ALBRECHT (staronjem. adal »plemstvo«, brecht »sjajan«), ime više vladara i vojvoda:
1. A. I., vojvoda austrijski, kralj njemački 1298—1308, najstariji sin Rudolfa I. Habsburškoga. Svoga se protukandidata Adolfa Nassauskoga riješio 1298 u bitki kod Gellheima, a njega je pogubio nećak Johann Švapski. Vijesti o borbi Švicaraca za slobodu u doba njegova vladanja nisu istinite.
2. A. II., kao austrijski vojvoda Albrecht V. (1404—1439). Poslije Žigmunda, koji je umro 9. XII. 1437 u Znojmu, izabran je 18. XII. u Požunu za kralja ugarsko-hrvatskoga. Kao prvi Habsburgovac došao je na ugarsko-hrvatsko prijestolje, jer je bio oženjen Žigmundovom jedinom kćeri Elizabetom. Kruneći se 1. I. 1438 u Stolnom Biogradu morao se obvezati, da bez privole madžarskih i hrvatskih staleža ne će primiti njemačke carske krune. Protiv njega je ustala njegova punica Barbara, koja je htjela da poslije smrti muža Žigmunda sama vlada.
Albrecht ju je zarobio i odredio joj mjesto prisilnog boravka u Požunu. U ožujku 1438 podigli su Madžari u Budimu ustanak protiv svojih sugrađana Nijemaca, koji su držali, da im dolazak Habsburgovaca na prijestolje daje potpunu vlast u gradu. Njemački knezovi ponudiše Albrechtu krunu, koju je on i prihvatio primoravši ugarsko-hrvatske velikaše, da mu dadu privolu za taj korak. Budući da je kralj Albrecht poslije toga boravio u zemljama njemačke krune, nastalo je među Madžarima i Hrvatima veliko nezadovoljstvo. Turci su rušili posljednje ostatke srpske samostalnosti i utvrđivali se sve više kao potpuni gospodari Balkana. Radi toga povratio se Albrecht u Ugarsku. U kolovozu 1439 polazio je Albrecht s vojskom između Dunava i Tise prema Srijemu i Srbiji, da priteče u pomoć opsjednutomu Smederevu. Kad je 27. VIII. Smederevo palo u turske ruke, raspršala se malo pomalo njegova vojska, koja je bila došla do ušća Tise nasuprot Slankamena. Ostatak vojske suzbio je neke turske čete, koje su se zaletjele u Srijem. Međutim u vojsci su stale harati bolesti. Albrecht se morao vratiti iz Srijema, jer je obolio od srdobolje, od koje je 27. X. 1439 umro u selu Neszmely-u blizu Ostrogona. Za Albrechta pogoršao se feudalni sustav na štetu seljaka. U Hrvatskoj su najviše ojačali Talovci (v.).
3. A. III. Pobožni, vojvoda Bavarske, * 1401, † 1460. Dobrotvor samostana, u njemačkoj književnosti obrađen češće njegov brak s pekarskom kćeri Agnes Bernauer (Hebbel, Ludwig, Greif).
4. A. V., vojvoda Bavarske, * 1528, † 1579. Na poticaj svoga tasta cara Ferdinanda I. pozvao je isusovce u Bavarsku, da iskorijene protestantizam. Osnovao je mnoge zavode nauke i umjetnosti, i otad se München pročuo kao grad umjetnosti.
5. A. Medvjed (der Bär), prvi markgrof Brandenburga, * 1100, † 1170. Zatirač Polapskih Slavena i kolonizator slavenskih pokrajina porajnskim seljacima i vitezovima, koji su proveli ponijemčenje Slavena.
6. A. III., izborni knez Brandenburga, * 1414, † 1486. Radi tjelesne jakosti i odanosti viteškim običajima nazvan Ahil. Od njega potječe Dispositio Achillea 1473, t. j. Ahilov kućni red, kojim se odredila nedjeljivost kneževine i nasljedstvo po primogenituri.
