DAJACI (Dajak, Dayak), skupni naziv za urođenike Bornea. Ime potječe od Malajaca, a tumači se od prilike kao »stanovnici unutrašnjosti«. To odgovara današnjem stanju, jer su D. — izuzevši samo t. zv. »morske Dajake« u Sarawaku — potisnuti u unutrašnjost otoka, a od obale odijeljeni gotovo svagdje širim ili užim pojasom kasnije doseljenih Malajaca, Kitajaca ili mješancima, kakvi su na pr. u južnom Borneu t. zv. Bandžarezi. To novije stanovništvo zalazi na mjestima prilično duboko u unutrašnjost, naročito uz obale većih rijeka, i sve više potiskuje, odnosno apsorbira starince Dajake, tako da ih danas ima u nizozemskom dijelu Bornea oko 650.000, dok cjelokupno stanovništvo toga područja iznosi 2,1 mil. A i ti nisu jedinstveni, nego zamršen skup plemena, koja se među sobom razlikuju — često i dosta znatno — i fizički i kulturno, a vjerojatno i po podrijetlu, odnosno po vremenu svoga dolaska na Borneo. Uza sve te razlike ipak svi D. pripadaju t. zv. staromalajskom sloju biljogojskih naroda, pa su razmjerno čisti od stranih primjesa i utjecaja, a imaju i nekih zajedničkih crta, koje su nastale možda kasnije, životom u susjedstvu i istim prilikama. Te se zajedničke crte ističu naročito kod usporedbe s Malajcima, Javancima i drugim susjednim mladomalajskim narodima, koji i u fizičkom i u kulturnom pogledu pokazuju jake indijske, arapske i kitajske utjecaje. S obzirom na to može se unutrašnji Borneo smatrati kulturnom pokrajinom za sebe, a naziv D. opravdanim i s etnografskog gledišta.

Prema jezičnoj, tjelesnoj i kulturnoj srodnosti i razlikama pokušali su nekoji istraživači iz velikog broja izmiješanih narodića i plemena D. izlučiti nekoliko glavnih grupa. Te se podjele ne podudaraju među sobom, a zacijelo nisu ni konačne ni sigurne, pogotovu, jer mnogi D. nisu još dovoljno proučeni. Nizozemske upravne vlasti i nekoji etnolozi razlikuju (po Helbigu) ove važnije grupe:

1. kao vjerojatno najstariji sloj (Kleiweg de Zwaan) u središtu otoka (Olo) Ot Danum (Ot Danoem ili Ot Danom, što znači »ljudi na gornjoj vodi, gornjaci«), od kojih se obično kao posebna grupa navode nešto sjeverniji (Orang) Ulu Ajer (Ayer, ime jednakog značenja), a pribrajaju im se još na jugu Olo Ngadžu (Ngadjoe, Ngadju), među koje idu i Bjadžu (Biadju); 2. poveću, kratkoglavu grupu Kajan (Kayan) — Bahau — Kenja (Kenyah) na sjeveroistoku, koja, kao i dvije naredne grupe, prelazi i u britanski dio otoka, a doselila se navodno poslije g. 700 iz Stražnje Indije (Hose i McDougall); 3. Murut na sjeveru; 4. Iban (Batang Lupar, »morski D.«) na sjeverozapadu, koji bi po nekima (T. I. Bezemer) bili doseljeni istom pred 200 god. s istočnih obala Sumatre (što bi trebalo dokazati); napokon 5. Klemántan na zapadu, kojim se skupnim imenom označuju i različna manja plemena u srednjem dijelu britanskog Bornea (najnesigurnija grupa). K tomu treba u britanskom dijelu dodati t. zv. »kopnene Dajake« na sjeverozapadu, a grupe Kalabit u sredini i Dusun (ili Idahan, »sunčani D.«) na sjeveroistoku. Ne idu među Dajake u strogom smislu primitivna plemena Punan, Bukit, Bukitan, Olo Ot i dr., koja žive u manjim grupama po velikom dijelu Bornea kao niži lovci i sabirači, dok su pravi D. uvijek ratari.

