ĆULINOVIĆ (Sclavonus, Dalmaticus, Squarcioni Discipulus ili Scholaris), Juraj, * Skradin između 7. XII. 1433 i 7. XII. 1436, † Šibenik 6. XII. 1505, hrvatski slikar. Učio je vjerojatno kod slikara Dujma Vuškovića, kojemu je valjda pomagao pri slikanju poliptiha za oltar Radoslavčićev u šibenskoj stolnoj crkvi, naručen 1448, a dovršen 1452. Dana 28. III. 1456 sklapa Ć. u Mlecima ugovor (obnovljen kasnije još dva puta) s padovanskim slikarom Squarcionom, u kojemu se obvezao, da će tri i po godine učiti kod njega i pomagati mu. Temelj je Squarcionove slikarske »akademije« padovanske bilo proučavanje i kopiranje antičkih umjetnina iz njegove zbirke, tumačenje crteža starijih majstora, praktično poučavanje u anatomiji i perspektivi. Na osnovu toga ustanovio je Squarcione svoj antikvarno-humanistički stil, koji se zorno ogleda i u djelima njegovih mnogobrojnih učenika. Ć. boravi i uči u Padovi od 1456 do 1459. U jesen 1459 vraća se u Šibenik, gdje se 1463 oženio Jelenom, kćeri Jurja Dalmatina (Dosinija), glasovitog graditelja šibenske stolne crkve. U Padovi je kasnije bio još 1474 i 1476. Mnogobrojne sačuvane isprave o Ć-u, koje je izdao Kolendić, govore ponajviše o sitno-privatnim stvarima, a veoma malo o njegovu umjetničkom radu. A nisu se sačuvale ni one slike, za koje saznajemo iz ovih isprava, da ih je izveo za šibensku stolnu crkvu. Danas se drži, da su sve one slike majstorove, koje se nalaze u javnim i privatnim zbirkama evropskim i američkim, nastale sve od reda u vrijeme njegova boravka u Padovi. Među njima su najznatnije slike Bogorodica s djetetom (London, Nacionalna galerija; Turin, Pinakoteka; London, zbirka Bellesi i privatni posjed; jedna nekad u zbirci E. Kaufmanna u Berlinu). Primjerak u berlinskom Kaiser-Friedrich-Museumu bio je isprva srednji dio jednog triptiha, slikanog za crkvu S. Francesco u Padovi, kojega se krila (sa likovima svetaca Prosdokima, Antuna Padovanskog, Franje Asiškog i Antuna Opata) danas nalaze u kanoničkoj sakristiji stolne crkve u Padovi. Najveće je majstorovo djelo poliptih u londonskoj Nacionalnoj galeriji. Osim ovih ima od njega još slika u Mlecima (Aakademija i Museo Civico Correr), Asoli, Baltimoreu (galerija Walter), Firenci (Stibbertov muzej), Canford Manoru (zbirka Wimtorne) i Parizu (Louvre). Ima od njega i jedna freska u padovanskoj Chiesa degli Eremitani, koja prikazuje mrtvog Krista u grobu. Naročito je zanimljiv njegov Portret mlada muškarca (Pariz, Louvre). Nije dokazano naslućivanje, da je Ć. izveo i neke freske u Palači Schifanoia u Ferrari. Stil je Ć-evih djela padovansko-squarcioneskni, kojega je glavna značajka nastojanje oko plastično-naturalističkih efekata (jasni obris likova; stav često slikovit, čas pretjeran u svojoj asketskoj strogosti, čas opet maniriran i dražestan; nabori haljina i draperija tvrdi i isprekidani). Humanistički se utjecaj javlja u obilju dekorativnog pribora: antičkih reljefa, kapitela i pilastara, triumfalnih lukova, vijenaca cvijeća i plodova. Kolorit je majstorovih slika naskroz quattrocentističko-mletački. Osnovne su njegove boje: svijetlo žuta sa smeđim sjenama, ružičasta s crvenom, ljubičastom i modro zelena.

LIT.: L. Testi, La storia della pittura veneziana, I., Bergamo 1909; A. Venturi, Storia dell’arte italiana, VII./3., Milan 1914; P. Kolendić, Slikar J. Ć. u Šibeniku, Zbirka dokumenata, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1920; F. Drey, Carlo Crivelli und seine Schule, München 1927; A. Schneider, J. Ć., hrvatski slikar XV. vijeka, Nova Evropa, XXV., Zagreb 1932; A. Uvodić, J. Ć. (Giorgio Schiavone), dalmatinski slikar XV. stoljeća, Split 1933; A. Moschetti u Thieme-Beckerovu ALBK, XXX., Leipzig 1938.A. Sch.