ČUVSTVO. U psihologiji se zovu čuvstvom oni osnovni doživljaji, koji su obilježeni kao ugoda i neugoda. Oni sačinjavaju posebnu vrstu duševnih procesa te se obično označuju kao emotivni doživljaji. Kao što pokazuju opreke duh-duša ili um-srce, poznato je i predznanstvenom mišljenju, da imamo dva glavna načina doživljavanja. Prvome načinu pripadaju doživljaji, koji mogu služiti spoznaji, kao osjet, predodžba, misao, a na drugi način doživljavamo emociju ili čuvstvo. Ipak to razlikovanje nije bilo bez poteškoća, kao što se to vidi po nazivima za čuvstvo u različitim jezicima, pa i iz povijesti psihologije. Dok se pod osjetom razumije elemenat, koji pripada spoznajnom doživljavanju, ipak se katkad u običnom govoru označuje kao »osjećaj« nešto, što je sasvim različito od osjeta i osjećanja. Slično je s franc. riječima sensation (osjet) i sentiment (čuvstvo), gdje se i jedno i drugo izvodi iz lat. sentire, sensus. I njem. riječi empfinden i fühlen služe u običnom govoru i za čuvstvo i za osjet. Riječ »bol« upotrebljava se ujedno i za čuvstvo neugode i za osjet, što ga imamo, kad se ubodemo ili drukčije ozlijedimo. Razumljivo je, dakle, da se i u povijesti psihologije dosta kasno javlja današnje shvaćanje čuvstva kao posve određene vrste doživljaja. Psihologijski pojam čuvstva i poznavanje nekih zakonitosti čuvstvenog života nalazimo možda najprije kod Locke-a. (g. 1690).

Što je čuvstvo, ne da se lako definirati, nego se kuša odrediti oprekom prema spoznajnim doživljajima: čuvstvo pokazuje uvijek na neko stanje subjekta, dok spoznajni doživljaji — bar osjeti — pokazuju uvijek na neka svojstva objekata (Lipps i dr.). Osim toga ima niz karakteristika čuvstva, po kojima ih ne možemo zamijeniti s osjetnim doživljajima. Iz analize različnih čuvstvenih doživljaja proizlazi da imamo dvije vrste čuvstva, koje su međusobno protivne kao pozitivno i negativno ili kao dva pola: ugoda i neugoda. Ta dva kvaliteta čuvstva mogu biti različite jakosti, od laganog prijatnog raspoloženja do najintenzivnijega blaženstva, od lake sjete do najdubljeg doživljaja nesreće. Uza sve, što imamo samo dva kvaliteta čuvstva, ipak govorimo o mnogim čuvstvima, koja se ne razlikuju samo po jakosti. Raznolikost čuvstvenih doživljaja dolazi odatle, što se č. nikada ne javlja osamljeno, nego je uvijek usko povezano uz sadržaje različitih drugih doživljaja, pa taj sklop pokazuje neko posebno obilježje kao neki kvalitet kompleksa. Tako su na pr. ugoda kod jela i zadovoljstvo zbog plemenita djela svakako vrlo različiti doživljaji, ali su različiti samo po tome, što se čuvstvo ugode osniva na različitim psihičnim pretpostavkama: u jednom slučaju na osjetima okusa i njuha, u drugom na znanju o etički vrijednom činu. Slično je i kod doživljaja neugode, na pr. kod glavobolje i kod žalosti zbog smrti drage osobe. Svuda su kvaliteti čuvstva samo ugoda ili neugoda, a ono, zbog čega nam je ugodno ili neugodno, sadržaj je nekih intelektualnih doživljaja, koji se prema čuvstvu označuju kao njegova intelektualna podloga. Bogatstvo našega čuvstvenog života, u kojem se ističe mnoštvo različitih »čuvstava«, može se lako shvatiti tako, da vrsta intelektualne podloge daje karakteristično obilježje cijelom čuvstvenom doživljaju. Na tim obilježjima, dakle po vrsti intelektualne podloge, osnivaju se poznate razdiobe na estetska čuvstva, intelektualna čuvstva, socijalna, patriotska, moralna, religiozna i sl. Kod svih tih složenih doživljaja ostaje čuvstvena komponenta ipak samo ugoda ili neugoda. Stara razdioba na »niža« i »viša« čuvstva izriče dvovrsnu spoznajnu podlogu, osjetilnu i neosjetilnu (duhovnu).