D. pripadaju srednjoj grupi indonezijskih jezika, koji su grana velike austronezijske (malajo-polinezijske) jezične porodice. Tjelesno su predstavnici dosta čistog malajskog tipa, s manje stranih (na pr. mongolidnih) primjesa, srednje veličine i lijepo izrasli, katkad s nešto vedidnih crta. Opisuju se kao pošteni, gostoljubivi, u potrebi hrabri, prijazni i uslužni, premda su ozloglašeni kao lovci na ljudske glave.

I u kulturnom pogledu sačuvali su D. razmjerno čistu staru baštinu, makar nisu bili pošteđeni od jakih utjecaja susjednih, dobrim dijelom islamiziranih naroda s razvijenijom kulturom, a u novije vrijeme i evropske civilizacije. Tipično je za njih primitivno biljogojstvo (bez upotrebe pluga ili rala), spojeno s krčenjem i paljenjem prašume i seljenjem na drugo mjesto, kad se nakon nekoliko godina zemlja iscrpe ili preotme mah guštara, i svinjogojstvom (goveda imaju samo neki, pod stranim utjecajem). Glavni je usjev riža, vjerojatno također pod utjecajem naprednijih susjeda. Uz to je još dosta važno ribarstvo na rijekama i lov (osobito na divlje svinje radi masti). Vrlo su karakteristične duge kuće na stupovima (sošnice), građene većinom uz rijeke, katkad upravo golemih razmjera (po 200, pa i 300 m duljine, gdje stanuje više puta i čitavo selo), podijeljene često uzduž na dvije Po ovine, od kojih su u jednoj stanovi pojedinih porodica, a druga je otvoreni trijem, na kojem se odigrava čitav zajednički život i vise lubanje ubijenih neprijatelja. Kod rukotvorina ističe se neobično obilna upotreba bambusa i naročito rotanga (»španjolske trske«) za sve moguće predmete i potrebe (među ostalim na pr. vrlo značajan neki kao steznik od koluta rotanga, od pazuha do polovice bedara, naročito kod žena plemena Iban). Razvita je još obradba drveta i žejeza pa tkanje (lijepo ornamentirane tkanine, kod čega se ukras često postizava t. zv. ikat-tehnikom, v.). Porodica je u pravilu monogamna, većinom na matrijarhatskom temelju (gdjegdje djevojka ide u prosce momku, a muž se seli k ženi), uz neke jednakopravne forme.

U religiji prevladava animizam i štovanje pređa, s čime je u vezi i kult lubanja (često lijepo ukrašenih rezbarijom, i to nesamo srodnika, nego i neprijatelja, što je povod zloglasnom lovu na glave), zatim različne vrste pogreba, osobito dvostruki (naknadni) pogreb (pri čemu se drugi put sahranjuju samo kosti, očišćene od mesa, često na visokim stupovima ili u posebnim kućicama na stupovima). Znatne su im i umjetničke sposobnosti (skulpture od drva; razvita ornamentika spirala, vitica i jako stiliziranih ljudskih i životinjskih likova u rezbarstvu i tekstilnom rukotvorstvu; poezija, glazba). Uz navedene pojave ima ih još bezbroj, dijelom i specifično dajačkih, koje na karakterističan način popunjuju bogatu i šaroliku sliku kulture Dajaka, premda se nalaze i drugdje u Indoneziji (pa i izvan nje). U toj su kulturi razmjerno najjače zastupani elementi, koje etnolozi kulturno-historijskog smjera pripisuju mlađoj matrijarhatskoj kulturi (t. zv. slobodno-matrijarhatski kulturni krug), a ima i takvih — bar u nekim krajevima — koji se pripisuju drugim kulturnim krugovima, tako totemističkom ili eksogamno-patrijarhatskom i polinezijskom ili slobodno-patrijarhatskom. (V. i slike pod Borneo).

LIT.: R. Heine-Geldern, Südostasien (u Buschan, Illustrierte Völkerkunde, II. 1., Stuttgart 1923); A. Krämer, Borneo (u Atlas der Völkerkunde 3, Westindonesien, Stuttgart 1927); K. Helbig, Bericht über eine Reise zu den Dajak (u Zeitschrift für Ethnologie 71, Berlin 1940); K. Helbig, Einige Bemerkungen zum Weltbild der Ngadjoe-Dajak (Baessler-Archiv XXIV. 2., Berlin 1941).B. B-ć.