ĆEPULIĆ, 1. Avelin, * Bakar 7. XI. 1820, † Rijeka 10. XII. 1869, hrvatski sudac i političar. Nakon svršenih pravnih nauka ulazi u službu kod gradskog poglavarstva u Bakru, zatim prelazi u sudstvo kao prisjednik sudbenog stola na Rijeci, odakle za apsolutizma seli u Varaždin i Zagreb, pa opet na Rijeku, gdje ostaje do smrti. Narodni je zastupnik grada Bakra u hrvatskom saboru 1848, uzvanik i bilježnik banske konferencije 1860—61 te zastupnik grada Bakra u saborima 1861, 1865—1867. U mladosti je putovao kao pomorac u Francusku i Englesku. Savršeno je govorio i pisao talijanski, njemački, francuski i engleski, a dobro poznavao uz slavenske jezike i madžarski. Surađivao je u Narodnim Novinama 1848—49, Slavenskom Jugu 1849, Pozoru 1861 (članci pod naslovima Ispod Hreljina grada i Političke misli), Domobranu i Svietu 1865—66.
Ć. ulazi u politički život godine 1848 te suzbija odrješito madžarsku djelatnost na Hrvatskom primorju. Suvremenici saborskog zasjedanja 1848 spominju Ć-a kao darovita govornika i dalekovidna političara, a smatrali su ga jednim od najumnijih pravnika i najspremnijih sudaca u Hrvatskoj.
Jak je bio Ć-ev udio u reformatorskom radu sabora 1861. On je član sudskog odbora, koji udara temelje preustrojbi hrvatskoga sudstva. Njegovi govori u raspravi o nazivu državnoga jezika u Hrvatskoj i Slavoniji, o uvađanju njemačkoga jezika kao obveznog predmeta u hrvatske škole i o pitanju političkog odgoja naroda otkrivaju njegovu političku fizionomiju. Ć. je u saboru 1861 član narodne stranke, liberalne, ali jako natrunjene feudalnim shvaćanjima. On je u narodnoj stranci jedini izgrađeni i uvjereni demokrat, koji želi hrvatskoj ustavnosti dati zapadnoevropski pečat i ukloniti iz nje ostatke baroknih tradicionalnih shvaćanja. Hrvatski Primorac, izvrstan poznavalac Zapadne Evrope, poliglot, nastoji dati politici narodne stranke težište u narodu, a ne u državnopravnim načelima i utanačenjima iz prošlosti. Protivi se, da se jezik u Hrvatskoj i Slavoniji službeno nazove pokrajinskim ili jugoslavenskim imenom; ovaj posljednji naziv smatra filološkim i geografskim. Odrješito, no bez uspjeha, zahtijeva, da se u srednje škole u Hrvatskoj uvede kao obvezni predmet jezik diplomacije, francuski, mjesto njemačkoga. Predlaže također, da se u sve škole uvede vrsta »narodnog katekizma«, kojim bi se mladež upućivala u politička i državna načela, jer bez političkoga odgoja ne vidi trajnog uspjeha narodne politike.
