ĆIŠINSKI-BART, Jakub, * Kukov u Gornjoj Lužici (Njemačka) 20. VIII. 1856, † Pančicy u G. Lužici 16. X. 1909, lužičkosrpski pjesnik. Prve škole polazio je u Lužici, a s 15 godina došao je u Prag, gdje je svršio gimnaziju i bogosloviju. Desetgodišnji boravak u Pragu bio je odlučan za njegov razvitak. Kao kapelan služio je u lužičkim i njemačkim mjestima (Dresden), a od 1901—1903 bio je župnik u Radebergu. Uređivao je časopise Lipa Serbska i Lužice. Vrlo rano umirovljen vratio se u rodni kraj, gdje je i umro. — U dodiru s češkom i njemačkom književnošću Bart je (pjesničkim imenom Ćišinski) već u Pragu prionuo uz književni rad. Pod utjecajem Goetheova »Hermanna i Dorothee« ispjevao je u heksametru idilički ep sa sadržajem iz lužičkosrpskog života Nawoženja (1878/79), u kojem dolazi do izražaja ljubav prema rodnom kraju. U tom raspoloženju posegnuo je i u lužičku povijest, pa u drami Na Hrodźišću (1880) sa zanosom prikazuje nesretnu borbu svojeg naroda proti osvajaču Karlu Velikom. U doba književnog traženja samog sebe okušao se i na pripovijetki iz suvremenog života, sve dok nije zbirkom lirskih pjesama, Kniha sonettow (1884), otvorio novo razdoblje lužičkosrpske književnosti. Ovom je zbirkom Č. pokazao, da je lužičkosrpski jezik pogodan za umjetničko pjesničko stvaranje i za izražavanje najfinijih nijansa duševnog raspoloženja, misaone i rodoljubne lirike. Jednako nastavlja i u zbirkama lirskih pjesama Formy (1888) i Přiroda a wutroba (1889) kao nježni obožavalac prirode, rodnoga kraja, ljubavi, ali i kao satirik društvenih mana. O 50-godišnjici »Maćice Serbske« izdao je Serbske zynki (1897), kojima počinje niz borbenih rodoljubnih pjesama (Z juskom wótčinskim, 1904; Wysk a stysk, 1905). U njima poziva obrazovane Lužičane, da stupe u idealnu službu narodu i da se zajedno s njim bore za narodno pravo i održanje. Intimna, ponosna i misaona lirika zastupana je u zbirkama Ze žiwjenja (1899) i Z křidłom worjołskim (1904), dok su balade i romance prikupljene u zbirci Krew a kraj (1900). Vrhunac duševne smirenosti poslije mnogo borbe i razočaranja našao je pjesnik u rodnom kraju, koji čuva narodnu samobitnost, i izrazio ga pjesnički u osobito uspjeloj knjizi lirike Za ćichim (1906). Narodni običaji i život zahvaćeni su u zbirci Serbske wobrazki (1908), dok su posmrtno izašle zbirke Swětło z wyšiny (1911), Z domachom (1911) i Z doškrabkom (1913). Osim izvornog pjesničkog rada pisao je Ć. članke o narodnim pitanjima i o lužičkosrpskoj književnosti (LMS, 231), a prevodio je Goethea, Schillera, Shakespearea, Mickiewicza, Vrchlickoga, Kollára, Petrarku i dr. — Ovaj obilan rad Ć-oga zauzima u lužičkosrpskoj književnosti najistaknutije mjesto. Prije Ć. lužičko se pjesništvo razvijalo uglavnom u ovisnosti o narodnom pjesništvu (H. Zejlér), dok mu nije Ć. svojim talentom dao značaj izvornog umjetničkog stvaranja. Istinskom brigom o jeziku i formi unaprijedio je izražajnu sposobnost lužičkosrpskog jezika više nego itko, a i sadržajno je u lužičkosrpsku književnost unio veliku raznolikost. Ideal mu je bio olimpijska jasnoća i čistoća helenske klasičnosti. U njegovim rodoljubnim pjesmama sadržan je čitav narodni program na prijelazu iz 19. u 20. st., a velikom književnom obrazovanošću i snažnim pjesničkim talentom ispoljio se Ć. kao najbolji lužičkosrpski pjesnik i kao dostojan premac pjesnicima velikih naroda. U njemu je lužičkosrpska književnost dosegla vrhunac, a narod imao istaknutog narodnog borca. J. Milaković je preveo nekoliko njegovih pjesama na hrvatski (sarajevska Nada).

LIT.: M. Krječmař, B.-Ć., Budyšin 1933; A. Černý, J. Ć. a nová doba hornolužické poesie, Slovanský přehled, 1907; J. Milaković, J. B.-Ć., u Savremeniku 1906 i posebno u Sarajevu 1914.Lj. J-e.