D, šesto slovo hrvatske, a četvrto feničke, grčke i latinske abecede, stoji također u većini latiničkih abeceda na četvrtom, a u glagoljici i u ćiriličkim azbukama na petom mjestu. Grčki znak delta (Δ) potječe od feničkoga dāleth, gdje je u akrostihu značilo vrata (dělěth), a latinsko D uzeto je iz mlađeg halkidičkog pisma, u kojem je prvotni trouglasti znak delte bio zaobljen. Današnje naše minuskularno i kurzivno d nastavak je karolinškog pisanja, u kojem je desni krak produljen u visinu pod utjecajem mlađeg latinskog kurziva (5. i 6. st.). U glagoljici i u ćirilskim azbukama D je na petom mjestu zato, što je ispred B, koje se već u srednjogrčkom izgovaralo kao υ; umetnut posebni znak za b (, ). — D je zatvorni zvučni suglasnik, koji se u hrvatskom i u većini evropskih i semitskih jezika izgovara tako, da se prednji dio jezika dotiče gornjih zuba. Pomakne li mu se mjesto artikulacije na gornje desni, nastat će desnično ili alveolarno (englesko) d (ispor. engl. daughter, dirty), a primakne li mu se srednji dio k tvrdom nepcu, nastat će — već prema mjestu i obliku zatvora — cijeli niz palataliziranih i palatalnih suglasnika, od kojih se u evropskim jezicima osobito ističu umekšano d (rus. дядя, ukr. дідько, češ. dívka, madž. gy: Magyar) i palatalne afrikate (naše đ: svađa, polj. dź, dzi: chodźwa, dziecko) i (naše i gor. luž. dž: džep, džed, polj. dż dżuma). Afrikata , koja se tu i tamo čuje i u našim južnim govorima, također ide u ovu skupinu, samo što nije palatalna i tvori se tako, da se istodobno artikulira zatvorno d i strujno z (dakle dz, pa je stoga Poljaci ovako i pišu: dzban, sadzawka, dzwon). — U grčkom je Δ nekoć značilo 10 (deka), no kasnije se uz taj znak ustalila brojna vrijednost 4, kao što je to i u ostalim alfabetima, koji su potekli od feničkoga pisma, gdje je pojedinim slovima određena brojna vrijednost prema mjestu u alfabetskom nizu. Ovo je pravilo našlo odjeka i u našoj glagoljici, gdje je slovo D () na petom mjestu, te mu je stoga i brojna vrijednost = 5. U staroj ćirilici, koja se drži grčke numeracije, slovo Δ imade vrijednost 4. U latinskom brojna vrijednost D = 500 nema prvotno ništa zajedničko sa slovom D, te grafijski predstavlja polovinu znaka ili kojemu je brojna vrijednost bila 1000. — D se vrlo često upotrebljava kao kratica. Već je u Rimljana moglo značiti ime (Deus, Decimus), naslov ili oznaku (Dominus, Divus, Devotus, Dux, Dictator), službu (Decurio) ili što drugo (Decretum, datum, dabam, die). Odatle se D (d) kao kratica i kasnije održalo, samo što mu se daju različna, većinom latinska značenja, pa tako u pravnim knjigama znači digesta, u španjolskom titulu Don, u portugalskom Dom, na receptima detur, u knjigovodstvu debet, u oftalmologiji dioptra u logici silog. darii, u željezničkom prometu direktan (brzi) vlak, kod brzojava žurnu (dépêchée) dostavu, a u nuzmimatici mjesto, gdje je koji novac kovan (na pr. na starom austr. novcu D = Graz na pruskom, Düsseldorf, na bavarskom = München, na francuskom = Lyon). Kraticu d = lat. denarius, franc. denier zadržali su Englezi i Nijemci za oznaku sitnog novca, tako da u engl. rač. d = penny (pence), u njem. = Pfennig. Nekadašnje D — Doctor Theologiae uzimlju Američani u općem značenju pa pišu Ph. D. (Philosophiae Doctor), M. D. (Medicinae Doctor) i sl. Ono, što u tiskarskim korekturama treba izostaviti, označuje se kraticom d () = deleatur »neka se poništi«.J. H-m.

D — naziv za drugi ton temeljne (c-dur) ljestvice. U solmizaciji to je re. Sredovječni tonski sustav (počinjao je od a) imao je ton d na četvrtom mjestu.B. Š.

D kao kratica u glazbenom pismu znači desno, na pr. d. m. ili m. d. (dextra manus — lat., main droite — franc., mano destra — tal.), ili talijansko da, dal, na pr. d. c. ili d. s. (da capo, dal segno), ili pak naziv gornje dionice u starinskim izdanjima (D — discantus, dessus, što znači upravo sopran). U Riemannovoj oznaci harmonijskih funkcija D znači akord dominante.B. Š.