Zanimljiva je činjenica, da č. nije stalno vezano uz određenu podlogu. Dok na pr. slatko ili gorko kod djece izaziva sigurno ugodu ili neugodu, ne mora to biti jednako kod odraslih. Kad se nešto daruje, treba znati, da ono, što mene raduje, ne mora izazvati jednaku radost i kod drugih. Tu odlučuju različiti individualni interesi, ukus i sl. Ni kod jedne iste osobe nije č. stalno vezano uz istu podlogu. Poznato je, da otupljujemo za ono, što se prečesto ponavlja, te nam na pr. melodija, koja nas je jednom oduševljavala, može postati indiferentna, dapače i dosadna. Ovamo ide i opće poznata činjenica, kako se zbog promjene mode mijenja ukus.

Osobito je važna pojava, kad č. neopazice prelazi s iskonske podloge na drugu podlogu, što se označuje kao psihologijski zakon prijenosa. Mjesto, u kojemu sam doživio nešto neprijatno, postaje mi i samo mrsko. Novac nam vrijedi samo zbog stvari, koje njim možemo nabaviti i koje nam je ugodno imati, ali škrtac, koji uživa u gomilanju novca, prenosi svu ugodu na sam novac. Slučajevi simpatije ili antipatije »na prvi pogled« tumače se tako, da u nekim crtama lica ili u glasu ili u kretnji ima neke sličnosti s drugom osobom, ma da nam to nije svijesno, pa svoje čuvstvo prenosimo na novog poznanika. Jednako je, kad se zbog vlastite orijentacije prema nekoj ideji prenosi antipatija na ljude protivnog mišljenja, na pr. na pripadnike protivne političke stranke ili na sljedbenike drugih životnih nazora. Zbog takvog prijenosa događa se, da u prilikama, kad zavlada fanatizam, nestaje snošljivosti, pa dolazi i do nasilja i okrutnosti. Obrnuto se prenosi i ljubav za neku ideju slijepo na sumišljenike i na sve, što je s tom idejom u vezi. Tako i simboli postaju svetinjama. Štovanje slika, zastava i drugih znakova razumljivo je po istom psihologijskom zakonu. U praksi se zakonom prijenosa služimo kod odgoja, kojim postizavamo, da se neugoda kazne prenosi na kažnjiv čin, te tako neki čini — bez ikakve primisli na kaznu — sami po sebi postaju mrski. U reklami nalazimo vrlo često psihologijski trik, po kojemu se čuvstvo, pobuđeno na pr. slikom ljupkog djeteta, simpatične glave, psa i sl., ima prenijeti na preporučeni proizvod neke tvrtke; i šaljiva reklama djeluje po istom zakonu prijenosa. Čuvstveno stanje, koje je poznato pod imenom raspoloženja, također se tumači prijenosom na druge podloge. Neugodna vijest ili drugi neugodan doživljaj u jutro može nam pokvariti cijeli dan, ništa nas ne veseli, sve nam je nekako krivo. Naprotiv, ugodan doživljaj daje vedrinu, koja se proteže na sve sadržaje: dobre smo volje, sve primamo u »ružičastom« raspoloženju.

Čuvstva, koja se pojavljuju s velikom snagom, zovu se katkada afekti. Pozitivno čuvstvo prevladava kod veselja, oduševljenja, udivljenja i sl., a negativno čuvstvo daje obilježje žalosti, srdžbi, strahu, mržnji. Ipak je u kompleksnom doživljaju afekta čuvstvo samo jedna strana doživljaja. → Afekt.

