ĆILIM (vjerojatno od riječi cilicia, vuna kilikijske koze, od koje su u starome vijeku bila načinjena gruba tkiva za ogrtače, zavjese, pokrivače i sl. Odatle možda veza s kasnijom turskom riječi kilim i našom riječi ćilim).

Ć. se naziva svaki tekstilni proizvod, koji služi za zavjese, pokrivače podova, zidova i pokućstva, a izveden je tehnikom klječanja (iveranja, namitanja, njem. Wirkerei, Kilimweberei, Schlitz- ili Schichtenweberei, franc. point de tapisserie, gobelinska tehnika). Ta je tekstilna tehnika već od pretpovijesti uz tehniku lanenog platna prvi početak tekstilne proizvodnje kod sviju naroda u onim geografskim zonama, kojih klimatske prilike traže od čovjeka, da se zaštiti od neugodnih utjecaja vlage, zime ili vrućine u bilo kojem obliku kuće ili šatora, i gdje je čovjek imao sirovine za tekstilne proizvode. Posebno su mjesto imale u namirenju tih konkretnih potreba udobnosti nomadske kulture, kojima su i sag (v.) kao i ć. gotovo jedino pokućstvo, i one kulture, u kojima je razvijen običaj »niskog stanovanja«, t. j. običaj odmaranja i uzimanja obroka na golom podu, a napokon i one, koje su vezane (ne samo geografski, nego i proizvodno) sa životinjskim i biljnim vrstama, koje su glavni dobavljači sirovina za te i slične tekstilne proizvode. Područje ć-a proteže se geografskim pojasima umjerene klime, tropi ga ne poznaju, jer ondje čovjeku nije potreban, daleki sjever namiruje te potrebe krznom i kožama. Svuda, gdje se javlja, ć. se izrađuje od istoga tvoriva: kod nomada od vune, kod sjedilačkih, zemljoradničkih naroda od vune, lana, konoplje i pamuka. Ovi, gotovo prirodni uvjeti, polazna su točka pri proučavanju razvitka ćilimarstva uopće, no jedna od naročito važnih činjenica je ta, da se ć. javlja, razvija i da je usko povezan sa seljačkom ili nomadskom kućnom radinosti. Moglo bi se gotovo reći, da je ć. kao proizvodna karakteristika ili upotrebna vrijednost upravo izraz kućne radinosti, kojoj su ekonomski-socijalne karakteristike u prvome redu nepoznavanje tržišta i proizvodnja za vlastite potrebe, te ručni posao s primitivnim oruđem, u ovom slučaju jednostavnim tkalačkim stanom. Razvoj je ćilimarstva pokazao, da je kućna radinost svojim proizvodima mogla namiriti tek ograničeno tržište, no kad je veleobrt 19. st. u svom mehanizovanom velikom pogonu i na tom području htio iskoristiti rad ljudskih ruku, umjetnički je i materijalni kvalitet ć-a osjetljivo spao.

O postanku ć-a vremenski i prostorno postoje danas samo hipoteze. Čini se, da ima najviše razloga vjerovati, da su nomadske kulture dale najjači poticaj njegovu razvitku, kao i to, da je on nastao ondje, gdje i danas još vrši svoju univerzalnu ulogu, a to je kod ratarskih i nomadskih naroda središnje Azije. Povijesni su pak i izvanevropski nalazi u Egiptu, koptičkim grobovima, kod južnoameričkog plemena Inka u Perú-u, te kod plemena na Borneu i u Novoj Zelandiji potvrdili pretpostavku, da su jednaki prirodni i ekonomsko-socijalni uslovi nalagali svuda proizvodnju tkiva, koja su u tehničkom i formalnom pogledu vrlo slična, a često i istovjetna s proizvodima, koje nazivamo ćilimom.

