ĆIRIL I METODIJE, zvani »sveta solunska braća« i »slavenski apostoli«, bijahu sinovi solunskoga drongara (visokoga časnika) Lava. Ć. je između sedmero Lavove djece bio najmlađi, a M. najstariji sin. Ć. se rodio g. 826 ili 827, a M. nešto prije g. 820. Ć. je monaško ime, a takvo će biti i M. Ć. se zapravo zvao Konstantin, a za Metodijevo prvo ime ne znamo. Po rođenju su bili pravi Grci, ali su obojica od djetinjstva govorili i slavenski, jer je u njihovo vrijeme solunska okolina bila slavenska. No misliti, da im je mati bila slavenskoga roda, nije opravdano, jer bi to zacijelo jedan ili drugi njihov slavenski životopisac spomenuo. Kao svece poštuju ih i istočna (11. V.) i. zapadna (5. VII.) crkva, kod nas osobito glagoljaška od najstarijih vremena. Njihov život i rad potanko nam prikazuju njihovi životopisi u crkvenoslovjenskom jeziku, za koje se sve više utvrđuje, da nam mogu služiti kao vjerodostojni spisi, samo iz njih treba izlučiti neke hagiografske elemente i izvršiti kritiku teksta, koji nam je sačuvan u slabim prijepisima, nekoliko stoljeća mlađima od njihova postanja između g. 869 (smrti Ćirilove) i 886 (odlaska Metodijevih učenika iz Moravske).
Po ćudi su Konstantin i M. bili različni: Konstantin stvoren za učenjaka, a M. za državnika. M. postaje rano upravitelj jedne slavenske arhontije na rijeci Strumi (u jugoistočnoj Makedoniji), a Konstantin, svršivši prve nauke u Solunu, odlazi (oko 843) u Carigrad, gdje uči osobito teologiju i filozofiju kod najboljih učitelja, među kojima je bio i glasoviti Fotije, potonji patrijarh (858—867 i 878—886). Rano se toliko istakao, da je bio postavljen za bibliotekara patrijaršije kod crkve Božje mudrosti (Hagia Sofia) u Carigradu. Za kratko vrijeme postaje učitelj filozofije na carigradskoj visokoj školi, po čemu je dobio naziv »filozof«.
Zbog svoje učenosti, iako tek u 25. godini (prema Ž[ivotu] K[onstantinovu] gl. VI.), ulazi u bizantsko poslanstvo, koje se, kako se prema spomenutoj dobi Konstantinovoj može odrediti, g. 850 ili 851 zaputilo arapskomu kalifu u novu prijestolnicu Samaru (na Tigrisu na sjeveru od Bagdada) radi zaštite kršćana i danka, koji je kalif tražio od Bizanta. Tu je Konstantin imao teološku raspravu s Arapima, koja je zabilježena u VI. glavi njegova »Života«.
No ni M. ni Konstantin ne ostaju na svojem položaju (jedan upravitelja arhontije, a drugi profesora filozofije). M., proboravivši dotad mnogo godina u svojoj arhontiji, uđe kao monah u tada najugledniji bizantski manastir na gori Olimpu u Maloj Aziji (iznad današnje Bruse), po svoj prilici u svezi s državnim prevratom u Carigradu g. 856, kad je mladi Mihail (rođen g. 839), oslobodivši se regentstva svoje matere Teodore, sam preuzeo vladu i kad je bio ubijen dotadašnji njegov i Konstantinov zaštitnik logotet Teoktist. Za Metodijem je pošao na Olimp i Konstantin, iako se nije zamonašio; on je mogao biti i nezadovoljan tadašnjim crkvenim borbama u Carigradu između patrijarha Ignatija i Fotija, koji je o Božiću g. 858 sjeo na patrijarško prijestolje.
No čini se, da su se Konstantin i M. snašli u novim promijenjenim prilikama, jer g. 860, kad u Carigrad dolaze poslanici Kozara, naroda turkotatarskoga (iz današnje južne Rusije), tražeći učitelje kršćanske vjere, car im Mihail šalje filozofa Konstantina, a ovaj vodi sa sobom brata Metodija. Ta je misija za Konstantina bila kud i kamo znatnija nego prijašnja k Arapima, pa je zato i u njegovu »Životu« na široko opisana (u šest glava, u gl. VIII.-XIII., od osamnaest cjelokupnoga »Života«). Na putu Kozarima došao je Konstantin najprije u veliku trgovačku luku Herson na Krimskom poluotoku, i u tome se gradu, u kome je bilo i nadbiskupsko sijelo, zadržao dulje vrijeme proučavajući židovski jezik, napose samarijski dijalekat našavši ondje jednoga Samaranina, koji mu je donio i svoje knjige, koje je Konstantin brzo naučio čitati. Zato je lako prihvatiti mišljenje, da je Konstantin, uskoro po povratku s kozarske misije, sastavljajući glagoljicu, mogao uzeti koje slovo (na pr. š) baš iz samarijskoga pisma. Osim toga je u Hersonu Konstantin našao gotski (ŽK. veli »rusьskymi pismeny«) prijevod evanđelja i psaltira i čovjeka, koji je govorio tim jezikom, pa ga je i sam naučio. Da bi se Konstantin, sastavljajući potom glagoljicu, ugledao na gotsko pismo, ili da bi gotski prijevod utjecao na staroslovjenski, ne može se opravdano misliti.
