H. Leclercq, Dalmatique, Dictionnaire d’Archéologie chrétienne et de Liturgie, IV./1., Pariz 1920; J. Braun, Die liturgischen Paramente in Gegenwart und Vergangenheit, Freiburg i. Br. 1924.D. K-d.