G. 1865, videći da se hrvatska politika mora odlučiti ili za Austriju ili za Ugarsku, Ć. je u kolu onih, koji se odijeliše od narodne stranke i osnovaše »samostalnu narodnu stranku« tražeći riješenje hrvatskoga pitanja u izravnoj suradnji s Austrijom. Udara u oči, da tu skupinu gotovo isključivo tvore ljudi iz hrvatskih primorskih krajeva; uz Ć-a tu su Ivan Mažuranić, Ambroz Vraniczany, Ivan Vončina, Adolfo Veber i Ivan Kukuljević. Samostalna narodna stranka misli, da bi budući razvitak hrvatstva bio bolje osiguran u suradnji s austrijskim zemljama, gdje je njemački elemenat u manjini, nego u naslonu na Madžarsku, gdje bi hrvatstvo bilo u manjini. Uz to se samostalna narodna stranka zalaže za sporazum s Bečom, jer je u Beču čimbenik, koji jedini može udovoljiti zahtjevima hrvatske politike, a to je kralj. U saborskim raspravama Ć. dosljedno tumači koristonosnost politike samostalne stranke. U adresnoj raspravi 1865 upozorava, kako austrijska vlada istodobno ugovara i s Ugarskom; treba paziti, da se ne sporazumiju »prije nego budemo mi gotovi«. Ć. je 1865 znao braniti izgubljenu stvar — većina saborska bila je protivna politici samostalne stranke — ali on je brani s osvjedočenjem, jer vjeruje, da vodi glavnoj svrsi, »sreći domovine«. Najpogubnijom smatrao je političku neodlučnost narodne stranke. Kad je kralj 1866 zatražio od hrvatskog sabora, da uđe u pregovore s ugarskim saborom preko kraljevinskih odbora, Ć. je obrazložio svoje shvaćanje odnošaja Hrvatske prema Ugarskoj. Njegova posljednja politička uloga bijaše izbor u članstvo kraljevinskoga odbora, koji je prekinuo pregovore s ugarskim kraljevskim odborom uoči austro-pruskoga rata. Stvaranjem dualizma i hrvatsko-ugarske nagodbe prošlo je i vrijeme Ć-evih zamisli. Kad je umro, stekao je najveće priznanje, koje može postići politički čovjek u Hrvatskoj: i politički protivnici priznali su mu umnost i čestitost.
Ć. je prethodio svojem vremenu nedogmatičnim shvaćanjem politike, širinom vidokruga, dubokom političkom naobrazbom evropskoga mjerila, trjeznoćom i točnošću prosuđivanja političkih pojava i njihovih vrednota.
LIT.: I. Vončina, Avelin Ćepulić (Zatočnik, 1869, br. 88., 89. i 92.); M. Polić, Parlamentarna povjest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, I. i II., Zagreb 1899 i 1900; J. Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1936.J. H-t.
2. Avelin, * Bakar 17. VII. 1896, † Zagreb 2. II. 1936, liječnik i kulturno-politički radnik, unuk gornjega. Sveučilišne nauke učio u Innsbrucku, Grazu i Pragu. Vrlo ustrajan radnik u orlovskim i križarskim redovima, a kasnije i u pravaškim političkim i opće narodnim ustanovama pristajući uz ustaški pokret. G. 1934 preuzima list »Hrvatsku smotru«, koju izdaje kao ideološki list ustaškog pokreta (isp. na pr. njegove rasprave Nacionalna ideja i seljački pokret H. S., g. IV, Narodni život i politika, H. S., III). Bio je neobično požrtvovan, nesebičan i karakteran javni radnik.D. Ž.
3. Drago, * Novi Vinodolski 3. I. 1893, književnik. Osnovnu školu svršio u Jastrebarskom, gimnaziju polazio u Zagrebu i Bjelovaru, romanistiku učio u Beču i Parizu, doktor filozofije. Bio neko vrijeme gimnazijski profesor u Zagrebu, a do 1942. činovnik ministarstva vanjskih poslova. U novinama i časopisima (N. Vj., Hrv. prosvjeta Hrv. smotra, HR) tiskao velik broj studija, rasprava i prikaza iz francuske književnosti: Voltaire, Leibniz i teodiceja (N. Vj. 1919), Paul Claudel (Hrv. prosvjeta 1922), Francis Jammes (Hrv. prosvjeta 1923), Pascal (Hrv. prosvjeta 1924), i t. d. Zasebna izdanja: Montaigne, Zagreb 1936, Descartesova kriza, Zagreb 1937, Racine, Zagreb 1939, Eis heauton, Zagreb 1940; Ličnosti, Zagreb 1941; Večernja škola ili Crno cvijeće, Zagreb 1942.A. B-c.