Osim samarijskih i gotskih knjiga našao je Konstantin na jednom otoku u zalivu kod Hersona kosti mučenika Klimenta, kojega je tamošnja tradicija, kojoj je vjerovao i Konstantin, pretvorila u rimskoga papu Klimenta, četvrtoga nasljednika sv. Petra (oko g. 90—101). Nađene kosti ponio je Konstantin sa sobom u Carigrad. Nosio ih je polazeći u Moravsku i odlazeći iz nje, pa su za nj poslije pri svečanom dočeku i ulasku u Rim bile zaista čudotvorne »moći«. O nalasku spomenutih moći sastavio je Konstantin i tri grčka spisa, od kojih nam se jedan sačuvao u latinskom izvatku u glavi II.-VI. t. zv. rimske legende Vita cum translatione s. Clementis (u Pastrneka, Dějiny, str. 239—245) i u mlađem crkvenoslovjenskom prijevodu pod natpisom Slovo na prenesenie moštemз preslavnago Klimenta (u Lavrova, Materialy, str. 148—53).
Iz Hersona krenula su braća morem prema Kerčkom tjesnacu, pa su otud došli i pred kozarskoga hana, pred kojim je Konstantin imao dugu vjersku raspru s nekim učenim Židovima, koji su među Kozarima širili svoju vjeru. Konstantin je ostao pobjednik, tako da se dvjesta kozarskih prvaka krstilo. Han je k tomu za zahvalu i nagradu Konstantinu pustio grčke zarobljenike. Tu raspru sa Židovima zabilježio je sam Konstantin grčki, a Metodije ju je preveo na staroslovjenski jezik, ali nam se ni grčki original ni staroslovjenski prijevod nijesu sačuvali; sačuvan nam je samo sadržaj u gl. IX.-XI. KŽ.
Od Kozara vraćaju se braća preko Hersona u Carigrad. Konstantin ostaje pri carigradskoj crkvi Dvanaest apostola, a Metodije se vraća kao iguman u manastir Polihron na maloazijskom Olimpu. Konstantin se i tu proslavljuje; naučivši na kozarskoj misiji židovski jezik, razrešuje dotad nepročitan židovski i samarijski natpis na »Solomunovu« vrču od dragoga kamena, koji se čuvao u crkvi Božje mudrosti.
No uskoro po svršenoj drugoj misiji pade na Konstantina i njegova brata treća, najznatnija, moravska misija, po kojoj su se braća ovjekovječila. Bilo je negdje g. 862. U Carigrad stigoše caru Mihailu poslanici od moravskoga kneza Rastislava (846—870) govoreći mu ovako: »Narod je naš ostavio poganstvo, pa se drži kršćanstva, ali učitelja nemamo takoga, koji bi nam u našem jeziku pravu kršćansku vjeru tumačio, da bi se i druge zemlje, videći to, povele za nama. Zato nam pošalji, vladaru, biskupa (»episkupa«) i učitelja takoga; jer od vas na sve strane svagda dobri zakon izlazi« (ŽK. gl. XIV.).
Iz drugih izvora znamo, da je u Češku i Moravsku kršćanstvo počelo prodirati na početku 9. st.; širili su ga najviše bavarski svećenici iz Passauske dijeceze. Znamo, da se g. 845 krstilo u Regensburgu četrnaest čeških knezova. U Nitri je već oko g. 830 salzburški nadbiskup Adalram posvetio prvu kršćansku »svetinju«. Rastislav je lako mogao vidjeti, da za slobodu njegove države nije zgodno da crkvene poslove u Moravskoj vode svećenici iz susjedne, njemu neprijateljske franačke države. Nije sasvim nevjerojatna vijest, da se zato radi uređenja samostalne moravske crkve obratio najprije k papi, a ne postigavši u Rimu što je želio, poslao spomenute poslanike caru Mihailu tražeći od njega upravo biskupa, koji bi organizirao moravsku crkvu, a s njime i državni savez za obranu od Ludvika Njemačkoga i njegova bugarskoga saveznika Borisa. Zato je car, kad su stigli Rastislavljevi ljudi, sazvao svoje vijeće, u kojem je bio i patrijarh Fotije, i za misiju u Moravsku odredio filozofa Konstantina, koji se i u posljednjoj kozarskoj misiji pokazao neobično sposoban za takve poslove. Pozvavši ga preda se, car mu je rekao: »Filozofe, znam, da si umoran, ali ti moraš tamo ići; jer toga posla ne može nitko drugi svršiti kao ti« (ŽK. gl. XIV.). Izbor je na Konstantina pao i zato, što je car znao, da filozof Konstantin zna i slavenski, pa mu je još rekao: »Uzmi brata svoga igumana Metodija, pa idi; jer vi ste Solunjani, a Solunjani svi čisto slavenski (»slověnьsky«) govore« (ŽM. gl. V.). Konstantin je caru rekao: »Iako sam umoran i bolestan, rado idem tamo, ako imaju pismo za svoj jezik.« Car mu je odgovorio, da ga nemaju, ali će njemu, ako hoće, Bog dati, da ga složi.
