ČUNJ ili STOŽAC. Ako je zadana neka kružnica k i čvrsta točka V, koja ne leži u ravnini te kružnice, pa svaku točku P od k spojimo sa V poluzrakom, kojoj je krajnja točka V, činit će sve te poluzrake plohu, koju zovemo kružnom čunjastom ili kružnom stožastom plohom (sl. 1); ako su one spojnice pravci (a ne poluzrake), tada imamo kružnu potpunu stožastu plohu (sl. 2). Kružnica k se zove ravnalica, točka V vrh, a poluzrake odnosno pravci VP izvodnice stožaste plohe. Potpuna stožasta ploha se sastoji od dva dijela (plašta), koji se zajedno drže u vrhu V. Svaka ravnina paralelna sa ravninom kružnice k siječe stožastu plohu također u kružnici, a svaka ravnina položena vrhom V u dvjema izvodnicama odnosno dira ga uzduž jedne izvodnice ili ga uopće ne siječe. Sve ostale ravnine prostora sijeku kružnu stožastu plohu u nekoj krivulji, koja se zove čunosječnica (v.), ali među ovima ima još jedan drugi sustav kružnica.

Ako vrh V leži na osi kružnice k, t. j. na okomici dignutoj u središtu S kružnice k na ravninu te kružnice, tada je stožasta ploha uspravna ili rotaciona, jer se može dobiti vrtnjom kuta SVP oko kraka SV. Inače je stožasta ploha kosa. Pravac SV se zove centrala stožaste plohe (vulgarni naziv os nije ispravan!).

Uzmemo li od svake izvodnice samo dužinu VP, a mjesto kružnice k krug omeđen tom kružnicom, dobivamo posve omeđeni dio prostora, dakle geometrijsko tijelo, koje u našem slučaju zovemo kružnim čunjem ili stošcem; taj je uspravan ili kos prema tome, kakva je odnosna stožasta ploha (sl. 3 i 4). Sada se kružnica odnosno krug k zove osnovka ili baza stošca. Dužina VQ, gdje je Q nožište okomice spuštene iz vrha V na ravninu osnovke, zove se visina stošca. Između te visine v, polumjera osnovke r i duljine izvodnice s postoji kod uspravnog stošca relacija r²+v²=s². Tu je centrala istovjetna s osi, dok su kod kosoga stošca te dvije dužine među sobom različite (sl. 4); njihova ravnina SVQ siječe stožac u t. zv. karakterističnom trokutu VMN, koji ima kao osnovku jedan promjer baze stošca, a ostale dvije stranice su mu najdulja i najkraća izvodnica.

Ako se stožac presiječe nekom ravninom, koja je paralelna s ravninom baze, tada se onaj dio stošca, koji leži između tih dviju ravnina zove prikraćeni ili krnji čunj ili stožac (sl. 5 i 6); on ima dvije baze, spojnica njihovih središta je centrala (kod uspravnoga je to ujedno os), a udaljenost ravnina baza je visina prikraćenog stošca. Kosi prikraćeni stožac ima karakteristični trapez (sl. 6).

Obujam ili volumen stošca dan je formulom V = ⅓ B ∙ v gdje je B površina osnovke, a v visina stošca, dakle je V=⅓ r² πυ; kod krnjeg stošca imamo V = 1/3B₁ + √ B₁B₂  + B₂) · v, gdje su B₁, B₂ površine osnovaka te je V = ⅓υπ (r₁² + r₁r₂ + r₂²). Oplošje uspravnog stošca je zbroj površine osnovke i površine plašta, te je dano formulom O = rπ ∙ (r + s), gdje je s duljina izvodnice; kod krnjeg uspravnog stošca glasi ta formula O = π · lr₁² + r₂²+ 1/2 (r₁ +r₂)s Za izračunavanje površine plašta kosog kružnog stošca (i prikraćenog) potrebna su sredstva integralnog računa.

Ako za ravnalicu mjesto kružnice uzmemo koju drugu krivulju 2. stupnja, dakle elipsu, hiperbolu ili parabolu (→ čunosječnice), tada dobivamo resp. eliptični, hiperbolični odnosno parabolični stožac, skupnim imenom stožac 2. stupnja. Ño može se pokazati, da na svakom tom stošcu ima i kružnih presjeka, tako da su to zapravo kružni stošci.

Najopćeniju vrst stožaca dobivamo, ako za ravnalicu uzmemo bilo koju krivulju (ravnu ili prostornu).

Ako je vrh V neka neizmjerno daleka točka prostora, tada stožasta ploha prelazi u valjkastu ili cilindričnu plohu (→ valjak).

LIT.: Za bolje upoznavanje svojstava stožastih ploha (osobito 2. st.): Th. Reye, Geometrie der Lage, I. sv., 3. izd., Leipzig 1909; Heffter-Koehler, Lehrbuch der analytischen Geometrie, II. sv., Leipzig-Berlin 1923.R. C.