4. Ivan, * Novi (Vinodol) 2. I. 1896. Doktorat prava stekao je u Zagrebu 1919, a iza toga učio je još u Jeni i Leipzigu. Od 1923 je odvjetnik u Zagrebu. Izdao je opsežno djelo Sistem općeg privatnog prava (1925).U.
5. Vladimir, * Novi Vinodolski 23. III. 1891, najistaknutiji hrvatski ftizeolog i javni radnik na suzbijanju tuberkuloze. Njegov se rad može razdijeliti u tri vremenska odsjeka. U prvom on uči medicinu uopće, a svoj specijalni predmet napose, u drugom izgrađuje ustanove za suzbijanje tuberkuloze u Hrvatskoj, u trećem, postavši predsjednikom Hrv. liječničkog zbora, prelazi svojim radom granice ftizeologije i razvija veliku djelatnost na razvoju hrvatske liječničke znanosti i liječničkoga života uopće.
Liječništvo je učio na trećoj velikoj bečkoj medicinskoj školi. Promoviran 1915 vratio se u Zagreb, gdje je došao u školu T. Wickerhausera i B. Špišića. Prva mu je tiskana radnja iz te škole. G. 1918 polazi opet na nauke najjačim radnicima na polju ftizeologije: Rollieru u Leysin, pa Braueru i Muchu u Hamburg. U tu epohu idu prvi njegovi radovi o tuberkulozi, pretežno imunobiološki.
G. 1920 vraća se u Zagreb, i tu počinje drugi period njegova rada. Iako je postao solidan znanstveni radnik, u svojem je praktičnom radu ubrzo bio prisiljen nuždom tuberkuloznih bolesnika u Hrvatskoj veći dio svojih snaga upotrijebiti za organizaciju borbe protiv tuberkuloze i za organizaciju zavoda, koji će tu borbu provoditi. U to je vrijeme broj njegovih znanstvenih radova s područja klinike, imunobiologije i terapije tuberkuloze vrlo velik, no organizatorni mu je posao bio još veći. Organizirao je u Zakladnoj bolnici u Zagrebu odjel za tuberkulozu, koji je iza rušenja stare Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu uređen u sklopu medicinskih zgrada na Zelenom brijegu. Uz taj odjel organizirao je prvi antituberkulozni dispanzer u Hrvatskoj, kojega je djelovanje razvio u svim smjerovima: dijagnostičkom, terapijskom i profilaktičnom. G. 1921 organizirao je prvu školu za sestre bolničarke i sestre pomoćnice na Mlinarskoj cesti, koja se razvila u glavni zavod, iz kojega danas dobivamo odgojene sestre. Druge takve škole kod nas ostvarene su pod utjecajem ove škole. Uza strogo ftizeološki rad Ć. je u to vrijeme vodio mnogo akcija za popularizaciju medicine u gradu i u selima. Mnogo je pažnje kod toga posvetio stambenom pitanju. Nije moguće previdjeti, da je kod svojega rada pokazivao utjecaj i svojih zagrebačkih učitelja, T. Wickerhausera i B. Špišića, pa napose M. Dežmana, prvog ftizeologa u Hrvatskoj, a i A. Štampara. Dok je pod utjecajem prve dvojice radio kao požrtvovan liječnik posvećujući svakom bolesniku individualnu pažnju, pod dojmom druge dvojice razvio je golem rad socijalne i preventivne prirode. G. 1927 postao je profesorom za nauku o tuberkulozi na medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Treća epoha njegova rada počinje 1935, kad je izabran predsjednikom Liječničkog Zbora. Nastavljajući rad na polju ftizeologije i dalje posvećuje osobitu važnost razvoju znanstvenoga rada među liječnicima uopće. Pod njegovim predsjednikovanjem izgrađuju liječnička društva svoj dom u Zagrebu. Ovdje Liječnički zbor razvija svoj znanstveni rad najintenzivnije. Sada se napose razvija djelovanje članova Zbora u međunarodnom naučnom svijetu i suradnja stranih učenjaka u radu Zbora. Sam Ć. prednjači surađujući na mnogim međunarodnim kongresima u Evropi i Americi i dovodeći niz stranih stručnjaka u Zagreb na predavanja. Iz njegova rada oko podizanja Zbora razvio se njegov rad oko povijesti medicine najprije samoga Zbora, a onda hrvatske medicine uopće. G. 1942 osnovao je akademiju za usavršavanje liječnika po uzoru sličnih zavoda u inozemstvu. U toku ostvarivanja je i njegova akcija, da se u Liječničkom domu uredi muzej za povijest zdravstva u Hrvatskoj. Od 4. sv. Ć. je stručni urednik za medicinu u Hrvatskoj Enciklopediji.
