ĆIRIL, 1. Aleksandrijski, † 27. VI. 444, naslijedio je kao aleksandrijski patrijarha svoga ujaka Teofila g. 412. On je najistaknutiji borac starih kršć. vremena za ortodoksiju protiv nauke Nestorija, carigradskoga patrijarhe (381—451). Nestorije je, naime, učio, da se od Bl. Dj. Marije rodio čovjek Krist, koji se u svom začetku združio s drugom božanskom osobom, Riječi, tako da je dosljedno čovjek, združen s drugom božanskom osobom, trpio, umro i uskrsnuo. Ć. je držao, da se iz ove Nestorijeve nauke dosljedno izvodi, da su u Kristu dvije osobe: božanska i čovječanska. Dosljedno smatrao je, da je ovom Nestorijevom naukom ugrožena temeljna kršć. istina, prema kojoj je u Kristu jedna, i to božanska osoba, koja je uzela na sebe čovječju narav i u njoj provela djelo otkupljenja. Toga, naime, otkupljenja čovječja narav kao takva, t. j. zbog svoje ograničenosti, nije mogla provesti, budući da je Bogu trebalo dati neizmjernu zadovoljštinu, jer je i grijeh (istočni i osobni), kao uvreda neizmjernoga veličanstva, u sebi neizmjerno zlo.

Ćiril Aleksandrijski napisao je mnogo djela, i to dogmatskih, apologetskih, eksegetskih, homilija i pisama. Među dogmatsko-polemičkim djelima napose se ističu: Thesaurus de sancta et consubstantiali Trinitate (35 teza) i De sancta et consubstantiali Trinitate (7 dijaloga). U ovim djelima dokazuje protiv arijevaca božanstvo Kristovo. U trim djelima pod naslovom De recta fide dokazuje, da je u Kristu samo jedna, i to božanska osoba, pa da se stoga Bl. Dj. Marija, koja je Kristu Bogu dala ljudsku narav, s pravom zove Bogorodica. Kraj toga je napisao Dvanaest anatematizama protiv Nestorija, tri apologije ovih anatematizama, pet knjiga protiv Nestorijevih blasfemija, te Apologeticus ad imperatorem Theodosium II., t. j. apologiju, u kojoj brani svoj postupak u efeškom saboru g. 431 protiv Nestorija i njegovih pristaša, zatim Scholia de incarnatione (o utjelovljenju Riječi Božje, sačuvano u lat. i armenskom prijevodu) i Quod unus sit Christus (da je u Kristu samo jedna osoba, i to božanska). Važnije apologetsko djelo jest Adversus libros athei Juliani, protiv cara Julijana Apostate, koji je izdao spis Protiv Galilejca. Od eksegetskih djela ističe se komentar, što ga je napisao o evanđelju sv. Ivana.

No dok je Ćiril branio ortodoksnu nauku o Kristu, služio se terminologijom, koju su njegovi protivnici smatrali ispovijedanjem monofizitizma Apolinara, biskupa laodicejskoga, te ga dosljedno objeđivali, da uči jednu jedinu narav u Kristu, koja da je nastala time, što su se obje naravi tako pomiješale, da u Kristu nije bilo ni čiste božanske ni čiste čovječje naravi. Ć je, naime, izraz φύσις koji označuje narav, i izraz ἳποστασις koji označuje osobu, uzimao kao sinonime. Tvrdio je, naime, da je u Kristu jedna a mislio je time protiv Nestorija reći, da je u Kristu jedna osoba, a ne dvije, odnosno, jedno djelovanje, a ne djelovanja dvojice ili dviju osoba. Tako je došlo do toga, da je Ć., ustajući protiv Nestorija, morao braniti i svoju ortodoksiju.

Nestorije je morao u progonstvo, a Ć. je nakon duge borbe proveo uniju s Ivanom, patrijarhom, i njegovim pristašama, i to na osnovi vjerske formule, u kojoj Ć. ne samo stvarno — što se samo sobom razumijeva — nego i terminološki priznaje, da su u jednome istomu Kristu, t. j. u jednoj istoj njegovoj božanskoj osobi, ujedinjene dvije naravi, božanska i čovječanska.