Konstantin je poslušao cara, složio pismo, t. zv. glagoljicu, stiliziravši ponajviše grčka minuskulna slova, i počeo prevoditi evanđelistar, koji se, kako se čita i u Assemanovu evanđelistaru, počinje riječima: »Iskoni bě slovo, i slovo bě u (otз u prijepisu ŽK.) Boga i Bogъ bě slovo« (Ivan 1, 1). Treba istaći, da taj Konstantinov prijevod, kojega se jezik zove obično staroslovjenski, ide među najbolje od svih prijevoda evanđelja, i da glagoljsko pismo odgovara gotovo savršeno glasovima staroslovjenskoga jezika. Kako do dolaska Moravaca nijesu bili primili krst ni bizantski susjedi Bugari (Boris se prema posljednjim istraživanjima krstio tek g. 864, a neki njegovi velikaši g. 863 (v. Revue des études slaves XIII, 1933, 5—15), lako je dopustiti, da je Konstantin već prije mislio i na misionarstvo među Slavenima pa za tu svrhu spremao pismo i prijevod. O jednom i drugom mogao je govoriti već prije s bratom Metodijem, koji je slavenski znao i bolje od njega, živeći zajedno s njim u manastiru. Mi o svemu tome možemo samo nagađati.
U Moravsku je Konstantin s bratom i s nekoliko učenika krenuo u prvoj polovini g. 863 noseći osim slavenskih knjiga moći sv. Klimenta i uz to pismo (prijevod u XIV. glavu ŽK.) i darove cara Mihaila za kneza Rastislava. U Moravskoj je Konstantina i Metodija knez Rastislav svečano dočekao. On im je dao i učenike, koji su brzo naučili svu slavensku crkvenu službu, koja je mnogima omiljela. Uspjeh je Konstantinov i Metodijev uzbunio osobito tuđe, njemačko-latinske svećenike. Oni su ustajali protiv slavenskoga jezika u službi Božjoj tvrdeći, da su za nju određena samo tri jezika, i to: židovski, grčki i latinski, na kojima je bio natpis na Isusovu raspelu. Ti heretici »trojezičnici«, kako ih životopisac zove, osilili su se, pogotovu, kad je u kolovozu g. 864 Ludvik Njemački, provalivši u Moravsku, učinio Rastislava svojim vasalom.
U radu u Moravskoj proborave Konstantin i Metodije tri godine i četiri mjeseca, a nemajući sami biskupske časti i vlasti, izađu (valjada u prvoj polovini g. 867) iz Moravske s nekoliko svojih učenika radi njihova zaređivanja (ispor. u ŽK. gl. XV.: »...ide svętitъ učenikъ svoihъ«). Kamo su zapravo krenuli, ne kazuje ni Konstantinov ni Metodijev životopisac, no bit će u Rim, koji je mogao da riješi i raspru sa »trojezičnicima«.
Iz Moravske su prešli u slovensku Panoniju (zapadnu Ugarsku), gdje je tada vladao knez Kocelj (861—874). On ih je lijepo dočekao u svome gradu na Blatnom jezeru. Zadržao ih je dulje vrijeme kao svoje goste, pa je i sam zavolio slavenske knjige, naučio njihovo pismo i braći dao pedeset učenika. On je, kako ćemo još čuti, ostao do svoje smrti najveći zaštitnik djela Konstantinova i Metodijeva.
Od Kocelja su sv. braća krenula u Mletke, najznatniju zapadnu bizantsku trgovačku luku, i tu su se neko vrijeme zadržali. Mleci su tada u vjerskom pogledu potpadali pod akvilejskoga patrijarha. Konstantin i Metodije nijesu mogli ostati nezapaženi, te i mletački »trojezičnici« navale na Konstantina »kao gavrani na sokola« (ŽK. gl. XVI.). No Konstantin ih je sve u dugoj raspri (za koju neki misle da ju je pisac ŽK ovamo mjesto u Rim metnuo) pobio Sv. Pismom spomenuvši pri tom nekoliko naroda, koji imaju liturgiju u svom narodnom jeziku (ŽK. gl. XVI.).
Dok su Konstantin i Metodije boravili u Mlecima, dogodio se opet u Carigradu prevrat: vrhovni konjušar, ćesar Vasilije, koji je 29. travnja 866 ubio careva ujaka Bardu po odobrenju carevu, ubije 23. rujna 867 samoga cara Mihaila i sam se proglasi za cara kao Vasilije I. (867— 886); patrijarh Fotije, koji je ljeti 867 izazvao raskol između istočne i zapadne crkve, bi skinut, a Ignatije uspostavljen. Zbog takvih prilika u Carigradu mogli su Konstantin i Metodije okrenuti u Rim, ako im je Carigrad isprva i bio cilj. Životopisac veli, da je sam papa Nikola pozvao braću k sebi u Rim, dok su još boravili u Mlecima. No papa Nikola umre 13. studenoga 867 i 14. prosinca iste godine bude izabran Hadrijan II. (867—872), koji je odmah (g. 867) utvrdio dobre odnose i s patrijarhom Ignatijem i s carem Vasilijem. Nije zato čudo, što je sam papa Hadrijan negdje na početku g. 868 svečano dočekao naše Grke, kad je čuo, da sa sobom nose kosti sv. Klimenta. On je slavenske knjige odobrio i posvetio dopustivši, da se slavenska služba Božja odsluži i u samoj crkvi sv. Petra. Dvojici je pak biskupa (Formozu i Gauderiku) naredio, da moravske učenike zarede za svećenike (ŽK. gl. XVII.).
