DAHIJE, naziv, koji su sami uzeli janjičarski glavari u Srbiji, odmetnici od carske vlade u početku 19. st. Riječ dolazi od arapskog da’i »tko što prisvaja«, dakle pretendent, uzurpator. I janjičari u Alžiru i Tunisu već u 16. st. sami su birali svoje glavare, koji su se prozvali daije (francuski dey), tobože od turskoga dajy »ujak« (daidža), i s vremenom učinili se gospodari sasvim nezavisni od turskih paša, koje je onamo slala carigradska vlada.

Poslije rata Rusije i Austrije s Turskom 1787—91 Srbima u beogradskom pašaluku, koji su se borili na poziv Austrije protiv Turaka, podijeli turska vlada ne samo amnestiju, nego i različne olakšice u plaćanju poreza, koji nisu više kupili turski haračlije, nego knezovi po knežinama i kmetovi po selima. Osim toga iz pašaluka bili su prognani siloviti i razuzdani janjičari, koji su odavna bili izgubili staru stegu i nisu se pokoravali carskoj vlasti. No 1801 neki janjičari i njihovi zapovjednici baše vrate se tajno u Beograd i sami prigrabe vlast. Sedam baša uzeše naslov d., od kojih su četvorica bili »velike dahije«: rječiti Hercegovac Mehmed-aga Fočić (Mus-aga, brat mu, bio je sporedna osoba), sin čestitoga kadije u Loznici, staroga Foče, koji je uzalud odvraćao sina i druge d. od zuluma; zatim barjaktar Aganlija, Bošnjak čamdžija, koji je prije vukao lađe na Savi; Kučuk-Alija Đevrlić iz Rudnika, koji je oko 1800 bio muselim rudničke nahije; i Mula Jusuf iz Novoga Pazara. K njima dođe mnogo pustolova, najviše iz Bosne. »Mnogi su tada u Beograd došli goli i bosi, pak se ondje odmah okovali u srebro i u zlato, i obukli u svilu i u kadifu, i uzjahali na atove s rahtovima. Sad već ni sudija drugih nije bilo u zemlji osim dahija i njihovih kabadahija i subaša«, pripovijeda suvremeni Karadžić. Dahije razdijeliše pašaluk na četiri dijela, u kojima predadoše upravu svojim muselimima i subašama. Mehmed-aga držao je Podrinje i dio valjevske nahije. Mula Jusuf drugi dio valjevske i beogradske, Aganlija sokolsku nahiju, a Kučuk-Alija Šumadiju i Moravu. Samovolja, uzimanje globa i pravna nesigurnost otjerala je mnoge ljude u šumu i rodila potkraj siječnja 1804 otvorenim ustankom, kad su d. stvorile odluku da isijeku sve uglednije glavare, koji bi im mogli biti opasni, i kad su to počeli provoditi. D. su bile na različnim mjestima poražene, njihove ispostave uništene i spaljene, a oni se zatvoriše u tvrde gradove. Kad se ni u Beogradu ne mogoše držati, pobjegoše četiri velike d. niz Dunav s namjerom, da od vidinskoga odmetnika Pasvan-oglije, također Bošnjaka, zaištu pomoć. No na otoku Adakali stiže ih srpska potjera, koja ih s dopuštenjem turskih vlasti pobi noću 24.—25. VII. 1804. Otada je d. sinonim za samovoljne i nasilne držaoce vlasti.

LIT.: S. Novaković, Ustanak na dahije 1804, Beograd 1904.A. Š-k.