U koliko iz starog Egipta nisu sačuvani gotovi komadi, ostale su zidne slikarije, koje se ornamentalno poklapaju sa ć-om, a upućuju na to, da su nastale po izvornim primjercima. Drži se, da je sva tekstilna umjetnost staroga vijeka stajala u znaku klječanja, a kasna je antika (3.—1. st. pr. Kr.) razvila do nevjerojatnih mogućnosti tu tekstilnu tehniku, o čemu svjedoče nalazi vunenih klječanih tkanja iz grobova pontskih Grka južne Rusije već iz helenističkog doba. Iz kasnijih egipatskih koptičkih grobova sačuvana su tkiva, po svojoj tehnici posve istovjetna s klječanim ć-ima. Južno američke pretkolumbovske civilizacije Inka i Maja proizvodile su tkiva, koja su imala jednaku zadaću kao i čilim, i koja se u tehničkom i ornamentalnom pogledu začudno približuju istočnjačkom, a i našem ć-u. Zbog same prirode tvoriva nije ostalo suviše dokumenata iz tih davnih vremena, a primitivna tehnika klječanja, ostajući u svojim tradicionalnim oblicima, postavila je granice njegovim razvojnim mogućnostima, zbog čega je usporedno proučavanje vremenski različitih komada ostalo na prilično neodređenim rezultatima, a pomažu mu tek neki vanjski momenti, kao što je trošnost čitavog komada i pojedinih boja, te ornamentalne karakteristike.

Istražujući istočnjačke sagove i ć-e postavio je A. Riegl za istočno područje (Ein orientalischer Teppich aus dem Jahre 1202, Berlin 1895) kao povijesni datum postanka obojega osvajanja Parta, prvoga srednjo-azijskog naroda, koji je zavladao Perzijom i koji je sa sobom u osvojene zemlje donio taj tekstilni proizvod. Parti su svojom vladavinom stoljećima pripremali kulturno tlo za primanje i razvitak saga i ć-a, tako da je sasanidska dinastija početkom 3. st. pos. Kr. našla sag i ć. već rasprostranjen u narodu. Po Rieglu je prvotni nomadski grubi sag (vjerojatno čilim) bio prema tome prenesen na tlo izgrađene kasno-antikne kulture, da primi i preradi njene formalne zakone i utjecaje. S valovima unutarnjo-azijskih naroda, koji su neprestano zatim dopirali u zapadnu Aziju i kroz nekoliko daljnih stoljeća vršili znatan utjecaj na islamske države, prodirala je i rasprostranjenost sagova i čilima, koji su konačno bili preneseni u svom istočnom obliku i duboko u Evropu.

U Evropi je tehnika klječanja, poznata i rasprostranjena od pradavnih vremena u svom primitivnom obliku, već u srednjem vijeku službeno upotrijebljena u proizvodnji gobelina (v.), koji su namirivali raskošne potrebe crkve i dvorova, a na Istoku ona ostaje, u svom prvotnom stadiju, do danas tehnika, kojom se izrađuju ć-i nekih područja juž. Anatolije, zapadne Perzije i Kavkaza, dok je raskošne potrebe Istok namirivao svilenim tkanjima i uzlanim sagovima. U evropskim i istočnjačkim dvorskim manufakturama proizvodni je proces klječanih tkiva bio, doduše, kvantitativno veći nego kod primitivne kućne radinosti, no po svom kvalitetu on je ostao neizmijenjen. Potrebe širokih narodnih slojeva u svim područjima Evrope, gdje se izrađivao ć. (Norveška, Podunavske zemlje, čitav Balkan, ist. Evropa, neki dijelovi Italije i Španjolske), te u sjev. ist. Africi i u čitavom orijentalnom području ćilimarstva namirivane su primitivnom kućnom proizvodnjom jednostavnog ć-a (na istoku i sagova). Ta činjenica samo dokazuje, da su ekonomsko-socijalni uvjeti primarniji čimbenik u proizvodnji čilima, nego sekundarni vanjski utjecaji, koji dolaze na ustaljeni oblik proizvodnje, to više, što se na svim ćilimskim proizvodima te vrsti zbog jednake tehnike poklapaju uglavnom i ornamentalni tipovi (naročito u primitivnom stadiju ornamentike: jednostavne ili dvostrano zupčaste pruge ili drugi jednostavni geometrijski motivi), a tek ovi u pojedinostima i svojoj simbolici pokazuju posebne etničke oznake. To je točka, kod koje ima smisla govoriti o vanjskim utjecajima i o njihovu prožimanju u pojedinim kulturnim sferama.