No braća se cijele godine 868 nijesu mogla ipak vratiti u Moravsku. Konstantin obolje i stupi u grčki manastir u Rimu uzevši grčko ime Kyrillos (Ćiril). Bolesni Konstantin osjećajući, da će umrijeti ne svršivši svoga djela, molio je brata, da ga on nastavi. Vrijedno je čuti njegove riječi: »Eto, brate, mi smo obojica bili upregnuti u isti jaram, režući istu brazdu. Ja padam na lijesi (slogu) svršivši svoj dan, a tebi je mnogo omiljela Gora (t. j. manastir na gori Olimpu). Nemoj zbog Gore ostavljati svoga učenja. Jer čime bi se prije mogao spasti?« (ŽM. gl. VII.). Umro je 14. veljače 869 u vijeku od 42 godine. Najsvečanije je sahranjen u bazilici sv. Klimenta. U Rimu su ga počeli rano poštovati kao sveca. Danas crkva sv. Klimenta ima dva dijela: pod zemljom je stara crkva, a gornja je iz 12. stoljeća. U podzemnoj se crkvi pokazuje i danas Ćirilov grob, ali kovčega s kostima nema; valjada je negdje zametnut, kad su se godine 1798 francuski vojnici nastanili u crkvi sv. Klimenta. Nad grobom ima jedna stara freska, koja prikazuje Kristov sud Ćirilu. U gornjoj su crkvi, u jednoj kapelici, freske iz života Ćirilova i Metodijeva, učinjene 1886 na poticaj i o trošku biskupa Strossmayera.
Prema naprijed rečenome izlazi, da je Konstantin-Ćiril do svoje smrti (14. II. 869) proboravio zajedno s bratom Metodijem u Rimu godinu dana, a možda i nešto više. Kako je M. još i poslije smrti bratove ostao koji mjesec u Rimu, može se pitati, šta su braća radila sve vrijeme ondje. Moglo bi se dopustiti, da se već u to doba pomišljalo i na slavenske knjige po zapadnom obredu. Možda se već tada počeo izrađivati staroslovjenski prijevod gregorijanskog misala, od koga se dio sačuvao u češkoj redakciji u t. zv. Kijevskim listićima, i koji se zacijelo za drugoga Metodijeva djelovanja u Moravskoj ondje upotrebljavao.
Dok je M. boravio poslije bratove smrti u Rimu, došlo je poslanstvo od panonskoga kneza Kocelja papi moleći od njega, da mu pošalje Metodija. Papa je učinio po kneževoj želji i poslao (g. 869) Metodija kao učitelja ne samo njemu nego i »svima slavenskim stranama« s poslanicom, u kojoj je odobrio slavensku službu Božju odredivši, da se epistola i evanđelje čita najprije latinski i potom slavenski. Poslanica je papina upravljena Rastislavu, Svetopuku i Kocelju, ali nije sačuvana u latinskom originalu, nego samo u staroslovjenskom prijevodu (u VIII. gl. ŽM). Iako neki zato misle, da je staroslovjenski tekst interpolacija prema potonjoj poslanici pape Ivana VIII. iz g. 880, jezgra njezina može biti istinita. (Tako misli i Havránek protiv Hauptmanna).
Kad je M. došao Kocelju, šalje ga ovaj opet papi, da bi ga posvetio za biskupa. Papa zaista g. 870 posvećuje Metodija za panonskoga biskupa i postavlja ga na stolicu sv. Andronika obnovivši time staru srijemsku dijecezu, koja je s propašću grada Sirmiuma za provale Avara g. 582 propala. Sve je to, t. j. odobrio slavensku službu i Metodija posvetio za panonskoga biskupa, učinio papa Hadrijan, kako neki historici hoće, zato, što je htio, da Panoniju izluči iz jurisdikcije salzburškoga nadbiskupa i da zapadni Ilirik privuče u rimsku političku i crkvenu sferu. Jedno se vrijeme činilo, da će u tu sferu ući i Bugarska, gdje se car Boris, kojega je g. 864 krstio grčki patrijarh, g. 866 obratio k Nikoli I. radi rimskih svećenika, ali se opet već g. 870 okrenuo Carigradu.
