Ć, peto slovo hrvatske i lužičke abecede, dok u poljskoj abecedi, koja nema posebnoga znaka za č, stoji na četvrtom mjestu. Izgovara se simultanom artikulacijom zatvornoga t i mekoga strujnoga ś (tś, vidi kod s), te kao posebna afrikata čini prijelaz od nepalatalnoga c prema palatalnome č. Svojom koronalnom artikulacijom hrvatsko je štokavsko ć nešto više od poljskoga i lužičkoga, s kojima ga od srodnoga ruskoga (tь: skazatь), češkoga (t: tělo), slovačkoga (ť: ťulpa), madžarskoga (ty, tj: tyúk, látja?) i našega čakavskoga (ť: kuťa — kuća) dijeli izrazito spirantsko š. — Historijski ć nastaje od praslav. ť (noć, svijeća) ili od starijeg hrvatskog skupa tj, u kojem je već prije bio nestao poluglas (pruće, smeće, smrću). Kajkavci u svom glasovnom sustavu nemaju ć. — U starijoj se hrvatskoj latiničkoj azbuci (prije Gaja) piše na 22 različita načina, najčešće kao ch. Neki pisci sami upotrebljavaju više različnih znakova (na pr. Kanižlić ch: pomoch, bratchu, chj: goruchja, bratchju, tj: pritisctje, cs: necsu i sl.), dok drugi nastoje uvesti neki sustav pa pišu (kao na pr. Katančić) ch za iskonsko ili strano, a tj (prema t) za domaće, izvedeno ć (noch, chenar — smutjkati, prasetji). Dijakritičkim se znacima ć u starijoj hrvatskoj književnosti nije bilježilo sve do 1835, kada ga uz Babukića, Mažuranića i Vukotinovića prihvaća i Gaj. Hrvati su ć u tom obliku uzeli iz suvremenog poljskog pravopisa. Poljaci su ga sve do 16. st. također pisali na različite načine, ponajviše kombinirano. Prvi je dijakritičko pisanje (kvaku ispod c: ç) za taj znak uveo Parkoszowic (1440), a Zaborowski — po uzoru čeških Husovih slova — zamjenjuje kvaku točkama iznad c (ë). Ujezdziecki i Seklucjan se napokon još više približavaju češkoj abecedi pa pišu ći, koje se u Łazarzovim i drugim mlađim izdanjima ortografski raščlanjuje u ci i č ili ć, što se u poljskom pravopisu održalo sve do danas. — Glagoljica nije imala posebnoga znaka za glas ć, jer ga nije bilo ni u stslov. jeziku; stoga se u starijim hrvatskim spomenicima ć redovito piše znakom (koji je inače služio za staroslov. št). Jedino je bosančica imala poseban znak koji je načinjen prema glagoljskom đerv (), a pisalo se njime i ć, i đ, i j. Odatle ga je uzeo i Vuk načinivši od bosanskoga za svoju ćirilicu dva znaka: ћ (za ć) i ћ (za đ).J. H-m.