ĆUDOREDAN je neki čin ili djelo, ukoliko ga smatramo dobrim (ispravnim, valjanim, čestitim, poštenim), odnosno zlim. Razlikovanje djela u dobra i zla pretpostavlja neko pravilo (normu, regulu): dobar je čin, koji se podudara s pravilom, a zao je, koji se njemu protivi. Hoće li tko dobro pjevati ili slikati, to također zavisi od toga, da li ovo djelovanje (pjevanje i slikanje) odgovara i nekim određenim pravilima: ali ravnalo za ćudorednu različnost ima tu osobitost, da je bezuvjetno obvezatno (apsolutno obligatorno). Dobro moramo, zlo ne smijemo činiti; prvo je zapovjeđeno, drugo zabranjeno, i to bezuvjetno, zakonskom obvezom, bez obzira na našu sklonost. Nije tek u pitanju, hoće li tko po ćudorednom zakonu postati valjan slikar ili glazbenik, nego se radi o tome, kakav je čovjek: da li ćudoredno dobar ili zao. Prema tome je ćudorednost čovjekovih čina zavisna od životne norme, koliko je čovjek pri samom činu uočuje, t. j. koliko prosuđuje ili ocjenjuje normativnost svoga čina, njegov sklad, odnosno nesklad sa životnim pravilom. Ne smatramo ćudorednim dijete ni odrasla čovjeka, kad ne pazi pri svom činu, je li obvezatan. Za ćudorednost se čina traži u prvom redu shvaćanje njegove obvezne pravilnosti ili misaono odnošenje prema životnoj normi: razumnost čina. Osim toga ćudorednost pretpostavlja, da je čin slobodno voljan, a ne usiljen, jer samo slobodan čin povlači uračunljivost i odgovornost. Zapravo se, dakle, ćudorednima nazivaju samo razumno voljni čini; ali se tako naziva i sve, što je s njima u vezi, na pr. ćudoredni zakon, pravilo, načelo, odgovornost, kažnjivost. Nije ćudoredno, što god ne proizvodimo voljno i s naročitim obzirom na apsolutnu normativnost. Izraz »ćudoredno« obuhvata i dobre i zle čine; a kojiput je ćudorednost istoznačna s dobrotom, dok se za zle čine napose kaže, da su nećudoredni.

Prema lat. izrazu mos »običaj«, pl. mores »način života«, kažemo za ćudorednost ili ćudoređe »moral, moralnost«; a prema grč. ἦϑος (ēthos) kažemo ćudoredno ili »etično«. Drugi grčki izraz, naime ἔϑος (éthos), odgovarao bi zapravo latinskome mos ili običaj, a to znači: što pojedinac ili skupina čini po svojoj volji i nakon višekratnog ponavljanja. Ne kažemo, da čovjek jede i spava iz običaja (na to ga narav sili), ali može biti, da je nekome uobičajeno rano ustajati i umjereno jesti. Iz uobičajenih čina nastaje sklonost prema njima, trajno nagnuće, stečeno stanje: dakle ponavljanje istih čina ili običaj (éthos) prouzrokuje stalnu sklonost ili »drugu narav«, u kojoj postane običaj ukorijenjen. Ta sklonost, napose, koliko je voljno upravljana, znači ethos, uređenu ćud, voljnu dispoziciju, značaj, i u tome se smislu uzima izraz moralan (za oba je grčka izraza njemački Sitte, a otuda je ćudorednost Sittlichkeit).St. Z.