Najjednostavnija tehnika tkanja je tehnika lanenog platna: na okomito napete niti osnove utkivaju se vodoravne niti poutke, koje sežu od jednog do drugog kraja širine tkiva prelazeći jednu nit osnove odozgo, drugu odozdo, a u drugom redu obratno. Čim se međutim na tkivu javlja ukras u boji, ove se niti poutke prekidaju i idu poprečno samo tako daleko, koliko to dopušta obojena ploha ornamenta (niti poutke nosioci su boje) te se zatim vraćaju natrag. Na granicama između dviju boja nastaje prorez u okomitom smjeru. Da tkivo bude čvrsto, nižu se niti poutke vrlo gusto, tako da su niti osnove posve prekrivene i da se odaju samo svojim reljefom, no na taj način ipak ostaju uzdužni prorezi između dviju niti osnove, a na granicama boja. Njih ornamentom izbjegavaju tako, da upotrebljavaju oblike, koji teku koso preko osnovnih niti, ili, ako ornamenat traži crtež uzduž osnovnih niti, taj se pravac uvijek prekida izmjeničnim dvostrukim zupcima ili sličnom kakvom šarom. U nekim su slučajevima ti prorezi naknadno rukom šiveni, a katkada je jedna zajednička nit osnove upotrebljena tako, da se niti poutke dviju susjednih boja naizmjenično obavijaju oko te osnovne niti. Ta tehnika, kojoj su različite plohe ornamenta na zajedničkim nitima osnove, ali prekidane u poutki, zapravo je tehnika klječanja ili gobelinska tehnika (v. sl. 1.) i ujedno tehnika običnih ć-a i prva ukrasna tekstilna tehnika uopće. Za nju je potreban jednostavan tkalački stan s vodoravno ili uspravno položenom osnovom, kakav se nalazi u svim područjima jednostavne ekonomske proizvodnje.

Svi su pravi ć-i glatki (bez runa), većinom s obje strane jednako izrađeni, no u slučajevima, kad su rađeni kombiniranim tehnikama klječanja i pretkivanja, nastaje razlika između prave i krive strane. Kod nas su to: ćilimaši, šarenice, jambolije (sl. 2.) i sl.; na Istoku (uz izrazite ćilime: karamani i senné) pretkivani su: sumak-ćilimi, verne i silé.

U Bosni, Dalmaciji, Hercegovini, Lici, Slavoniji sa Srijemom, dakle u svim krajevima Hrvatske, koji klimatski i proizvodno podnose i razvijaju ć. već stoljećima, narodni je kolektivni duh dekoracije imao prilike, da se izrazi na toj dvoplošnoj ravnini. Primitivna je izradba ć-a u spomenutim tehnikama i osnovnom obliku ostala kroz čitavo vrijeme razvoja u svojim tradicionalnim oblicima, tek su boja i ornamenat doživljavali sad veće, sad manje transformacije. Dok je s jedne strane provala Turaka, unoseći naročito u područje Bosne, naturalističke elemente razvijenije perzijske i maloazijske ornamentike, obogatila ornamentiku našeg čilima, dotle je evropski kemijski veleobrt 70-tih godina prošlog stoljeća anilinskim bojama, prodavanima na područje Balkana i prednje Azije, učinio mnogo štete kolorističkoj i materijalnoj vrijednosti našeg ć-a. Tim je momentom postavljena određena granica između našeg starijeg ćilimarstva i novijih proizvoda, i to je ujedno jedini siguran datum, koji služi za njihovo izučavanje. Prije anilinskih boja naši su ćilimari i ćilimarice bojili pređu za ćilime osobito sokovima različita bilja, kojih su recepte često čuvali kao obiteljsku tajnu.

Svi se naši stariji ć-i odlikuju naročitim smirenim koloritom biljnih boja, u kojemu su prevladavali tonovi smeđih, žutih, modrih, zemljano zelenih, blijedo ružičastih i bakrenastih boja s naročito efektnim akcentima crne i bijele boje. Noviji proizvodi opterećeni su, međutim, (naročito u Slavoniji i Srijemu) često neugodnim količinama otvorenih, upravo kričavih boja, od najizrazitijeg crvenila preko sviju mogućih ružičasto ljubičastih prelaza do neskladnih neukusnih žutih i modrih. Te kemijske boje svojom jednolikosti i mrtvilom ubijaju draž samog ornamenta, koja je kod starijih ć-a bila mnogo puta još podcrtana nejednoličnim tonovima, koji su nastajali, kad je kod izrade ć-a nestalo boje i kad se potrebna nova pređa bojila nanovo priređenom bojom.