M. vrativši se sada kao biskup Kocelju nije imao mnogo sreće. Protiv izlučivanja Panonije iz salzburške nadbiskupije digli su se njemački svećenici. Oni su ovećim latinskim spisom (De conversione Bagoariorum et Carantanorum libellus), pisanim valjada g. 871, dokazivati, da je Panonija svagda potpadala pod salzburšku nadbiskupiju i da su njezini misionari, osobito staranjem nadbiskupa Liutprama (836—859) i Adalvina (859—873), stekli najviše zasluga za pokrštenje jugoistočnih alpskih zemalja i Panonije. No ni u Moravskoj nijesu za Metodija bile povoljne prilike. Tamo je njegov zaštitnik Rastislav izdajom svoga sinovca Svetopuka g. 870 izgubio prijestolje, dospio u ropstvo i uskoro jadno umro. Njegov nasljednik Svetopuk (871—894) nije mnogo mario za Metodija. Tako se dogodilo, da su Metodija odmah, kako je došao u Moravsku, njemački biskupi (salzburški nadbiskup Adalvin, frizinški biskup Anno i passauski biskup Hermanrih) uhvatili, iz Moravske odvukli, bezobzirno sudili, mučili i bacili u tamnicu, u kojoj je ostao dvije i po godine. Papa Hadrijan († 872) nije uopće doznao za Metodijeve nevolje. M. bude na slobodu pušten tek u sredini g. 873 na nalog novoga pape Ivana VIII. Papa je taj sukob s njemačkolatinskim svećenstvom, zbog koga je izaslao jakinskoga biskupa Pavla, htio kompromisom riješiti: odredio je, da se M. vrati u svoju dijecezu, ali mu je u pismu, koje mu je poslao po spomenutom jakinskom biskupu, zabranio slavenski misiti.
M. se doista vraća u Moravsku, a ne u Panoniju svome dotadašnjem zaštitniku Kocelju, kojemu su Nijemci zaprijetili, ako ga primi. Kocelj se poslije g. 873 ne spominje više, pa će biti umro g. 874, možda i nasilnom smrću. Moravci su radosno dočekali Metodija, pa su protjerali njemačke svećenike, koji su se za Metodijeva tamnovanja raširili. M. nije poslušao pape, nego je kao i dotad ostao pri slavenskoj službi Božjoj, ne mogući sam rušiti, što je s Konstantinom sagradio. Imao je mnogo uspjeha, ali mira u svome radu nije imao ni sada. Protiv njega se opet dižu neprijatelji javni i tajni. Optuživali su ga osobito oni, koji su, kako ŽM. veli, bolovali od »hiopatorske herezije«, t. j. oni, koji su se držali odluke sinoda u Wormsu g. 868 učeći, da »Duh izlazi od Oca i Sina« (Filioque). I sam ga je Svetopuk tužio papi, tako da je papa g. 879 poslao jedno pismo Svetopuku i jedno Metodiju; Svetopuku preporučuje, neka se vjerno drži rimskoga učenja, a Metodija oštro kori, što misi u slavenskom jeziku, a ne u latinskom ili grčkom, i poziva ga, da odmah dođe preda nj.
M. odlazi u Rim. Pred papom se potpuno opravdao i dokazao svoju pravovjernost, te je papa potom g. 880 izdao znamenitu bulu Svetopuku Industriae tuae, u kojoj izjavljuje, da je M. u svemu pravovjeran, i dopušta, da se služba Božja vrši i na slavenskom jeziku, samo treba da se evanđelje pročita najprije latinski, a onda slavenski. Tom je bulom izvan svake sumnje slavenski jezik priznat kao liturgijski u potpunom opsegu, jer ako tko sumnja u autentičnost Hadrijanove poslanice slavenskim knezovima iz g. 869, koja je sačuvana samo u staroslovjenskom prijevodu, o autentičnosti Ivanove bule iz g. 880, koja nam je sačuvana u originalnom latinskom tekstu, ne može biti sumnje.
M. je pred papom g. 880 ostao pobjednik, ali pobjeda njegova djela u Moravskoj nije bila za dugo osigurana. Svetopuk mu nije bio prijatelj; on je volio slušati latinsku nego slavensku službu. Osim toga je papa Svetopukova ljubimca Nijemca Wichinga postavio za biskupa u Nitri, a on ne samo što se nije htio pokoravati svome nadbiskupu Metodiju, nego je protiv njega intrigirao služeći se pri tom i falsificiranim papinim pismom.
G. 881 ili 882 putuje M. s nekoliko svojih učenika u Carigrad, prema gl. XIII. ŽM. na poziv cara Vasilija I. (867—886). U Carigradu je bio patrijarh Fotije, kojega je tada i papa Ivan priznavao. I patrijarh Fotije i car Vasilije primili su lijepo Metodija odobrivši njegov dotadašnji misionarski rad. Oni su, štaviše, zadržali od njegovih učenika jednoga svećenika i jednoga đakona sa slavenskim knjigama, pa su tako slavenskoj liturgiji i književnom radu otvorili put i među Slavene u bizantskom carstvu.