Kad je afekt na neki način trajno povezan s nekim podlogama, tako da stvara neku neodoljivu težnju na nešto, onda se govori o strasti: na pr. strast za igru, strast za sabiranje nekih predmeta, strast putovanja. Psihologijski ide ovamo i strast pušača i alkoholičara, premda su kod težnje na narkotična sredstva drugačiji fiziologijski uvjeti. Ako afekt naliči na neku omamu, strast naliči na bolest (Kant). To shvaćanje strasti kao nekog zla izbija i iz latinskog naziva passio (»trpljenje«) i iz naše riječi strast (stradanje). Ne smije se ipak zaboraviti, da strast — prema tome, koje je vrste predmet težnje — upravo zbog toga, što ona može moćno zavladati cijelim duševnim životom i tako najjače djelovati na čine čovjeka, često ima i pozitivnih učinaka: postanak velikih djela genija ne možemo zamisliti bez trajnog zanosa, bez snažne strasti, koja ih je pokrenula i koja se u njima izrazila.

Da uzmognemo doznati, što netko misli, ili uopće, što intelektualno doživljava, treba da nam to izjavi riječima. Za njegovo čuvstvo doznajemo na drugi način: po različnim nehotičnim tjelesnim promjenama, koje prate čuvstvo. U običnom životu čitamo čuvstvo iz mimike lica, iz promjene boje lica, iz modulacije govora i t. d. Te i druge popratne pojave služe i kod znanstvenog proučavanja čuvstva. Glavne su te pojave: promjene u radu srca i krvnom optoku, promjene disanja, promjene u funkciji različnih žlijezda i psihogalvanski fenomen. Našlo se, da čuvstvu ugode i čuvstvu neugode odgovaraju posebne karakteristične pojave. Koje su promjene u disanju, bilu i krvnoj punoći (obujmu) ruke, pokazuje ovaj pregled:

Te se pojave mogu registrirati posebnim spravama (→ pneumograf, pletizmograf, stigmograf), pa se dobivaju o tom točne krivulje. U donjoj je slici bilo zabilježeno na krivulji obujma ruke.

Psihogalvanski fenomen je stvaranje slabe električne struje povodom nekog psihičnog procesa. U psihologijskom laboratoriju Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu uspjelo je dokazati, da je psihogalvanski fenomen simptomatična tjelesna pojava za čuvstvo, te je nađena zakonitost, po kojoj se vrsta čuvstva — ugoda ili neugoda — pokazuje u protivnim smjerovima galvanskog otklona, a veličina otklona odgovara jakosti čuvstva. → Psihogalvanski fenomen.

Dok su neke starije psihologijske teorije nastojale da svedu č. na svijest o vlastitom stanju subjekta, koji intelektualno nešto doživljava, na neke odnose među predodžbama (Herbart) ili na osjete o organskim promjenama, koje prate naše doživljavanje (James, Lange), danas se č. smatra kao posebna vrsta doživljaja, koja se ne da rastumačiti nikakvom intelektualističnom ni senzualističnom teorijom, iako postoji veza među čuvstvom i njegovom intelektualnom podlogom, a i među čuvstvom i nekim tjelesnim promjenama. Ali i kao posebna vrsta doživljaja može se č. različito promatrati. Većina psihologa pod čuvstvom uzima samo ono, što se označuje kao ugoda i neugoda, dakle kao nešto elementarno u smislu znanstvene analize. Izuzetak je teorija, koja č. uzima kao nešto kompleksno. Tako shvataju č. neki stariji njemački psiholozi (Cornelius Lipps), a razradio je tu teoriju F. Krueger u vidu strukturne psihologije. Po njoj se č. definira kao kvalitet doživljajnog kompleksa ili kao određen oblik (Gestalt-qualität) cjeline svijesnog sadržaja. Zbog različitih sadržaja tih kompleksa dobiva se po toj teoriji nepregledno mnoštvo različitih čuvstava, protivno jednostavnoj razdiobi na ugodu i neugodu. Lako je spoznati, da se pod tim cjelinama s posebnim kvalitetom razumije ono, što mi zovemo »čuvstveni doživljaj«, u kojemu imamo čuvstvo zajedno s njegovom intelektualnom podlogom. Ujedno nas ta teorija sjeća i starijeg naučavanja o čuvstvu kao svojstvu (tonu) osjeta, samo što se tu čuvstveni ton pridaje intelektualnoj cjelini. Još nije vidljivo, koliko će to sintetično shvaćanje koristiti proučavanju emocionalnog života, no već danas možemo reći, da se takvo razmatranje može vršiti samo kao dopuna analitičnog postupka, ne isključujući svaku analizu za ljubav cjeline.