7. A. II., knez-izbornik Mainza i nadbiskup Magdeburga, * 1490, † 1545. Od 1514 nadbiskup u Mainzu, od 1518 kardinal, bio je prijatelj njemačkih humanista, ali je skrivio Tetzelovu aferu, koja je dala povoda Lutherovu protestu. Poslije se borio protiv protestantizma i prvi je uveo isusovce u Njemačku.
8. A., markgrof Brandenburga, * 1522, † 1557. Velik prevrtljivac i nasilnik, stoga nazvan Alkibijad. Najprije se, premda protestant, bori 1547 na carevoj strani protiv Schmalkaldenskog saveza, a 1552 kao otpadnik od cara napada Bamberg, Würzbug i Nürnberg. G. 1554 prognan, sklonio se u Francusku.
9. A. II. Mudri (der Weise), vojvoda austrijski, † 1358. Stekao 1335 Korušku i Kranjsku. Često je bio zvan za posrednika među knezovima. Izmirio je Wittelsbache i Luksemburgovce.
10. A. VII., nadvojvoda austrijski, * 1559, † 1621. G. 1577 kardinal, 1584 nadbiskup Toleda, 1583—1596 potkralj Portugala, 1596 namjesnik u Nizozemskoj, gdje mu je 1609 uspjelo sklopiti primirje s pobunjenicima.
11. A., posljednji veliki meštar njemačkoga viteškog reda i prvi vojvoda Pruske, * 1490, † 1568. G. 1511 postao je veliki meštar reda, uskratio lensku prisegu poljskom kralju, 1525 pristao uz Luthera i s privolom poljskoga kralja stvorio od posjeda njemačkog reda sekulariziranu vojvodinu Prusku kao vazalnu pokrajinu. Tim je Pruska bila osigurana, da ne će biti sjedinjena s Poljskom. Zaslužan je za njemačko školstvo u tim krajevima (sveučilište u Königsbergu 1544).
12. A. Srčani (der Beherzte), vojvoda Saske, * 1443, † 1500, proslavio se kao 12-godišnji dječak svojom odvažnošću, kad je njega i njegova starijeg brata Ernesta oteo Kunz von Kaufungen (»sächsischer Prinzenraub«). G. 1485 podijelio je s bratom posjede (ernestinska i albertinska loza). U.
13. A. Friedrich Rudolf, *3. VIII. 1817, † 18. II. 1895, nadvojvoda austrijski, najstariji sin nadvojvode Karla. Već 1845 postao je general, a 1847 po smrti svoga oca vojvoda Teschena. Pošto je bio optužen, da je za vrijeme revolucije 1848 dao nalog, da se puca u narod, odrekao se službe. G. 1849 odlikuje se u bitki kod Novare, a po završetku rata imenovan je vrhovnim zapovjednikom trećeg kora u Češkoj i guvernerom Mainza. G. 1851 postaje generalni guverner Ugarske (do 1859). U Dalmaciji ga zamjenjuje u namjesničkoj časti general Mamula. G. 1863 ime novan je feldmaršalom, a 1866 preuzima vrhovno zapovjedništvo nad austrijskom vojskom u Gor. Italiji te pobijedi Talijane kod Custozze. Poslije toga rata preuzima vrhovno zapovjedništvo i dade se na organiziranje vojske. Bio je jedan od najvećih veleposjednika u monarhiji (Belje). Franjo Josip I. osobito ga je cijenio i dao se od njegasavjetovati. U svoje vrijeme bio je smatran najvećim au ritetom u vojničkim stvarima.
LIT.: C. v. Duncker, Feldmarschall Erzherzog Albrecht, Beč 1897; Emmer, F. M. Erzherzog Albrecht, III. izd. 1895. S. A.
14. A., vojvoda Württemberga * Beč 23. XII. 1865, u svjetskom ratu zapovjednik četvrte vojske, od 1921 nomi nalni nasljednik württemberškog prijestolja.