Vrativši se iz Carigrada, M. prione k poslu oko prevođenja Sv. Pisma. Uzeo je dva popa brzopisca i s njihovom je pomoći za osam mjeseci (od ožujka do 26. listopada 883), kako kazuje njegov »Život« (u gl. XV.), preveo sve knjige osim Makabejskih, jer je prije s bratom Konstantinom preveo samo psaltir, evanđelje s apostolom i izabranim crkvenim službama. Odavna je izrečena sumnja, da bi Metodije tolik prevodilački posao mogao svršiti za osam mjeseci; najviše se dopuštalo, da je preveo samo izabrana čitanja, potrebna za liturgijske svrhe, t. zv. parimejnik. Ipak vijest »Života« može biti istinita, iako nam se do danas u staroslovjenskom tekstu sačuvao samo dio Staroga Zavjeta; no u tome tekstu imamo i takve dijelove (na pr. knjigu o Ruti), koji nijesu ulazili u parimejnik. Potpun staroslovjenski tekst možda je bio zgotovljen samo u jednom eksemplaru, koji je lako mogao propasti s rasulom moravske crkve, koje je uskoro došlo, kako je Metodije svršio cio posao. Zato već Ivan, eksarh bugarski, koji je djelovao za cara Simeona (893—927), ne imajući potpunoga prijevoda veli, da je čuo, da je M. preveo svih 60 starozavjetnih knjiga. Za istinitost vijesti »Života« može se i to dopustiti, da M. za rečeno vrijeme od osam mjeseci nije morao svih dijelova Staroga Zavjeta iznova prevoditi; mogao je imati i nekih prijevoda, što su poslije smrti Konstantinove († 869) pod njegovim rukovodstvom bili načinjeni, i što ih je trebalo da samo pregleda i složi zajedno s ostalim novoprevedenim dijelovima.
U istoj glavi ŽM. čitamo, da je M. osim biblijskih i liturgijskih tekstova preveo i dva neliturgijska teksta, i to nomokanon i otačke knjige (otьčьskyję kэnigy). Nomokanon (ili Krmčaja knjiga) zove se u istočnoj crkvi zbornik crkvenoga prava. Misli se, da je M. preveo nomokanon patrijarha Ivana Sholastika (iz 6. st.) i da se Metodijev prijevod čuva u jednom mlađem rukopisu 13. stoljeća, koji je poznat pod imenom »Ustjužskaja Kormčaja« (v. H. F. Schmid, Die Nomokanonübersetzung des Methodius, Berlin 1922). Drugi prijevod, »otačke knjige«, bit će jedan grčki paterik, t. j. životi svetih otaca. Prema istraživanjima nizozemskoga slavista N. van Wijka mogao bi to biti paterik, poznat pod imenom »Ἀνδρῶν ἁγίων βίβλος« (v. Stj. Ivšić, Nekoliko napomena uz starohrv. tekst »Žića sv. otaca«, »Starine« 40, 1939, 226 i d.).
Prije glave o Metodijevim posljednjim danima ima u Ž. vijest o Metodijevu susretu s nekim ugarskim kraljem, koji je Metodija lijepo primio i obdario. Na tu su se vijest mnogi spoticali. No jedan novonađen izvor (t. zv. Admontski anali), poznat od 1921, koji govori o dvije bitke između Nijemaca i Madžara g. 881, objasnio nam je mogućnost takoga susreta i potvrdio istinitost same vijesti.
Kad je M. osjetio, da mu se primiče kraj, sazvao je svoje učenike i jednoga od njih, po imenu Gorazda, rodom Moravca, koji je znao slavensku i latinsku liturgiju, odredi za svojega nasljednika. Na Cvjetnicu (4. travnja) g. 885, iako već posve slab, pošao je u crkvu, blagoslovio svoga, grčkoga cara, kneza i ostale, i za tri dana potom, 6. travnja umro. Opijelo mu je otpjevano u latinskom, grčkom i staroslovjenskom jeziku (ovakav je red prema XVII. gl. ŽM.), a tijelo mu je sahranjeno u njegovoj stolnoj crkvi, negdje u Moravskoj. Na žalost, ŽM. ne kazuje, u kojem je gradu bila ta njegova stolna crkva, a potomstvo mu je zaboravilo i grob. G. 1932 u Moravskoj »otkriveni« njegov nadgrobni spomenik s glagoljskim natpisom — prost je falsifikat.
Smrt je Metodijeva bio težak udarac za njegovo djelo u Moravskoj. Papa Ivan VIII., koji je dopustio slavensku liturgiju, odavno je već bio mrtav († 15. XII. 882), a papa Stjepan V. (885—891), koji je međutim (poslije Marina i Hadrijana III.) došao na papinski prijesto u rujnu 885, dakle poslije smrti Metodijeve, imenuje Metodiju za nasljednika ne Gorazda, nego njegova najljućeg protivnika Wichinga. Iste godine zabrani i slavensku liturgiju okrivljujući samoga Metodija, da je pogazio tobožnje obećanje dano papi Ivanu VIII., da ne će slavenski misiti.