BIBL.: O histeričkim poremećajima motiliteta kod ratnika, LV 1919; Leitlinien zur Beurteilung der Quaddelprobe, Mediz. Klinik 1920; Biolog. Verwandschaft des Schildkrötentuberkelbazillus mit anderen Säurefesten, Beitr. z. Klin. d. Tuberkulose 1921; Neue Einblicke in Blut- und Zellimmunität, Ibd. 1921; Tuberkulide der Haut, hervorgerufen durch Reintuberkulin, Ibd. 1921; Über die im Harne ausgeschiedenen Tuberkelbazillenpartigene und intrakutane Eigenharnreaktion, Ibd. 1921; Verschiedene Reaktivität der Handelstuberkuline, Ibd. 1921; Zur Prüfung der Blutimmunität bei Tuberkulose, Ibd. 1921; Istraživanja o biološkom srodstvu parcijalnih antigena acidorezistentnih bacila, LV 1921; La prophylaxie antituberculeuse dans les familles et l’intervention des infirmières visiteuses, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Bruxelles 1922; O specifičnim preparatima za dijagnozu tuberkulozne zaraze i o tehnici njihove aplikacije, LV 1923; Existe-il dans la nature ou peut-on créer artificiellement des formes saprophytiques du bacille de Koch qui soient capables de se transformer en bacille tuberculeux virulent (diskusija), Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Lausanne 1924; Liječenje tuberkuloze kosti i zglobova helioterapijom u kućnoj njezi, Spom. ortoped. zavoda u Zagrebu 1926; Raširenost tuberkulozne zaraze kod naše seoske i gradske djece, LV 1926; Naša iskustva sa sanokrizinom, LV 1927; Plućna tuberkuloza, Med. bibl., Zagreb 1927; Tuberculosis an Housing, American Rev. of Tuberculosis 1927; Tuberkuloza kosti i zglobova, Med. bibl., Zagreb 1928; Odnos između zaraze i oboljenja kod tuberkuloze, LV 1929; L’enseignement de la tuberculose aux étudiants et aux médicins, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Oslo 1930; Pitanje sanatorija za tuberkulozne u vezi sa postojećim lječilištima i turističkim mjestima, LV 1930; Tuberkuloza i stan, LV 1930; Tuberkuloza u Zagrebu, Med. bibl., Zagreb 1931; Allergie et immunité chez la tuberculose, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Haag-Amsterdam 1932; La crysothérapie, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Haag-Amsterdam 1932; Tuberkulozni procesi u drugim organima kod tuberkuloze kosti i zglobova, Slov. sbor. ortop. 1932; Ambulantno liječenje pneumotoraksom, Zdravn. Vesn. 1934; Principi savremenog liječenja tuberkuloze, Zdravn. Vesn. 1934; Klasifikacija plućne tuberkuloze, LV 1934; L’utilisation des dispensaires pour le traitement des tuberculeux, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Varšava 1935; Organizacija antituberkulozne asanac. rada obzirom na kolapsoterapiju, LV 1934; Tuberkuloza, Zdrav. bibl. Minerve, Zagreb 1934; Uloga krvotoka u ftizeogenezi, LV 1934; Organizacija znanstvenoga rada Zbora liječnika, LV 1935; Principi jeftine i svrsishodne