ČUVAŠI, turski narod na istoku evropske Rusije, 1,115.000 duša (1926), pravoslavne vjere, nešto i nekrštenih. Većina ih živi unutar velikog koljena Volge kod Kazanja, između njenih južnih pritoka Sure i Svijage (danas Čuvaška ASSR). Ostali su raštrkani u većim ili manjim otocima među drugim narodima s obje strane Volge, ponajviše na istočnoj obali, na području koje seže na jug sve do ispod Kujbiševa (Samare), a na istok kojih 350 km od Volge. Oni s desne obale zovu se sami Virjal, a oni s lijeve Hirdijal ili Anatry. — Č. su srednjeg stasa, žutkasto smeđe kože, tamnih očiju, crne ili tamno plave kose, guste brade, izbočenih ličnih kosti, uska nosa, a opisuju se kao zatvoreni, blagi, pošteni, gostoljubivi, marljivi i štedljivi. Njihov jezik pokazuje značajke starijeg razvojnog stupnja turskih jezika, naročito u glasovima (pripada t. zv. r-grupi), pa se na pr. dosta razlikuje od susjednog tatarskog, a s druge strane ima nekih sličnosti s mongolskim. Danas se općenito smatra izravnim nasljednikom jezika izumrlih povolških Bugara. Bit će, da su Č. mješavina od staroturskih (bugarskih) i finskih elemenata, što se opaža naročito u kulturi, koja je potpuno slična kulturi istočnih Fina, osobito susjednih Čeremisa (v.), tako da su ih prije i ubrajali u finske narode.

Č. su marljivi i vješti ratari (raž, zob, ječam, grašak, hmelj, heljda, pšenica, lan, konoplja), kod čega se drže sistema triju polja, a oru ili ruskom sohom ili teškim tatarskim plugom (saban); žito vrše konjima ili mlaćenjem. Slabije im je stočarstvo (ovce, goveda, konji), ali zato znatno peradarstvo, pa pčelarstvo i povrćarstvo. Bave se i ribarstvom, ponešto i lovom (nekad mnogo više) i trgovinom svojih proizvoda: jaja, brašna (u kožnim vrećama), žita, kože i krzna, loja, opanaka od lika i t. d. Kuće su im od brvana, prizemne ili na kat, kao u Tatara, a inače je razmještaj gospodarskih zgrada i oblik sela kao u Čeremisa. Čeremiskoj, dotično ruskoj, slična je i muška nošnja (karakteristični opanci od lika i vuneni obojci do koljena, s desne strane Volge crni, s lijeve bijeli), a i žene kršćanskih Č-a nose se potpuno jednako kao brdske Čeremiskinje. Kod poganskih Čuvaškinja ima više veziva, ali i više tatarskih utjecaja i kupovnih dijelova odjeće. Ispod novcem pokrivene kape, koja kod udatih žena može imati oblik kacige s novcem opšitim trakom pod bradom, povezuju glavu naročitim rupcem (sarpan, čeremiski šarpan). Od nakita ističe se još ukrašen kožni trak, spušten niz pleća mjesto pletenica, koje se skrivaju pod košulju. — Dnevna je hrana Č-a jednostavna (kiseo ječmen ili ražen kruh, kaša, sir i mliječna jela, riba), a u svečanim zgodama ima i složenih jela od mesa, različnih juha i variva (čemu služe i neke divlje biljke). Pića su kiselo mlijeko, medovina, pivo i rakija (erek). — Dobro su još održane velike porodice (kao naše zadruge) i društvena organizacija po rodovima. Položaj žene je bolji nego kod Tatara (rijetke rastave). Brak se vrši kupnjom, rjeđe (dogovorenom) otmicom; mladenka je obično starija od mladoženje (i po 10 g.), a opstoji i ustanova levirata. Svadba je trajala 2—3 tjedna s mnoštvom običaja, na pr.: skidanje mladenkina vela rašljastom granom, svečano pokrivanje kapom udate žene, dijeljenje darova (rublja) svatovima, pohod mladenke roditeljskoj kući nakon nekoga vremena (kod nas prviči), uzvratni pohod roditelja nakon pola godine (kao naši pohođani), kojom prilikom mladenka dobiva neki miraz (kravu, konja, košnice i sl.). Mnogo je običaja i kod poroda i smrti (na pr. žrtvovanje pijevca i dvoje jaja jednom i drugom prilikom, grobni prilozi). Mrtvaca su znali kroz noge i ispod srca prikovati za lijes čavlima, a lijes obiti željeznim obručima, da ne postane vavar (čemu odgovara čeremiski vuver, tatarski ubyr, naše vampir).

Nekrštenih ima malo, ali i pravoslavni Č. poštuju još svoja stara božanstva (Č. s lijeve strane Volge, koji su primili islam, pretopili su se u Tatare). Božanstva se dijele — možda pod stranim, kozarskim i tatarskim, utjecajem — na dobra i zla, od kojih su prva duhovi prirode, a druga (keremet) potječu od duhova pređa. Njihov kult, često pomiješan s kultom kršćanskih svetaca, kao i vjerske predodžbe uopće, jednaki su uglavnom kao i kod Čeremisa (v.), među ostalim: ograđeni posvećeni gajevi uz vrelo ili potok, gdje posebni svećenici (jomsja) prinose žrtve; obredne gozbe nakon toga u posebnoj zgradi; domaća kućna svetišta (irih); vješanje kože i glave žrtvovane životinje na kolce ili drveće. Godina počinje 15. studenoga, a dijeli se na 13 mjeseci. Svečani dan u tjednu je petak (kod pravoslavnih nedjelja), a čitav se taj kalendar bilježi na drveni rovaš u obliku štapa. Osim godišnjih svečanosti (žetva, prvo oranje, sjetva, »tjeranje đavla« na Vel. Petak ili Vel. Subotu) ima još prela i drugih zabava uz ples (na pr. mimički ples momka i djevojke u dvoje), pjesme (često i improvizirane) i uz svirku (stari instrumenti: citra sa 16—18 žica i mješnice).

LIT.: A. Byhan, Die Turkvölker Ostrußlands (u Buschan, Illustrierte Völkerkunde, II., 2., Stuttgart 1926); R. Bleichsteines, Die Osteuropäischen Turkvölker (u Bernatzik, Die große Völkerkunde, I., Leipzig 1939).B. B-ć.