U ornamentalnom pogledu prevladava u našem ć-u geometrijski ornamenat, komponiran na čitavu plohu ć-a bilo kao beskonačni niz jednakih (v. tab.) ili viševrsnih motiva, bez porubne šare, ili uokviren, bilo kao središnji motiv (sl. 3.), uokviren ili bez okvira, što je značajka starijih komada, dok se još primitivna šara ne može zamisliti u organizirano raščlanjenoj i uokvirenoj cjelini. Uz jednostavne poprečne pruge, trokute i različite mnogokute najviše se javljaju ostali geometrijski oblici, kao: poprečne i uzdužne dvostruko zupčaste pruge (cikcak), stepeničasti motivi, zvijezde, rombovi, krstovi, stilizirani meandar i posve geometrizirane vijuge. S obzirom na ornament možemo naše ćilimarstvo podijeliti na dva glavna tipa, koji se poklapaju sa dva etnička područja: bosanskim i ličkim, kao južnim, i slavonskim, kao izrazom podunavskih karakteristika. Prvi je, unatoč prodora Turaka, ostao konzervativan i čuva tradicionalne geometrijske oblike (sl. 5.), drugi podložan naturalističkom smjeru i prema tome bliži degeneraciji ćilimskog ornamenta u njegovu iskonskom obliku (sl. 6.). Kad se međutim kod bosanskog ili ličkog čilima javljaju drugi negeometrijski (biljni i životinjski) motivi, tradicionalni ih narodni duh prerađuje tako, da se u tom geometriziranom obliku često vrlo teško dolazi do izvornog oblika sviju onih životnih stabala, vaza, cvjetova na grančicama ili posve slobodnih, i konačno različnih životinja. Kod slavonskog ć-a, naprotiv, zamjetljiva je i ta pojava, da prvotna geometrijska šara, koja je uvijek u skladu sa samom tehnikom ć-a, što je znak razvojnog uspona u bilo kojem tvorivu, degenerira u neskladniji naturalistični životinjski ili biljni motiv. Često je taj motiv, nasuprot sitnim motivima starijih ć-a, prema veličini čitavog komada, golem, što je i opet znak opadanja (sl. 7.).

Tvorivo, od kojega se izrađuju ćilimi, uglavnom je vuna, češće ovčja, rjeđe kozja. Za osnovu često se upotrebljavaju konoplja, lan ili pamuk, katkada su i za poutku upotrijebljene niti od lana i pamuka, a vrlo su rijetko niti osnove i poutke od konoplje ili lana.

Veličina ć-a ovisi o njegovoj upotrebnoj namjeni, kao i o tkalačkom stanu, na kojemu je rađen. Kod nas su ć-i većinom sastavljani uzduž sredine od jedne ili više pola, naročito veći komadi. Veličine se naših ć-a kreću od prilike između 90X120 cm (većinom molitveni ć.) i najviše 400X300 cm.

Od ostalih krajeva u Evropi, koji proizvode ć. (Bugarska, Rumunjska, Srbija i Skandinavija) naročito je zanimljiv razvoj ćilimarstva u Norveškoj. Ondje se usporedo s primitivnom narodnom proizvodnjom čilima razvila službeno od srednjeg vijeka izradba gobelina, te je u pučkim proizvodima norveških ć-a osjetljiv utjecaj figuralnih prikaza s luksusnih tvorevina. Taj je utjecaj izražen u obilju naturalističkih motiva, koji se i danas još povezuju ornamentalno s najjednostavnijim oblicima. Kod nas je razvoj tekao drugim putem, i zato je naše ćilimarstvo vrlo usko povezano sa životom i običajima našeg naroda, koji je čilim radio, moglo bi se reći, isključivo za svoje vlastite potrebe. Potvrđuju to neki običaji, koji se vežu uz te tekstilne proizvode, među ostalima i običaj, da žene iz istočne Slavonije (Otok) nose sa sobom u crkvu ćilim-ponjavac, na kojem kleče.