O Ć. postoji golema literatura. Strane enciklopedije, historičko-patristička i dogmatska djela registriraju i priprihvaćaju rezultate, što ih je o Ćirilu iznio Marić u raspravi: »Celebris Cyrilli Alexandrini formula christologica de una activitate Christi in interpretatione Maximi Confessoris et recentiorum theologorum« (Zagreb 1926). On je tu pokazao, da je Ć. Aleksandrijski, iako upotrebljava termine, iz kojih se može zaključiti samo na jedno djelovanje (Komentar Ivanovu evanđelju, 6, 54), ipak zapravo htio protiv Nestorija istaknuti, da je u Kristu samo jedna osoba, koja je jedan isti subjekat svega njegova čovječjeg i božanskog djelovanja, a ne dva subjekta, odnosno dvije osobe. U istoj publikaciji dokazuje Marić, da su ovaj, t. zv. terminološki ili nominalni — dakle nipošto stvarni — monofizitizam, što ga je naučavao Ć. Aleksandrijski, kasnije u istom smislu branili glasoviti carigradski arhimandrit Eutih (g. 448 na jednoj carigradskoj sinodi), severijevci i teodozijevci (u 6. st.) te monofiziti, odnosno monoteleti (u 7. st.), t. j. patrijarhe carigradski: Sergije, Piro, Petar i Pavao, Ciro, patrijarha aleksandrijski, Makarije, patrijarha antiohijski, i drugi. Svi su ovi, budući da su govorili o jednoj volji i jednom djelovanju u Kristu, bili osuđeni na općem crkvenom carigradskom saboru g. 680. S njima je osuđen i papa Honorije I. s razloga, što se monofitizmu i monoteletizmu Sergija i drugova nije dosta opro. Svojom analizom monofizitskog i monoteletskog spora postavio je Marić nove temelje za apologiju pape Honorija I., kojega okrivljuju, da je, ne oprijevši se dovoljno monofizitizmu i monoteletizmu Sergija i drugova, kao vrhovni učitelj crkve pao u bludnju. Imade pak protivnika kat. Crkve, koji krivo tvrde, da je Honorije papa direktno, t. j. u objektivnom smislu naučavao krivu nauku o Kristovu htijenju ili volji i djelovanju. Na osnovi, naime, ovih historičkodogmatskih vidika cijela rasprava o stvarnom dogmatskom stajalištu pape Honorija — koja se stoljećima pokretala, a koja je bila i predmetom žestoke polemike u vatikanskom saboru (1869—70), na kojemu je proglašena dogma o nepogrešivosti rimskoga pape u stvarima vjere i morala, — ostaje a priori izvan svake diskusije, jer, prema izvodima Marićevim, pitanje pape Honorija u njegovom držanju prema spomenutima monofizitima i monoteletima nije uopće pitanje vjere, nego samo pitanje terminologije.

LIT.: Migne, Patrologia graeca, 68—77 Pariz 1859; Rehrmann, Die Christologie des hl. Cyrillus von Alexandrien, Hildesheim 1902; Bardenhewer, Geschichte der altkirchlichen Literatur, sv. 4. Freiburg i. Br. 1924; Buchberger, Lexikon für Theologie und Kirche, sv. 3. Freiburg i. Br. 1931.St. B.

2. Jerusalemski, * 315, † 386, biskup, crkveni učitelj. Kao biskup jeruzalemski podnio je zbog svoga pravovjerja i obrane prava jeruzalemske biskupije ponovna progonstva sa strane arijevaca. Napisao je Kateheze (24), koje je održao u crkvi Sv. Groba. U njima obrađuje nauku o krstu i pokori te tumači krsni simbol jeruzalemske crkve. Osobito su vrijedne kateheze (pet posljednjih) o dubljem smislu sakramenata (mistagogičke). Radi jasnoće i pravovjernosti one su klasičan dokumenat nauke grčke Crkve, osobito o Euharistiji. Osim toga sačuvano je Pismo caru Konstantinu o pojavi sjajnoga križa u Jeruzalemu, Homilija o uzetom mladiću i 4 manja ulomka homilija.

LIT.: Steidle, Patrologia, Freiburg 1937; O. Bardenhewer, Gesch. d. altkirch. Literatur, III., 1923.N. K.