ČUKA, Jakov, * Zaglav (na Dugom otoku, kod Zadra) 15. VII. 1868, † Rim 1. X. 1928, književnik. Pučku školu, gimnaziju (na talijanskom jeziku) i teologiju učio u Zadru. Bogoslovske nauke nastavio i svršio u Rimu; tu položio i doktorat 1890. Služio u Zadru kao kapelan, biskupski tajnik, gimnazijski vjeroučitelj (1894—1904) i kanonik. G. 1924 postao prepozit kaptola u Splitu, 1926 rektor zavoda sv. Jeronima u Rimu. Pokopan u rodnome mjestu.

Č. je u književnost ušao crticama i pripovijestima, koje je objavljivao u dalmatinskim časopisima i novinama (Iskra 1886, Narodni list 1887). Napustivši pripovijetku dao se na kritiku i bio kroz desetak godina najplodniji i najugledniji hrv. kritik. Prve ocjene tiskao u Narodnom listu 1887 (Vojnović, Draženović). U njima je na osnovi pogleda, koje je stekao proučavanjem talijanske književnosti, ocjenjivao hrvatska književna djela sa stajališta realizma. O realizmu (s obzirom na roman) pisao je i opširniji sastavak (Narodni list 1888). Iza toga je književne kritike objavljivao u zadarskoj »Hrvatskoj«, zadarskoj »Iskri«, zadarskoj »Katoličkoj Dalmaciji«, Tresićevu »Novom vijeku«, sarajevskoj »Nadi« i glavnim zagrebačkim književnim listovima (Vienac, Prosvjeta, Život). Kao tajnik Matice dalmatinske pokrenuo časopis Glasnik Matice dalmatinske (1901—03) i u njemu objavio velik broj ocjena i prikaza.

Osnovna misao Č. kritičkoga rada bila je, da ispita i istakne prave umjetničke vrijednosti hrvatskih književnih djela i da provede reviziju ustaljenih pogleda o pojedinim hrvatskim književnicima. U velikom broju svojih referata i opširnijih studija Č. se dodirnuo gotovo svih znatnijih pojava u hrvatskoj književnosti svoga vremena (Kumičić, Đalski, Kranjčević, Buzolić, Martić, Leskovar). U hrvatsku je književnost sustavno unosio vidike evropske kritike, napose talijanske (Carducci, Bonghi, Nencioni) i francuske (Sainte-Beuve, Taine, France, Lemaître). Potkraj svoje kritičarske djelatnosti ispitivao je etičko i nacionalno značenje književnih pojava u vezi s mislima Brunetièrea). Pored toga nastojao je upoznati hrvatsku publiku sa znatnijim evropskim piscima 19. st. (D’Annunzio, Nietzsche, Pascoli, Fogazzaro, Neera, Shelley, Taine). Pisao je i o nekim pojavama ruske književnosti. Najopsežniji su radovi ove vrste: Talijansko pjesništvo u 2. polovici našega vijeka, Vienac 1889; Talijanski roman, Iskra 1892; Književne radnje grofa Lava Tolstoja, Nada 1896; Vjerska, filozofska i moralna djela Tolstojeva, Nada 1897. Najplodniji svoj rad razvio je u Č., kad je u Glasniku Matice dalmatinske referirao o svima važnijim pojavama u hrvatskoj i svjetskim književnostima.

Po idejama, koje je unosio u hrv. književnost i po utjecaju na hrv. književni život, Č. je osnivač hrv. moderne književne kritike i ujedno pionir kritike kao samostalne književne vrste. Najveću djelatnost razvio je u doba borbe između Starih i Mladih, nastojeći da istakne prave umjetničke vrijednosti bez obzira na književne grupe. Tako se zamjerio i jednoj i drugoj struji, a kad su stali dirati i u njegov svećenički stalež, prestao se baviti kritikom.

Pored kritičkih sastavaka na hrv. jeziku Č. je pisao i na talijanskom. U tal. listovima pisao je o hrvatskim i srpskim piscima, Zmaju i Đalskome (Rassegna della letteratura italiana e straniera, Rim 1889; Fanfulla della Domenica, Rim 1892). Kušao je svoje članke o hrvatskoj književnosti proturati i u francuske časopise (Revue de deux mondes), ali u tome nije uspio. Poznavajući dobro tal. jezik i književnost, on je u tal. listovima ocjenjivao i tal. književna djela (Roma letteraria, 1893). I jedan dio njegove studije o Tolstoju prvobitno je napisan na tal. jeziku i tako tiskan (La Fanfulla della Domenica, Rim 1894).

Iako se aktivno prestao baviti kritikom hrv. književnih djela 1903, Č. je i dalje pisao rasprave o različitim kulturnim, vjerskim i nacionalnim pitanjima. U Smotri dalmatinskoj tiskao je na tal. jeziku putopise (Attraverso la Scandinavia, 1908 i 1909, Impressioni del Belgio, Ricordi di Olanda, 1910); u zadarskom listu Il popolo prikaz hrv. književnosti u Dalmaciji (La letteratura croata della Dalmazia, 1909). Zasebno je izdao Instructio super jure matrimoniali, Split 1925. U dnevnim listovima i časopisima (Obzor, Katolički list, Adriatico jugoslavo, Hrvatska u Zagrebu, Il popolo i Narodni list u Zadru, Novo doba u Splitu, Samouprava i Novi život u Beogradu) tiskao je veći broj raznovrsnih članaka.

Kritičke sastave potpisivao je Č. pseudonimom Jakša Čedomil, a usto katkad upotrebljavao pseudonim Paško Zagorčić te različite šifre (J. Č., P. Z., D. C. i t. d.). U cjelini svoga rada bio je Č. veoma plodan i mnogostruk. Od velikoga se rada i razbolio, ali za života nije doživio priznanje, kakvo je zasluživao, te nije mogao izdati ni jedne knjige kritičkih spisa.

LIT.: Autobiografija, Korablja, Split 1929; A. Petravić, Treće studije i portreti, 1917; A. Barac, Hrvatska književna kritika, 1938; Jurin, Hrvatski književni zbornik, Zagreb 1940 s bibliografijom Č. radova; A. R. Glavaš, Č. J., Zagreb 1942.A. B-c.