DADA (od toga izvedeno dadaizam) ime književno-umjetničkog smjera, koji se pojavio oko 1917 kao prosvjed protiv svakoga traženja »smisla« u umjetničkom djelu. Stoga je i sama riječ dada razmjerno besmislena, da pokaže, kako je odnos između riječi labav, ili čak da taj odnos potpuno ukine. »Smisao« kaže jedan od zastupnika dadaizma, »nije vlasništvo riječi, koje bi bilo potpuno osigurano«. Na taj način program te »škole« postaje potpuno negativan, anarhičan, te postizava značajne efekte samo u humoru i mistifikaciji. Dada dovodi do apsurda različita nastojanja (futurizam, ekspresionizam, kubizam i dr.), koja su namjerno pomrsila odnos između realnosti i irealnosti postavljajući sve na osnovicu relativnosti. Glavni su predstavnici: Tristan Tsara, Philippe Soupault (Rose des vents), Francis Picabia, Ribemont-Dessaignes (L’Empereur de la Chine), Eluard (Répétitions), André Breton (Champs magnétiques, zajednički sa Soupaultom), Aragon (Feu de joie, Anicet). Izvan zemalja francuskog jezika dadaizam se slabo prihvatio, a i tu je imao samo prolazan značaj. Dadaizam je izrazita tvorevina francuskog poslijeratnog intelektualizma, pa koliko se odrazio u pojedincima drugih zemalja (na pr. u Njemačkoj: Hugo Ball, R. Hülsenbeck, Kurt Schuritters i dr.) utopio se u srodnim smjerovima, koji su jači i specifičniji njihov izraz, kao što je za zemlje Centralne Evrope ekspresionizam (v.). To vrijedi i za Hrvatsku.Lj. M.