Kad se kod nas koncem 19. st. pristupilo organizaciji kućnog obrta, bilo je s pravom uočeno, da su tekstilne tehnike najvažnija grana naše kućne radinosti. Hrvatsko društvo umjetnosti osnovalo je na pobudu Ise Kršnjavoga tkalačku školu u Brodu na Savi (koja je zatim bila prenesena u Zagreb) s namjerom, da izrađuje sagove i ć-e u t. zv. narodnoj tehnici. Petrovaradinska imovna općina osnovala je putujuću tkalačku školu za obrazovanje narodnog ćilimarstva. Đakovački kanonik M. Cepelić imao je velikih zasluga na tom području baveći se i sam praktički starinskim bojenjem ćilimske pređe i unapređujući primjenu narodnih šara. Jednako se za taj način bojenja zalagao i osječki bojadisar Sachs. Kako su to bili pokušaji posebničke pobude, ostali su bez većih i značajnijih uspjeha. Veću je otpornost pokazala, poslije 1882 osnovana, sada Drž. tkaonica čilima u Sarajevu, koje je osnutak i rad obilno potpomagao Ć. Truhelka. I u Splitu je, zaslugom ing. K. pl. Tončića, osnovana tkaonica čilima, a u Zagrebu su početci nastojanja Ženske stručne škole nastavljeni u muškoj Obrtnoj školi i u današnjoj ženskoj Zanatskoj školi.

Od istočnjačkih je čilima po svojoj tehnici najbliži, gotovo istovjetan našemu, karamani-ćilim (sl. 8.), prozvan po mjestu i pokrajini Karamanu u južnom dijelu Male Azije. Često se kod ovih i kurdistanskih čilima upotrebljava tehnička karakteristika klječanja (uspravni prorezi), tako da se dobiva dojam ukrasa na proboj. Karamanski ć-i rađeni su u dvije pole, koje se često (naročito u Evropi) odijeljene upotrebljavaju. Orijentalni smisao za boju razvija na njihovoj površini veće bogatstvo u bojama, katkada i u složenim tonovima (pastelne boje), nego što si to dopušta naš ćilimar. Šare su mu isključivo geometrijske, ako se i javi koji biljni ili životinjski elemenat, njemu se, kao i kod našeg ć-a, gubi izvorni oblik. U ornamentu su uglavnom naglašeni vodoravni i kosi smjer, a same šare kolebaju između posve velikih, uklopljenih u odnose sličnih razmjera na čitavoj plohi, i mnoštva sitnih šara, koje kao neprekidni niz ispunjavaju površinu bez okvira. Veličina im je obično oko 350X150 cm.

Senné-ćilim (vidi tablu), koji se izrađuje u gradu Senné (Sennah-Sinneh) pokrajine Kurdistan u zapadnoj Perziji, u tehničkom je pogledu, sa svoje naročite finoće, najbliži gobelinu, tek je za razliku od evropskog gobelina izrađen s obje strane jednako. Ornamentalno se poklapa s istoimenim, manje zanimljivim sagovima. Stariji su komadi ponajviše smirenog kolorita, u kojem prevlađuju boje: ružičasto crvena, tamno modra i svijetlo modra, žuta i svijetlo smeđa, često na bijeloj pozadini. Ti su ćilimi rjeđi, skupocjeniji i bolje rađeni nego ćilimi Male Azije. Obično ne dosežu veću veličinu od 250X160 cm.