U vezi s razvojem psihologije djeteta i životinja primjenjuje se sve većma i genetičko gledanje na psihične procese, pa se u tom pogledu ističe čuvstveni doživljaj kao nešto primarno, iz čega su se daljim razvojem diferencirale pojedine vrste doživljavanja. Vjerojatno je, da se č. najprije javlja uz primitivne vitalne osjete, t. j. uz doživljaje kod biološki važnih funkcija, možda najprije u vezi s hranidbom i s množenjem (ugoda) ili sa sprečavanjem zdravog životnog toka kao kod fizičnih povreda, u afektu straha i sl. (neugoda).

S tim se genetičnim gledanjem dobro slažu istraživanja o anatomsko-fiziologijskim uvjetima čuvstva. Prema tim istraživanjima (Cannon, Bechterev i dr.) najveću važnost za čuvstvo — zapravo za neke afekte — ima thalamus, velika jezgra u međumozgu, koji je razvojno stariji od kore noenkefalona. Tim se tumači i povezanost čuvstva s onim popratnim tjelesnim promjenama, koje nastaju iz thalamusa putem autonomnog sustava.

Čuvstveni život sudjeluje i u svemu, što zovemo vrednotom. Već se u starijom razdiobi čuvstava na estetska, etičla, socijalna i t. d. ogledava veza s kulturnim vrednotama. Ta je veza bitna, jer sve kulturne vrednote odgovaraju nekim duševnim potrebama ljudskog društva. Te duševne potrebe u obliku »ideje« ili izgrađene ideologije nemaju samo neko teoretsko značenje, nego sačinjavaju podlogu jakim čuvstvima. U toj čuvstvenoj strani pokretna je snaga ideje, bilo da ona vlada životom pojedinca, bilo životom jednog naroda ili možda čitave neke kulturne epohe. Zbog te čuvstvene strane mnogi pojmovi, kao zgusnute ideje, prelaze granice pukog logičnog značenja te dobivaju svoj puni živi smisao. Tako na pr. »domovina« ne živi u nama samo kao geografski pojam, sa statistikom pučanstva i imetka, nego kao ideja, koja u sebi nosi duševne tragove našeg djetinjstva i zavičaja, koja sadržava sve ono, što cijeli narod povezuje u cjelinu: svijest o kulturnoj prošlosti našeg naroda i o zadatcima sadašnjosti, naše težnje na bolju budućnost i još mnogo više toga, što se ne da nabrojiti, jer je individualno različito, nekontrolirano i često nejasno. I u tim i drugim općim vrednotama imamo kompleksne doživljaje, kod kojih se čuvstvo osniva na vrlo raznolikim smislenim sadržajima kao na svojoj intelektualnoj podlozi.

Dok kulturne vrednote odgovaraju duševnim potrebama zajednice, drugi doživljaji vrednovanja odgovaraju više potrebama pojedinog individuuma. U takvim i sličnim slučajevima čuvstveni se doživljaj označuje često kao neka »ljubav«. Pojam ljubavi ne treba stegnuti na jednu vrstu ljubavi. Govorimo u jednakom smislu o ljubavi domovinskoj, o ljubavi roditeljskoj, o bračnoj ljubavi, o ljubavi za neku ideju, pa o ljubavi za životinje, za stvari i t. d. Tu je svuda zajedničko neko vrednovanje ili cijenjenje onoga, što volimo. Taj objekt vrednovanja doživljavamo kao podlogu za čuvstva: ono, što tu cijenimo, cijenimo kao izvor ugode.

Od čuvstva, dakle, zavisi sve, što duboko zahvata u naš duševni život, sve, što god držimo vrijednim i lijepim. Ali čuvstvo nije posljednja postaja u povezanom slijedu: intelektualni doživljaj — čuvstvo. Kao što je čuvstvo izazvano od svoje intelektualne podloge, i samo čuvstvo sačinjava opet podlogu našim težnjama, željama i odlukama. Čuvstvo pokreće sve naše nastojanje i voljno djelovanje po nekom općem zakonu, po kojemu sva živa bića izbjegavaju neugodu, a teže na ugodu. Nema ni čovjeka, koji ne bi težio na sreću, samo je za različite ljude podloga toj najvećoj vrednoti različita.R. B-s.