antituberkulozne organizacije kod nas, LV 1935; Kliničko značenje režnjića vene azygos, LV 1936; Kronična milijarna tuberkuloza pluća, LV 1936; Lobus inferior accessorius, LV 1936; Proširenje arterije pulmonalis, LV 1936; Specifična i serološka dijagnoza ranih tuberkuloznih oboljenja, LV 1936; La prophylaxie de la tuberculose au domicile, Cpt. r. confer. internat. c. tbc., Lisabon 1937; Les aspects radiologiques du hile, Ibd., Lisabon 1937; Značenje plućnih okrečina (Sveslav. kongres u Sofiji), LV 1937; Bibl. medicinske lit. objavljene u izdanjima Zbora liječnika 1876—1937, Zagreb 1938; Hitne intervencije kod bolesti bronha, pluća i porebrice, Med. bibl. Zagreb, LV 1938; Kratka povijest Zbora liječnika, Zagreb 1938; Medicinski fakultet u Zagrebu i nastojanja oko njegovog osnivanja, LV 1938; O superinfekciji, Ftizeološki glasnik 1938; O zakonu za suzbijanje tuberkuloze, Ftizeol. glasnik 1938; O specifičnim i nespecifičnim oboljenjima hilusnih žlijezda, LV 1938; Wickerhauser kao liječnik, LV 1938; Socijalno-epidemiološki problemi kod suzbijanja tuberkuloze, LV 1939; Jedan primjer uspjeha antituberkulozne propagande u školama, LV 1939; Stanje indeksa tuberkulizacije kod nas, LV 1939; Negativna tuberkulinska reakcija kod tuberkuloznih oboljenja, LV 1939; Naša nastojanja oko podizanja bolnice za tuberkulozne u Zagrebu i izgradnja antituberkulozne organizacije, LV 1939; L’intérêt des examens systématiques pour le dépistage de la tuberculose chez les sujets de plus de 15 ans, Bulletin de l’Union internat. c. tbc. 1940; Pregled indikacija za klimatoterapiju na našem moru, LV 1940; Smjernice za suzbijanje tuberkuloze u Hrvatskoj, LV 1490; Rezultati pregledaba na tuberkulozu kod nekih grupa pučanstva, LV 1940; Über die Beeinflussung der Tuberkulinempfindlichkeit der Haut durch Hormone und Vitamine, Beitr. z. Klin. d. Tbk. 1940; Značenje tuberkuloze kod goveda za oboljenja od tuberkuloze kod ljudi, LV 1940; Statistički podatci o tuberkulozi u Hrvatskoj, Zagreb 1940; Zakonodavstvo za suzbijanje tuberkuloze u Hrvatskoj, Zagreb 1940; Tuberkulinska reakcija kao indikator za određivanje endokrinog spektra, LV 1940; Početci naše terminologije, LV 1940; Naša nastojanja u borbi protiv tuberkuloze, Zagreb 1940; Suzbijanje tuberkuloze, Zagreb 1940; Doppelseitiger Pneumothorax, Wien. kl. Wo. 1941; Hrvatski liječnici i prva obljetnica N. D. H. (Naši zadatci na polju zdravstva), LV 1942; Muzej za povijest zdravstva u Hrvatskoj, LV 1942; Studij medicine u Njemačkoj i prijedlozi za studij kod nas, LV 1942; Kirurška škola u Zagrebu g. 1812. i ličnost njezinog osnivača Rudolfa Lamprechta, LV 1942; Tuberkuloza kod čovjeka (Referati), Zagreb 1942; Standardisierung der Terminologie der Tuberkulose, Tuberculosis 1942., LV 1942; Die Tuberkulosebekämpfung am Lande, Tuberculosis 1942.L. T.