Sumak-ćilim (vidi tablu) nazvan je prema hebrejskom imenu Šemaha, glavnom mjestu kavkaske pokrajine Širvan. Tehnika tkanja ovih ćilima slijedeća je: na osnovno tkivo, kojemu su niti osnove i poutke povezane na način platna, utkivaju se istovremeno, dok se čilim radi, raznobojne niti, koje tvore ornamenat, i to u vodoravnom smjeru između niti poutke. Ove ukrasne niti ne teku od jednog kraja širine do drugog i ne vraćaju se natrag kao kod ć-a, nego nit pojedine boje završava na krivoj strani ć-a Te niti s prave strane prelaze u lakoj kosini po četiri niti osnove, vraćaju se s donje strane preko dvije niti i nastavljaju pravac preko četiri daljnje niti s prave strane. Dvije i dvije usporedne niti teku međusobno u obratnom smjeru, s obzirom na spomenutu kosinu. Između svake od njih (ili između dvije od njih) dolazi po jedna, a nekada i po dvije niti poutke osnovnog tkiva, koje se, zbog gustoće tkanja, s prave strane uopće ne vide (sl. 9.). Ovi se ć-i (u tehničkom pogledu) odlikuju finoćom tkanja. Ornamentalno pokazuju veliku raznolikost upotrebe geometrijskih oblika i stiliziranih biljnih kao i životinjskih motiva, među kojima prevladavaju veliki centralni motivi u glavnom polju čilima, praćeni mnoštvom sitnih šara po čitavoj površini čilima. Značajan je za njih zvjezdasti motiv u polju i stilizirani motiv »letećeg psa«, obično u krajnjem, završnom okviru. Kolorit se obično osniva na glavnoj bakrenasto crvenoj ili tamno modroj boji, kojoj je podređen i prilagođen bogat registar ostalih boja tih ć-a. Rađeni su u jednom komadu, obično kvadratičnog oblika, a često dosežu veličinu 350X250 cm.

Silé-ćilim (sl. 4.) vrsta je ć-a vrlo slična sumak-ćilimu. Izrađuje se u krajevima sjeverno i južno od Kavkaza. Obično je ornamentalno čitav podijeljen na veće ili manje četvorine. Ornamenat mu je geometrijski, a često u njemu prevlađuje uglati motiv, sličan slovu S, koji je vjerojatno prvotno predstavljao pticu ili zmaja. Glavne su mu boje: smeđe crvena, bakrenasto crvena, žuta, tamno modra, krem i bijela. Iako nisu velikog oblika (oko 170X125 cm), većinom su uzduž sredine sastavljeni.

Po svojoj tehnici približuje im se verné-ćilim (sl. 10.), koji izrađuju u području jugoistočnog Kavkaza u mjestu i okolici mjesta Šuša. Vrlo su tanki i meki te izrađivani na obje strane. Ornamentom su slični silé-ćilimu, tek se kod njih često uz četverokutnu javlja i prugasta podjela plohe, s primitivno stiliziranim, gotovo geometriziranim biljnim i životinjskim šarama, izvedenim s mnogo draži. Prevladavaju boje: indijsko crvena, krem, žuta i modra. Veličina im je ponajviše 170X125 cm.

LIT.: W. Bode-E. Kühnel, Vorderasiatische Knüpfteppiche aus älterer Zeit, Leipzig 1914; A. Bogolubow, Tapisseries de l’Asie Centrale, Petrograd 1908. Iscrpni prikaz Cepelićeva djela o narodnom tkivu i vezivu, osobito o ćilimima, u djelu: J. Ibler, Jubilarna izložba Hrv.-slav. gospodarskog društva u Zagrebu, 1891; E. Dunn, Rugs and their native land, London 1910; E. Fléming-F. Sarre, Die Technik des ägyptischen Teppichs, 1924; B. Frangeš, Prilog upoznavanju i unapređenju hrvatskog kućnog obrta, Zagreb 1929; H. Glafey, Textil-Lexikon, Stuttgart 1937; W. Grote-Hasenbalg, Der Orientteppich, Berlin 1922; W. Hawley, Oriental Rugs, New York-London 1913; Heiden, Handwörterbuch der Textilkunde, Stuttgart 1904; J. Lessing, Orientalische Teppiche, Berlin 1891; Griffin G. Lewis, The practical book of oriental rugs, Philadelphia—London; R. Neugebauer—S. Troll, Handbuch d. orientalischen Teppichkunde, Leipzig 1930; A. Riegel, Altorientalische Teppiche, Leipzig 1891; A. Riegl, Die aegyptischen Textilfunde im k. k. Oesterreich. Museum, Beč 1889; A. Riegl, Ein orientalischer Teppich aus dem Jahre 1202, Berlin 1895; V. Tkalčić, Seljačko ćilimarstvo u Jugoslaviji (Etnološka biblioteka br. 5), Zagreb 1929; H. Uhlemann, Geographie des Orienttepichs, Leipzig 1930.Z. M-k.