Sam Svetopuk, koji nije mnogo mario za slavensku službu ni za živa Metodija, istjera iz zemlje metodijevce, među kojima su uz Gorazda bili najugledniji Kliment i Naum. Oni, ne hoteći se odreći svoga učitelja, morali su (po svjedočanstvu »Života« Naumova i Klimentova) pretrpjeti teška poniženja i velike muke. Neki su bili prodani u ropstvo, no većina ih se napokon sklonila na Balkan, gdje su, osobito u Bugarskoj pod zaštitom cara Borisa i Simeona (893—927), nastavili Ćirilovo i Metodijevo djelo. Neki su došli i u Hrvatsku, gdje se, iako na malom prostoru, slavenska služba s Konstantinovim glagoljskim pismom do danas očuvala. U Bugarskoj su se ubrzo razvila dva znatna književna središta: jedno u Preslavu u istočnoj Bugarskoj, a jedno na Ohridskom jezeru u Makedoniji. U Preslavu je teška glagoljica zamijenjena lijepim majuskulnim grčkim pismom, popunjenim prema glagoljici za slavenske glasove (t. zv. ćirilicom). U Makedoniji je s velikim uspjehom djelovao Kliment, koji je oko g. 900 postao ondje i biskup († 916).
Slavenska služba nije ipak sasvim nestala ni u Moravskoj, a ni u Češkoj, kamo je zacijelo došla još za života Metodijeva. Da je slavenska služba živjela gdješto po Češkoj i poslije smrti Metodijeve, svjedoči nam i glagoljska legenda o sv. Većeslavu († 929), u kojoj se izrijekom spominje, da je sv. Većeslava njegova baka sv. Ljudmila, žena češkoga kneza Borivoja, dala učiti slavenske knjige. Neke vijesti kazuju, da je Metodije krstio i samoga kneza Borivoja i njegovu ženu Ljudmilu. No mi znamo, da se već 845 krstilo u Regensburgu 14 čeških knezova, pa je i Borivoj mogao biti i bez Metodija kršten. Ne bismo razumjeli, zašto toga krštenja ne spominje MŽ, koji inače nije propustio spomenuti (u gl. XI.), kako je Metodije nekoga poganskoga kneza na Visli pozvao, da se sam krsti, da ne bude na silu kršten.
Slavenska služba Božja čula se u Češkoj još u 11. st. u Sazavskom kloštru (na jugoistoku od Praga) do 1097, kad su slavenski svećenici i otud istjerani. Za kratko ju je vrijeme iznova uveo Karlo IV. pozvavši u Prag u t. zv. Emauski kloštar (posvećen 1372) hrvatske glagoljaše benediktince. Crkvenoslovjenski jezik, koji je zamro u nekadašnjoj Panoniji, pa u Moravskoj i Češkoj, ubrzo se raširio na golemom području, kad su se pod kraj 10. st. Rusi pokrstili i u svoju crkvu uveli slavensku liturgiju, i kad je poslije ušao i u rumunjsku pravoslavnu crkvu.
Značenje je sv. braće Ćirila i Metodija golemo. Oni su prvi jedan barbarski slavenski dijalekat učinili književnim jezikom, i to tako vješto, da je taj jezik kod većega dijela Slavena postao ne samo crkveni jezik, nego je preuzeo uopće službu, koju je drugdje imao latinski jezik. Time su udarili temelje slavenske kulture. Njihovim prijevodom Sv. Pisma g. 863, koji se počinjao riječima: »Iskoni bě slovo...« rodila se slavenska knjiga. Bez njega ne bi bilo prve češke legende o sv. Većeslavu, a i kod nas bi se književna radnja razvila kasnije i slabije, da nije i k nama došla Ćirilova knjiga. To nam dokazuju i najnovija istraživanja (v. Fancev, Vatikanski hrv. molitvenik... Zagreb, 1934), kojima je utvrđen njezin utjecaj i na našu najstariju latiničku književnost. Da je slavenski jezik preko crkve djelovao i inače, razumije se samo sobom. Kršćanstvo sa slavenskim jezikom pomoglo je brzo slaviziranje neslavenskih Bugara (Rambaud); ono je mnogo stoljeća i same balkanske Slavene čuvalo od greciziranja i romaniziranja. Nije zato čudo, što Slaveni sv. solunsku braću poštuju kao svoje apostole. Njihovoj su se uspomeni i Hrvati 1863 poklonili knjigom »Tisućnica slovjenskih apostolah« (s prilozima I. Kukuljevića, Fr. Račkoga, V. Jagića i M. Mesića).
LIT.: O životu i djelu braće Ćirila i Metodija ima već golema literatura na slavenskim i drugim jezicima. Na hrvatskom jeziku imamo opsežnu monografiju Fr. Račkoga, Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda, slovjenskih apoštolov, Zagreb I, 1857, str. XI+77, II. 1859, sh. 79—120, i knjigu Svetozara Ritiga, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na Hrvatsku, I. sv. od 863— 1248, Zagreb 1910. — Ćirilometodijevskim pitanjem, koje stoji u središtu slavističkih nauka, bavio se i naš Vatroslav Jagić više nego ikojim drugim, pa je rezultate svojih istraživanja od pola stoljeća iznio u svojoj velikoj monografiji Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache: Neue berichtigte und erweiterte Ausgabe, Berlin 1913, str. XII + 540. To je i danas temeljno djelo. Svoje rezultate iznio je Jagić i u popularnoj raspravi Konstantin (Ćiril) i Metodije (Brastvo XVI. 1921) i Izagnanici iz Moravske posle smrti Metodijeve (Brastvo XVII, 1922). Opsežniji dobar popularan prikaz napisao je i P. Popović pod natpisom Ćirilo i Metodije (Godišnjica Nikole Čupića XLV, 1936, 86—120). Informativan je i članak I. Guberine, Konstantin-Ćiril i izvori glagolice (Hrvatska Smotra VII, 1939), u kojem se odbijaju izvođenja J. Hamma u člancima Postanak glagolskoga pisma (Nastavni Vjesnik 46, 1937/38) i Glagoljica i sv. Braća (Hrvatska Smotra VII, 1939). Život i rad sv. braće prikazao je prema najnovijim rezultatima za širi krug čitalaca u dvije knjige Fr. Grivec, Žitja Konstantina in Metodija (Celje 1936) i Slovenski knez Kocelj (Ljubljana 1938). Od najnovijih studija o životu i radu sv. braće najznatnije je djelo Fr. Dvornika, Les légendes de Constantin et de Méthode vues de Byzance, Byzantinoslavica, Supplementa I., Prag 1933, str. X+443. Tu je stručnjak bizantolog dao bizantološki komentar spomenutim slavenskim legendama. Po Dvorníkovu su mišljenju obje legende dragocjeni historijski dokumenti poučni i za bizantologa, jer su ih pisali pisci, koji su dobro poznavali prilike u drugoj polovici 9. st. Studiji je dodan francuski prijevod obadviju legendi (prema Miklošićevu i Pastrnekovu izdanju) i obilat bibliografski indeks. Studiju Dvorníkovu u štočemu ispravljaju i upotpunjavaju povoljne ocjene M. Weingarta (u časopisu Byzantinoslavica V, 1933—1934) i B. Havráneka (u Časopisu Matice Moravske, roč. 58, 1934). Malo povoljan sud o Dvorníkovoj studiji izrekao je Alex. Brückner (Zeitschrift für slav. Philologie X, 1933 i Kwartalnik Historyczny 1933). On je i u ocjeni Dvorníkove knjige ostao pri svome, drukčijem shvaćanju slavenskih legendi, što ga je iznio već prije u knjizi Die Wahrheit über die Slavenapostel (Tübingen 1913) i u članku Cyrill und Method (u Archivu für slav. Philologie XLII, 1929). Brückner priznaje, da su obje slavenske legende, koje su ponajviše jedini izvor u ćirilometodijevskom pitanju, neobično vrijedne (»von unschätzbarem Werte«), ali misli, da su pisane vrlo tendenciozno: u njima se štošta pretjeruje i prekraja na korist njihovih junaka. Za Brücknerom je u nekim izvođenjima pošao i Lj. Hauptmann u studiji Uloga Velikomoravske države u slavensko-njemačkoj borbi za Podunavlje (u Radu 243, 1932). — Neka pitanja u svezi s djelovanjem sv. braće u Moravskoj raspravljaju se i u knjizi Ríša Vel’komoravská. Sborník vedeckých prác (Prag 1933), što je izdana o tisuću i stotoj godišnjici od osnutka prve kršćanske svetinje u Slovačkoj. — Kratak prikaz o životu i radu sv. braće daju i pisci gramatike staroslovjenskoga jezika: Leskien, Vondrák, Kuljbakin, Diels, van Wijk, Weingart i dr. — Od ostale nepregledne literature spomenut ću još samo najznatnija djela, i to: Fr. Pastrnek, Dějiny slovanských apostolů Cyrilla a Methoda (Prag 1902). Tu su uz kritički prikaz o životu i radu braće Ćirila i Metodija odštampane potpune obje slavenske (zvane i »panonske«) legende (o Ćirilu i Metodiju) u dotjeranom staroslovjenskom tekstu s latinskim prijevodom, a zatim t. zv. rimska latinska legenda, tri svjedočanstva bibliotekara Anastazija o sv. Ćirilu, jedanaest papinskih pisama (od Ivana VIII. g. 872 do Stjepana V. g. 885) i napokon spis »De conversione Bagoariorum et Carantanorum« (871). — P. Lavrov Kyrylo ta Metodij v davńoslovjanskomu pysmenstvi, Kyjev 1928. U tojopsežnoj monografiji, izdanoj od Ukrajinske akademije (zbornik histor.-filol. odjela br. 78), dotakao se kritički Lavrov različnih pitanja, a u knjizi Materialy po istoriji vozniknovenija drevnejšej slavjanskoj piśmennosti, izdanoj 1930 od Akademije nauka SSSR, poslije uvoda na 50 strana skupio je na 200 strana 17 slavenskih izvora (na prvom su mjestu ŽK. i ŽM,), što stoje u svezi s ćirilometodijevskim pitanjem. — Obilatu bibliografiju sadržavaju spisi: 1. G. A. Il’jinskij, Opyt sistematičeskoj Kirillo-Metodjevskoj bibliografiji, Sofija, Bălgar. akademija, 1934; 2. Popruženko i St. Romanski, Kirilometodievska bibliografija za 1934—1940 god., Sofija, Bagar. akademija, 1942.S. I.